PRIJE 20 GODINA

Treći kanal - početak autentičnog crnogorskog programa

Bio je 29.februar 1996.godine, baš taj datum koji se pojavljuje svake četvrte, danas ga imamo a onda zaboravimo da postoji. Ali datumski potpuno slučajno,jednog kišnog četvrtka, u 6 popodne startovao je treći program RTCG, tako što je u jednoj emisiji prvog programa ("Dobar dan Crna Goro") uz učešće generalnog direktora i glavnog programskog urednika inaugurisan na novoj frekvenciji. A bila je to zapravo frekvencija italijanskog Rai due, odavno prisutna i poznata u Crnoj Gori, koja se koristila svakog dana osim nedjelje od 18 sati do ponoći. Prošlo je puno vremena ali evo kratkog prisjećanja na to vrijeme i zbog čega je misija ovog projekta bila dalekosežna.

Пише: Види све колумне

Prvo, treba podsjetiti da je program TVCG dugi niz godina bio vremenski ograničen, ne premnogo emisija sopstvene produkcije, ali prije svega pogled na šemu jasno je ukazivao na ogroman procenat programa preuziman od JRT a potom isključivo od RTS-a u neslavnim vremenima. Novi program sa 6 sati programa stvaranog samo ovdje bio je tada krupan zalogaj, ali i prilika da se mnogo toga uradi u našoj Crnoj Gori. Zamišljen kao zabavno- sportsko- komercijalni, ali ubrzo i sa informativnom funkcijom, emisijama najraznovrsnijeg karaktera i morem gostiju koji su odjednom preplavili ekrane u do tada uspavanoj i pasivnoj zemlji.

Živnulo je sve, ljudi su se izuzetno brzo navikli, gledalo se puno, prepričavalo. Podaci koje smo tada imali bili su čak znatno ubjedljiviji nego oni 6 godina kasnije kad smo krenuli s jednim puno modernijim projektom. Ali, tajming je očito bio idealan. Te 1996-e još uvijek nije bilo interneta, satelitskih programa malo ili nimalo, a ni drugih medija(osim Blue moon-a). Zato je bio dovoljan jedan sobičak od studija, jedna improvizovana režija, i redakcija puna entuzijazma da projekat odmah zaživi.

Osim što je čisto televizijski Crnoj Gori tako nešto bilo potrebno, postojao je i taj momenat buđenja nacije koji smo tada periferno osjećali, a vrijeme je pokazalo direktnost korelacije. Politički gledano baš tada su rađeni prvi koraci na isticanju autentičnosti, da ne kažem i nezavisnosti. Upravo je prošao Dejton (21.novembar 1995.), već te noći dok se u Sarajevu pjevalo i izlazilo iz skrovišta ovdje se pričalo o tome da novo vrijeme dolazi i da ćemo nešto morati da radimo, ratna vremena su odlazila.

Tako je 31.januara '96 krenuo jutarnji program na čelu s Todorom Pekovićem, i već je to bilo širenje programske lepeze i kapaciteta vrlo značajno, a možete misliti jedan novi kanal. Bila je to i izborna godina, a iako je nastupio i pobjedio još uvijek onaj izvorni DPS, promjene su bile u vazduhu. Upravo tog pomenutog 29.februara urednik trećeg programa Rade Vojvodić nije bio tu (pojavio se nakon 4 dana), jer je učestvovao u Crnogorskoj misiji u Milanu, zajedno sa premijerom Milom Đukanovićem, konzulom Jankom Jeknićem i fudbalskim asom Milana Dejanom Savićevićem, gdje je obavljena promocija naše zemlje, potpuno nezavisno od tadašnje federacije SR Jugoslavije, o kojoj su puno pisali i Italijanski mediji.

Sjećam se dobro natpisa o novom turističkom raju Montenegru, of-shore zoni, beach socceru na najljepšem pijesku iz Ulcinja, o novim biznis horizontima, našim manekenkama kojih je već bilo u Milanu, a čim je Savićević zablistao protiv Parme nazvali su ga "Ministro del Montenegro". Kasnije, na jesen te godine i izborna kampanja donijela je neke nove vjetrove i disonance koje će ubrzo dovesti i do čuvenog raskola u martu '97, i prelazak na mukotrpan, ali trijumfalan put do nezavisnosti. Svi oni argumenti koji su korišćeni tačno 4 godine ranije (prvi referendum 1.marta 1992.), da se Crna Gora prehranjuje i živi od Srbije sad su okrenuti 180 stepeni i iz dana u dan je uspješno dokazivano suprotno.

