SJETA NAKON MUNDIJALA

N. Šofranac: Francuska slavi, Hrvatska u delirijumu

Uvijek su čudni prvi dani nakon Svjetskog prvenstva, praznina i besmisao svega što dolazi, beskrajna daljina narednog ovakvog događaja i nostalgija za onim koji prođe. Probajmo objasniti kako je Francuska stigla na tron sa kojeg će se šepuriti četiri godine i kako je Hrvatska doživjela jučerašnji dan koji je teško opisiv i neviđen na evropskim prostorima, pretvorivši Zagreb u balkanski Buenos Aires.

Пише: Види све колумне

Da, jer ovo mora biti prije svega priča o Francuskoj i Hrvatskoj, a samim tim je neizbježna kopča sa Mundijalom 1998. I to je bilo prvenstvo Francuske i Hrvatske, završilo je takođe njihovim feštama bez granica, tada istina prva i treća ekipa na kraju, ali svakako nije slavio Brazil koji je bio drugi, ostale su samo blijede slike s aerodroma u Riju gdje pridržavaju fenomena Ronalda da siđe s aviona nakon misteriozne bolesti i fijaska. U Francuskoj je tada nastalo jedno slavlje za njih bez presedana, nakon što ni tokom prvenstva podrška u Sen Deniju nije bila toliko strastvena, šou protiv Brazilaca na kraju izveo je na Jelisejska polja milione ljudi, sve je trajalo danima jer je došao i njihov veliki praznik 14.jul, ljudi su se bacali od sreće u Senu.

Zanimljivo, samo dva dana uoči starta ovog Mundijala u Parizu je odigran meč koji je evocirao 20 godina te njihove prve titule. Za Francusku je igrao kompletan tim iz 1998, izuzev kapitena Dešama, koji je bio jasno već u Rusiji, a za tim svijeta mnogi veliki asovi tog događaja, uključujući i našeg Nišu Saveljića koji je reprezentovao tadašnju Jugoslaviju, ali i nekoliko Hrvata poput Šimića, Stanića, Bobana. Hrvatska je tada zaista bila hit, igrala je s puno kvaliteta i dinamike, klasa Čileanaca Bobana, Šukera, Prosinečkog, Jarnija, sa pridodatim znanjem Stanića i Asanovića, da je tu bio i Bokšić koji je harao u Laciju bili bi ekipa za titulu po svemu. Ali i to treće mjesto slavili su kao titulu, bila je to nestvarna reklama za tada mladu zemlju, tek je počelo doba interneta, bili smo na pragu novog milenijuma, ali bajka o maloj zemlji sa Mediterana obišla je svijet. Koliko je to zaista bilo dalekosežno uvjerio sam se prije dvije godine u Riju, kada su mi Brazilke na čuvenoj plaži Kopakabani rekle da nakon igara idu upravo u Hrvatsku na ljetovanje i da je to trend njihovog društva još od 1998, a do tada nijesu ni čuli za tu zemlju ni znali gdje se uopšte nalazi. Slušaš to na najčuvenijoj plaži planete, gledaš u beskrajni okean koji nas zapljuskuje i shvataš vječnost trenutka i beznačaj prostora. Ti ljudi bi napustili taj njihov raj i došli maltene na našu obalu, na drugi kraj svijeta, jer su im majstorije Bobana i drugova kao djeci ostale urezani u sjećanja. A šta tek nakon ovog sada, ovo je još veće.

Eto, 20 godina kasnije Francuska i Hrvatska su podijelile, ne polufinalni, nego baš taj posljednji megdan za fudbalski nezaborav, oživjevši obostrano 1998. godinu. Danas, kad su mreže razvijene do maksimuma i svijet globalizovan, znali smo sve, pa i to da je planeta navijački obojena hrvatskim bojama od Australije do Amerike sjeverne i južne, jedna neviđena masa zemalja. Za Francusku su osim njihove domovine navijale samo još Francuska Gvajana, Antili i Srbija, što bilo više ili manje precizno pokazuje efekat ovog pohoda Hrvata, i ono što oni kažu da će se na njihovu privredu i turizam odraziti tek u narednih pet godina. Dosta govori i podatak da je juče popodne 4 puta više ljudi širom svijeta istraživalo uživo dokle je stigao avion sa hrvatskim igračima nego onaj sa Francuzima, iako su u Parizu dočekivali šampione, a čak 20% komentara bilo je vezano za nekonvencionalno ponašanje predsjednice Hrvatske, koja je na ceremoniji ljubila sve svoje igrače emotivno, i mladog Mbapea što je bilo simpatično, ali potom i sve ostale Francuze, pa onda i Nestora Pitanu i njegove pomoćnike, čak i dio osoblja, malo previše, ali vrlo spontano. Ako Kristina prije 4 godine nije ni došla u Rio, a toliko voli Mesija, onda je Kolinda bila hit. Ali, sada o samoj igri.

