Tufik Softić

OSVRT

“Jelovice ti jedina"

Neki dan na Jelovici, prvi poslije vikenda, u jednom etno restoranu, gospođa se žali da prethodna dva dana nisu mislili da će preživjeti koliko je bilo posla. Toliko gostiju, odjednom, nikada nisu imali, a trebalo je sve uslužiti da odu zadovoljni, da bi se opet vratili. Osim iz Berana, bilo ih je, kaže, iz Kolašina, Podgorice, sa primorja. Svima njima Jelovica je sada “otkriće” do kojeg se lako i brzo dolazi novim putem i tunelom kroz Bjelasicu. 

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Jelovica je, međutim, za sada potpuno nevalorizovana, osim privatnih vikendica, a svi napori turističkih poslenika da se nešto uradi i hitno mijenja, do sada nisu imali rezultat. Tunel “Klisura” postao je za kratko vrijeme simbol ili tačka odakle se jasno vidi da su jug i centralni dio Crne Gore u odnosu na sjever skoro pa dva svijeta. Prolaskom iz pravca Podgorice i Kolašina kroz tunel dug tri kilometra, čak je i golim okom vidljivo da ulazite u jednu potpuno drugu realnost, u sjever koji je višedecenijski zapostavljan.

Imao sam ovih dana priliku da ostvarim uvid u elektronsku prepisku članova borda direktora preduzeća “Skijalista Crne Gore”.

Na inicijativu jednog člana upravljačkog tijela te kompanije koja planira razvoj Bjelasice, da se žičara koja je koštala pet i po miliona eura, i koja pet godina kupi prašinu na tri različite lokacije, stavi već ljetos od vrha Bjelasice, od Troglave i spusti na Jelovicu, predsjednica borda odgovara poslije godinu i po da ne bi bilo lijepo da se, kako se izrazila, ta žičara “otima” Mojkovcu i Bijelom Polju. Kao da je neko pričao o otimanju. To bi već bila posebna priča o propadanju žičare i propalim megalomanskim projektima nekadašnjih vlasti.

Druga članica se potpuno slaže, i dodaje da valorizaciju Jelovice treba kandidovati za kapitalni budžet za sljedeću godinu. Što znači još dvije godine čekanja da se bilo šta sa državnog nivoa i od državnih para za Jelovicu uradi. Da je prihvaćen predlog člana borda “Skijališta CG” iz Berana, da se žičara koja kupi prašinu i iz godine u godinu gubi vrijednost stavi u funkciju, Jelovica bi već na jesen bila za turiste pristupačna i na taj način. 

Da sam zlurad, mogao bih pomisliti kako se neko svim silama trudi da se ne izbriše ta granica između sjevera i juga i da ova kraj, od Jelovice, preko Cmiljevice, rožajske Hajle, pa sve do crnogorskih Alpa, odnosno Prokletija, ostane slijepo crijevo. A strani turisti baš ovamo navalili, dok ugostiteljska infrastruktura ne može da prati potražnju.

Ne bih želio da se pogrešno shvati to sto ću reći, ali predjeli s one strane tunela gdje su nekadašnji tajkuni izgradili risorte da bi njihovi pajtaši iz Podgorice autoputem lakše pobjegli sa užarenog asfalta, da se rashlade u ovim vrelim danima, obični narod bi nazvao “prkendaćem” u odnosu na Jelovicu.

To i oni uviđaju i rado preskaču tunelom ovamo i traže zadovoljstvo u netaknutoj prirodi sa ove strane, prema Beranama. Pa makar to bile i obične priganice u nekoj planinskoj krčmi, dobra domaća šljivovica ili medovača iz Polimlja, pivo ohlađeno u izvorskoj vodi.

Dok nesrćna kuvarica, koja nema ni mašinu, kaže da nikada nije vidjela toliku gomilu suđa.

Siguran sam da će ova granica morati biti izbrisana. Desiće se to prirodno, samo još dok autoput dođe do Andrijevice, pa se otkriju sve ljepote ove malene varoši i vrhova Komova iznad nje.

Meni će, kada jednom počne da se gradi, a gradiće se, biti žao jednog kamenitog uzvišenja koje sam prepoznao na Jelovici kod starog hotela i koje mi je nekada izgledalo mnogo veće. Tu sam kao dječak dolazio na izlete i porodična druženja  radnika kolektiva gdje su moji roditelji bili službenici i rukovodioci. Taman je na imanju starog hotela koji je kupila “Osmanagić kompani”. Kupili su i četiri hektara zemljišta gdje se nekada održavao tradicionalni Trinaestojulski sabor. Nešto se bojim da neće imati sluha da sačuvaju taj kamen, da će im zasmetati kada eventualno poruše stari i podignu hotel sa pet zvjezdica.

Meni će ubiti sjećanje na to vrijeme i ostaće samo crno bijela grupna fotografija sa tog mjesta.
Da se razumijemo, za razvoj jesam, ali ne za betonizaciju prirode. U tom slučaju ću potražiti neki drugi kutak na sjeveru kojih ima koliko hoćete gdje ljudska ruka nije ništa dotakla. Iz ranca izvaditi konzervu mesnog nareska, i crni luk obavezno, dok se magli flaša vode sa izvora.
Ležiš tako opušteno na planinarskoj vreći na travi, udišeš punim plućima mirise čajeva koji se nestvarno miješaju, dajući notu koja tako blagotvorno dopire do poslednje ćelije u organizmu. Gledaš u nebo, i u  “beskrajnom plavom krugu” Crnjanskog tražiš prvu zvijezdu nakon zalaska sunca.

Moždane vijuge nestvarno miruju, iako si potpuno budan, dok od nekuda iz daleka, iz prošlosti, sa nekog davnog sabora, sa onog kamena, prigušeno dopire pjesma “Jelovice ti jedina, najljepša si od planina”.