Nešto slično se desilo i u sportu, i to tada najuspješnijem, košarci. Nakon zlata u Atini jula '95, kad se prvi put desio balkon u Beogradu, euforije koja je zavladala, prave ekspanzije klupske košarke s Partizanom, Zvezdom ali i potpuno novim projektima poput BFC Beočina, FMP-a, Borovice, Ive iz Šapca, punim halama i povratkom u Evropu, pojavljuje se kao snaga i naša Budućnost sa sve domaćim igračima. Njih deset iz Podgorice, plus Šćepanović i Tomović (Kolašin i Bijelo Polje), već su savladali taj nedodirljivi Partizan u januaru u Super ligi, a onda se desio famozni 3.mart '96, opet ti isti dani prije 20 godina, kad je osvojen prvi trofej u istoriji CG košarke. U Nikšiću u finalu Kupa Jugoslavije, u jednoj nadrealnoj utakmici Budućnost je nadvisila Partizan 126:115, šuterski trans, 21 pogođena trojka. Pao je opet šampion pun reprezentativaca (Tomašević, Drobnjak, Koturović, Berić, Čubrilo, Lukovski, Brkić), a Pajović, Vukčević, Ivanović, Šćepanović i drugovi donijeli su pravo Crnogorsko proljeće. Još jedan veliki impuls, dokaz da možemo, jačanje svijesti, a od ovog uspjeha krenuli su i svi ostali, od ovog kluba je napravljen brend, čak evropski ubrzo.

To se dakle desilo tri dana nakon starta trećeg programa, sve je išlo zajedno, a 4.marta nakon eksperimentalnog emitovanja krenulo je i ono pravo. Rade je stigao iz Milana, brzo oformio tim i napravio sedmičnu projekciju, punu izazova. Ponedjeljak je bio dan sporta u cjelosti, sve što je vikend donosio smo prikazavali, uz domaće teme i goste išli su odmah formula 1 iz Australije(pobjeda Hila, Šumaher treći na debiju za Ferari!), pa opširno Italijanska liga sa svim golovima, polemikama, istorijom, zatim NBA liga s povratnikom Džordanom u punoj snazi, skijanje i skokovi u finišu svjetskog kupa, atletika, hokej, fajnal for u odbojci iz Modene.. A već sjutradan i prvi direktni prenos, Milan-Bordo u kupu UEFA, sa Savićevićem i Badjom u glavnim ulogama,a Zidanom na poraženoj strani!

I tako je krenulo, kad god ima dobra utakmica, a najčešće subotom ide direktan prenos, kruna 22.maja finale Lige šampiona Juventus-Ajaks,ništa manje. Dalje, utorak dan zabave, razne skrivene kamere, serije(sjećate se "Rosa salvahe"?), i centralno emisija "Crno bijeli svijet", odmah vrlo popularna (Gaga Vujačić i Tamara Hajduković). Srijeda kao dan kulture sa Nelom Savković, četvrtak za razne sadržaje uživo, sa Nemanjom Pavićevićem, Svetlanom Popović, Gocom Simonović i "Biserima" Vanje Bulića. Petak za intervjue 1 na 1 sa Ljiljom Blagojević i ekskluzivnim gostima, dok je subota varirala zavisno od sporta, filmova, sa emisijom doktora Sretena Kavarića, te one o avionima Veljka Vlahovića. Koliko zgoda i nezgoda, improvizacije, stizanja u zadnji čas, rada sa starim VHS-om i velika kolegijalnost cijele ekipe kojoj su organizatori Pavle, Lela, Ivana, Marija i Vesna davali poseban duh. Kako smo samo "spakovali" u taksi po provali oblaka trenera Meš Verone Andreu Macona noć pred meč protiv Budućnosti i doveli u naš studio.

Iz tog početnog formata brzo se širio dijapazon, i relativno mali broj ljudi ispred i iza kamera je bio već spreman i za cjelodnevni program koji će se i desiti od februara '98, nakon što je Crna Gora prebrodila iskušenja i već bespovratno rekla zbogom prošlosti i zaostalosti krenuvši Evropskim putem. Nije sad cilj glorifikovati i detaljisati s tim vremenom i dometima, a moglo bi se puno toga reći, cilj je bio sjetiti se tih ljudi i početaka, i dati svemu tome jednu jasnu dimenziju koje nakon 20 godina daje samo vrijeme i fakti.

Taj projekat je bio zaista prvi autentično Crnogorski a iz njega su rođeni mnogi naredni, uvijek u korak s vremenom, koji su nas doveli do ovdje. Uz interakciju i bliskost sa gledaocima, preko pejdžera '97, do kompjutera i digitalne elektronike koje su kasnije došle. Mjesec dana prije bombardovanja '99 krenuo je foršpan "teško je, zato dijelimo teret, Vaš treći". I to smo zajedno prošli. Tog kanala nominalno nema još od 2002,ali i nakon 20 godina značaj i uloga se pamte.