Nije baš bilo posve očekivano da Francuzi pokore svijet. Nakon nepreboljenog poraza kod kuće u finalu sa Portugalom gdje su bili mnogo bolji, svi su vidjeli više neke druge ekipe na svjetskom nivou. U kvalifikacijama nisu imali puno problema osim bizarnog poraza u Švedskoj, ali nisu ni plijenili. Tokom tog perioda Španija ih je savladala u Parizu 2:0, bila dominantna i neporažena, i svakako veći kandidat u očima svih, pogotovo nakon 6:1 protiv Argentine. U međuvremenu je nesrazmjerno rastao Brazil, znao samo za ubjedljive trijumfe dvije pune godine, nakon prvog Olimpijskog zlata, a kako su rutinski dobili Njemačku u Berlinu, isprašili domaću Rusiju 3:0 u Moskvi, Hrvatsku 2:0 u Liverpulu, ekipe koje će daleko stići na Mundijalu. Potom Njemačka koju su svi vidjeli veoma daleko, i ta Belgija prepuna klase, kao i vječna Argentina, svi su stavljani ispred Francuske. Možda i zato što se konačni spisak Dešama nije dopao nikom, pogotovo nepozivanje Benzeme, Lakazeta i junaka sa EURA Pajea, realno gledajući mogli su da donesu mnogo spektakla ovoj ekipi. Ali Dešam je očito znao od početka dobro šta želi, u glavi je imao drukčiji koncept nego prije dvije godine, samo što je prvobitno želio da koristi Dembelea iz Barse na krilu, u klasičnom sistemu 4/3/3 sa zvijezdama Grizmanom i Mbapeom, a nakon pobjede 3:1 nad Italijom bio je uvjeren da je to to. Ipak, već blijedi prvi meč sa Australijom ga je ubijedio u suprotno, pa je Dembele postao rezerva i to sa manjim značajem od Fekira, a ubačen je Žiru u napad, sa maskiranim 4/2/3/1, gdje je Matuidi protiv njegove volje gurnut na lijevu stranu. Tako je rođena jedna ekipa koja isprva nije blistala, čak ni protiv slabijih, ali protiv Perua je viđena upravo ekipa koja će ići do kraja, dovoljno angažovana da postigne i vrlo tvrda u čuvanju rezultata, protiv razigrane i simpatične ekipe Gareke koja je skroz nezasluženo izgubila od Danske, a uprkos velikom srcu i trudu Francuzima ga nisu mogli dati. Protiv Danaca su odigrali jedini meč bez golova na cijelom prvenstvu, skoro prećutni dogovor, iako su ulaskom Fekira i Mbapea dobili jednu inerciju koja im je umalo donijela neželjenu pobjedu. A onda je sve postalo jasno protiv Argentine, svi igrači iza lopte, pa na letećeg Mbapea i Grizmana, cilj Francuske je svjetska titula. U meču karijere mladog fenomena pravili su požare u šesnaestercu Argentine, a onda se tako masovno povukli da su primili čudesni gol El Fidea Di Marije i nakon gola Merkada bili na ivici ponora. To je jedan od dva momenta kada je Francuska mogla da sleti sa puta, morali su sve promjeniti u koncepciji i nije išlo, ali prva dobra ideja Matuidija, centaršut iz trka Ernandeza i nestvarni biser gol Pavara promjenili su sve. Nije bilo naivno, jer Argentina je rasla kao i prije 4 godine, preživjela je Nigeriju i znanjem i srcem, i nakon tog preokreta bila je opasna prepona, konačno se počeo otvarati i prostor za Mesija, a Maskerano je sve kidao ogromnim srcem. Taj meč je imao mnogo veću težinu nego što se tada mislilo. Urugvaj je pao lakše, iako je to ekipa koja čvrstinom parira Francuzima i svakako ne pravi grešku ostalih, da uzme loptu i igra, a Francuzima ostavlja prostor. Mogli su im biti vrlo teški, ali ostali su bez Kavanija,i premalo su imali da zaprijete. Držali su se dobro 40 minuta, ali nakon gola iz prekida game over. Tri Južnoamerikanca poslata kući, a onda je došla ta komšijska Belgija koja je ulivala strah, i koja im je sklonila sa puta opasni, najopasniji Brazil. Po očekivanju, Dešam je i njima prepustio sredinu i posjed, ali komplikovan je bio meč, dvije silne ekipe, žestoki dueli, ali Belgija jasno opasnija i bliža vođstvu. Isčupao ih je Ljoris, a onda je Umtiti dao gol svog života, uprkos roditeljima koji su ga gurali u Kamerun, a nakon toga ni svi dijamanti s terena i klupe Belgije nisu mogli probiti zid. I najefikasnija ekipa Mundijala, koja je u kontinuitetu igrala najbolje, poslata kuci, a ostala je samo ta Hrvatska koja je imala srce, energiju i kvalitet da zastraši svakoga.

Nije dugačka istorija francusko hrvatskih duela, ali je jasna i jednosmjerna. Sve je počelo tog 8.juna 1998, na Stad de Fransu, kad je Šuker doveo Hrvate u sasvim zasluženo vođstvo. Ipak, u nekoliko minuta Francuska je volšebno preokrenula, a da nije prikazala neku posebnu igru ni nadljudske napore, Tiram je dao dva jedina gola ikada, a pamti se greška iscrpljenog i povrijeđenog Bobana kojeg je Ćiro toliko obožavao da nije uspio na vrijeme ga zamjeniti. Moglo se tada sve otvoriti Hrvatima, jer Brazil je bio već pečen. Nakon toga se pamti meč iz 13.novembra 1999, štaviše prenosio sam ga, prijateljska utakmica opet u Parizu, kada su Francuzi dominirali 3:0, a Bobanu je to bio posljednji meč za državni tim. Hrvati se, nakon drame sa Jugoslavijom, nisu plasirali na EURO i sve je bilo splasnulo, odlazak Bobana i takođe Tuđman koji je umro mjesec dana kasnije, a kažu čak da je već tada bio mrtav, nego se odlagala objava. Nakon te sumorne utakmice, Hrvati su testirali Francuze i neposredno pred EURO 2000, i izgubili opet 0:2, osjećalo se da će Zidan i drugovi osvojiti i Evropu, njihovo vrijeme. Nakon toga i dva remija, pamti se 2:2 sa EURA 2004, kad je Hrvatska u nastavku preokrenula, a nevjerovatan promašaj Ivice Mornara u nadoknadi spasio Francuze poraza. Ali, tradicija je nastavljena i u ovom najvažnijem meču prekjuče.

Igrali su Hrvati opet veoma dobro,oni smatraju cak i najbolje na prvenstvu uz drugo poluvrijeme sa Argentinom,izasli su puni adrenalina i preuzeli igru,ali vidjeli smo vec taj film,protiv Francuza slicno kao i protiv Zidanovog Reala nije poenta uzeti igru nego im dati prvi gol,nauditi im. Nije se ponovo osjecao taj famozni umor kod Hrvata,napadali su,ali primili su dva gola u prvom poluvremenu da ni Francuzi ne znaju kako su ih dali. Nije bio faul kod prvog (auto)gola, a penal je bio iako ga Pitana nikad bez VARa ne bi sudio. Murinjo i mnogi bivsi asovi su komentarisali da VAR treba da ispravlja sudijske greske koje idu protiv duha utakmice,a da to ovdje nije bio slucaj i da je bolja ekipa gubila na poluvremenu,sto je tacno,ali borili smo se za tehnologiju a ona je nemilosrdno pravedna i tacka. Bolje je Hrvatska usla i u nastavak,ali vec smo naucili Francusku,kad joj poklonis toliko budi spreman i na 10 minuta koje ce oni odigrati zaista dobro,preko zvijeri Mbapea koji raznosi sve. 4 1 i laku noc,poslije je za sve bilo kasno. Svaki mec su uveli u vode koje su oni zeljeli,pa i ovaj,ekipa koja brutalno koristi svoje sanse,iako zaista nisu plesali,daleko od toga. Desam je uzeo mnogo od svog druga Zidana, igrali su ono sto se danas zove reaktivni fudbal,povlacenje svih 11 ljudi sto se nekad smatralo skoro pa sramotnim,pa onda ubitacni ofanzivni talasi,sa zidom Pogba Kante na sredini,i onim Varan Umtiti u odbrani,ogromnim atletizmom i cinizmom. To je u najkracem novi svjetski prvak,pa iako se nekom to cinilo malo. Bila su ta dva momenta,kad su gubili od Argentine i kad ih je pritisla Belgija,momenti straha da nece uspjeti.Moze biti da bi Brazil bio taj koji bi im stao na kraj,ali Azar,Mazic i Orsato su ih zaustavili. Tek,ova Francuska osim sto nije bila toliko spektakularna nije bila ni jaka kao 1998, tada su plesali majstori Zidan i Djorkaef,sa Vjejrom,Petijem i Desaijem na sredini,Blanom i Tiramom nazad,i u spicu prevalentno Givarsom,tadasnjim iznenadjenjem, Prije svega jer su na Euru igrali Loko i Dugari,a onda i zato jer su izbijali mladici Anri i Trezege koji ce se proslaviti. Jasna su poredjenja sa Ziruom sada,to su takozvani centarfori martinele,koji sluze kao sponde za majstore iza njih,ali ne daju nikad golove. Ziru cak nije ni sutnuo nijednu u okvir gola,iako je imao 14 pokusaja,sjetite se pete Mbapea protiv Belgije kad ga je spojio sa golom. Ipak za Desamovu igru je bio nezamjenjiv. Givars je bio izgubio mjesto u osmini protiv teskog Paragvaja,probio se Anri,pogodio stativu,blistao,ali se i povrijedio,pa se sve vratilo na staro do kraja.

Ipak,iako ce Francuska biti vladar 4 godine,i docekani su paradom na Jelizejskim poljima juce,dva dana nakon proslave Burzoaske revolucije 1789.godine koja je promjenila svijet i okoncala srednji vijek,planeta se zapravo najezila od proslave u Zagrebu.Vec oko podne bio je krcat Trg Bana Jelacica,jer najavljen je dolazak u 14 casova,ali avion je sletio tek u 15.30,a onda je i tamo na aerodromu bio sjajan docek,pa ludnica ulicama Zagreba i probijanje kroz 300 hiljada ljudi,da bi tek u vecernjim satima stigli na trg gdje su se jos popodne ljudi onesvjescivali od vrucine i guzve,penjali visoko na stubove,histerija koja se na ovim prostorima ne pamti. Vatromet i festa koji su nastali izlaskom na binu ucinili su ovaj 16.jul jednako velikim i istorijskim kao samo svjetsko prvenstvo,Hrvatska najsiromasnija zemlja Evropske unije,fudbalska i sportska velesila/fenomen,13.zemlja u istoriji koja je usla u finale ikada. Sinoc su uzivo na HRTu imali priliku da utiske iznesu i junaci prethodnih uspjeha,Ivanisevic,Kostelic,Simenc,Tucak,Vlasic,Metlicic,Stanic,sve osvajaci velikih medalja,tvorci istorije,ali po svemu se vidjelo da je ovo najveci uspjeh u istoriji,i da moze probuditi cijelu zemlju. Sad se svi nadaju da Plenkovic moze biti stvaralac kao Dalic,taj skromni selektor koji je u Kijevu trgnuo na struju jednu ucmalu ekipu i skoro cudesno je odveo u baraz,jer remijem ni tamo ne bi bili,cak ni u barazu! Slicno je bilo i famozne 1998,kad su ih odbrane Smajhela seniora u Atini odvele u baraz,a u njemu bas preko Kijeva stigli do Francuske i prve istorije. Dalic je dobio odmah povjerenje igraca,a potom uradio mnogo na psiho i fizickoj pripremi,zavrsio je kinezioloski fakultet kao i Ladic na Zagrebackom sveucilistu i sa timom eksperata znali su regenerisati i motivisati ekipu nakon svih silnih produzetaka i penala,da nakon 16 pretrcanih kilometara izlaze jos jaci,budu od svega jaci,a umjesto silnih treninga pustao im je slike festi u domovini i podizao moral i hormon srece i zadovoljstva,seratonin. Uostalom,uoci finala je rekao/ bice svi zdravi,mi vise uopste i nemamo sta trenirati. Juce je sve prepustio igracima,ali mnogo vazna licnost u ovoj bajci.

Modric je dobio Zlatnu loptu sampionata,nakon maestralnih partija u grupi,pogotovo protiv Argentine,kasnije je bio uz Rakitica lider iz pozadine,identicno kao u Realu,pogotovo vazan uz Kovacica protiv Rusije kad je ekipa popustila u drugom produzetku,manje briljantan od Perisica u posljednjim mecevima,ali ozbiljan kandidat za konacnu Zlatnu loptu nakon 10 godina duopola Mesi Ronaldo. Sad ima velike sanse,s Realom moze da osvoji jos dva trofeja koja Ronaldo vise ne moze,a sad ce biti i pik Florentina Pereza sa Kristijanom daleko od Bernabeua,i ispracenog ne bas uz pocasti i plotune. Modriceva porodicna prica,prica izbjeglice,to je slika zemlje koju smo voljeli i koja se onako srusila,on je ta zla osjetio,dok mnogi njegovi drugovi nisu bili ni rodjeni kad je rat sijevao. Hrvatska je u Jugoslaviji bila veoma vazna karika,dala je izuzetne asove,dva super centra poput Zagreba i Splita,cesto su se osjecali zakinutim sto ne igraju neki njihovi majstori,poput slucaja Dzajic/Surjak na lijevom krilu,naravno kasnije kad je Dzaja bio vec stariji,pa Jrkovic/Acimovic kao lijeva polutka,ili Suker/Pancev pred sam raspad. Dali su njihovi Skoblar i stariji Jerkovic (Drazen) ogroman doprinos uz Sekularca i Galica onom 4.mjestu iz Cilea 1962, ali osjecalo se da zele nesto svoje,osjecalo od branjenog prijateljskom meca sa Amerikancima 17.oktobra 1990,u Maksimiru,kad je kapiten bio veteran Kranjcar. Osjetio sam to i 9.juna 1991,kad sam isao u Split da posljednji put vidim Hajduk uzivo,u mecu sa Radom(4 2),znajuci da ce Hrvatska otici,iako su politicara sa ove strane tada drugacije uvjeravali. Od Dubrovnika preko Makarske i cijele Dalmacije se osjecala neka vrsta euforije,tako slicna ovoj danasnjoj,iako se tada nije mogla zamisljati titula prvaka svijeta a ni finale,kad velika zajednicka zemlja nikad nije mogla uspjeti. Oni su tada bili sigurni da odlaze i da je to jedini put,a da upravo fudbal moze biti taj poligon ponosa na kojem ce savladjivati Italiju,Njemacku,Holandiju,Argentinu,i ostale velesile. Poligon nacionalnih snova,onih najsladjih. Proslo je vrijeme interesnih sprega,igranja preko menadzera,razjedinjenih navijaca,incidenata i kukastih krstova,ponovo su svi ujedinjeni i na vratima raja.

Recimo na kraju da je bilo bas zabavno i emotivno,vidjeli smo da Mundijal bez Italije i Holandije moze biti veliki,i s Njemackom odmah vani,i sa zvijezdama koje ne sijaju,sa pravcima igre koji se mijenjaju,manje tendencije da se napada,plese i igra uvijek za gol, sada mnogo taktike i cekanja momenta,sa fanaticnim pokrivanjem prostora i manijackim fokusom na prekide. Zbog toga cu reci, moze se igrati jos puno bolje i spektakularnije,doci ce brzo to vrijeme! Iduci Mundijal za 4 ipo godine bice prvi ikada zimski,ali na 30 stepeni u futuristickom Kataru, jer ljeti je tamo preko 50 stepeni,nemoguce. Bice to tako neobicno,a tek onda 2026, sa 48 zemalja, 16 grupa po tri ekipe, brza grupna faza ali onda beskrajna sesnaestina finala, ukupno cak 80 utakmica i to bez paralelnih termina,sve u 80 termina,i jos puno vise drame,na ogromnim Sjevernoamerickim stadionima. Potom ide Mundijal stogodisnjice mozda bas s finalem u Montevideu, kandidati su zajedno Argentina,Paragvaj i Urugvaj,uglavnom bice zabavno jer Mundijali su prica o nasim zivotima. A u zivotima mnogih VAR bi mogao da odigra odlucujucu ulogu,transparentna revizija i ispravka greske,bas kao sto je sjajno funkcionisalo u Rusiji.To smo uostalom davno najavili,a moderna su vremena,aktivirajte VAR u svemu.