Махмуд Муна [ Peščanik ]

JERUSALIM

Jedna knjižara i mnogo novinara

Pošto ne mogu da uđu u razoreni Pojas Gaze, novinari se oslanjaju na tri izvora: od izraelske Službe za informisanje dobijaju "najnovije podatke“, od taksista mišljenje, a iz knjižara sve ostalo.

Пише: Види све колумне

Piše: Mahmud Muna, vlasnik knjižare u Jerusalimu

Ređao sam neke knjige na policu kad je ušao jedan američki novinar. Mnogo stranih izvještača je došlo u Jerusalim poslije 7. oktobra; odsjeli su u hotelima oko naše knjižare u Ulici Salahadin, u Istočnom Jerusalimu. Knjiga u mojim rukama je bila autobiografija Avija Shlaima "Tri svijeta: sjećanja jednog arapskog Jevrejina".

Ta knjiga je dobra za nas: ona prati život istoričara od njegovog djetinjstva u Iraku, preko imigracije u novoosnovanu državu Izrael ranih 50-ih godina 20. vijeka, do rada na univerzitetu u Velikoj Britaniji, gdje Shlaim još živi. Novinar je tražio da mu preporučim najbolju knjigu o Bliskom istoku koju imam. Nastojim da ne osuđujem ljude koji postavljaju to i slična pitanja: obično su to turisti koji su dugo planirali svoje putovanje ili hodočašće u Svetu zemlju. Ali kad takvo pitanje postavi novinar, uznemirim se.

Mlako sam mu predložio knjigu T. E. Lorensa "Sedam stubova mudrosti". Odgovorio mi je da traži knjigu o aktuelnoj situaciji. Iznenadila me je riječ "aktuelna“ – mi kroz ovo ipak prolazimo 75 godina – ali sam mu predložio "Obuzdani Hamas" Tareka Bakonija ili Palestinsku laboratoriju Antonyja Lovenštajna.

Meni i drugim Palestincima nije neobično da ovdje viđamo talase novinara u vrijeme "krupnih događaja“. Dolaze u moju knjižaru u nadi da će im se posrećiti neka dobra "riječ s ulice“ ili autentično "palestinsko raspoloženje“. Ranije je već primijećeno da smanjenje broja raspoloživih taksija na Bliskom istoku otežava život novinarima koji se rado oslanjaju na mišljenje lokalnih taksista. Biće stvarno u škripcu ako i moja knjižara prestane da radi.

Sve velike novinske agencije i informacioni televizijski kanali udvostručili su, ako ne i utrostručili svoje osoblje, i mada su tu i neki novinari teške kategorije, viđam uglavnom mlade, bijele muškarce, reportere koji tek počinju da grade karijeru.

Američki novinar koji je došao tog dana nije kupio knjigu. Ali pošto je kafa u njegovom hotelu bila grozna, kupio je kapućino za ponijeti. Pokušao sam da ga ubijedim da proba arapsku kafu, ali on je ostao pri svom izboru.

Kasnije tog popodneva došla je jedna evropska novinarka: prijatelj joj je preporučio da posjeti moju knjižaru. Upitala me je za "mišljenje“ o ovom što se događa, pa sam joj rekao ono što sam pretpostavljao da želi da čuje. Onda sam ja nju upitao šta je tog dana radila. Odgovorila mi je da je, kao i njene kolege poslate da izvještavaju iz Jerusalima, pokušavala da sastavi priču u svojoj hotelskoj sobi.

Po nedavnim izraelskim podacima, od početka rata stiglo je 2.050 novinara, među njima 358 iz Sjedinjenih Država, 281 iz Velike Britanije, 221 iz Francuske i 192 iz Njemačke. Mnogi od njih su se smjestili u Jerusalimu ili Tel Avivu, neki su na sjeveru, a neki su se odvažili da odu u Aškelon, najbliže pojasu Gaze što se može stići. Malobrojne su agencije koje, kao Al Džazira, imaju izvještače u samoj Gazi.

Služba za informisanje izraelske vlade (GPO) stavila je pripadnike strane štampe na svoju VocAp" listu i "neprestano ih informiše“ o razvoju situacije. Njihova imena su pridružena i listama drugih izraelskih "nezavisnih grupa izvora“, one im šalju podatke za kontakt s ekspertima koje mogu da intervjuišu. Pošto ne mogu da uđu u razoreni Pojas, oni pišu svoje reportaže oslanjajući se na tri glavna izvora: od Službe za informisanje i njenih podružnica dobijaju "najnovije podatke“, od taksista mišljenje, a iz knjižara sve drugo. Neki od njih će obilaziti i X (bivši Tviter) i možda čak "podijeliti“ neka od svojih "razmišljanja s lica mjesta“.

Pošto sam kratko proćaskao s drugim stranim novinarom, tačnije novinarkom koja je ušla u knjižaru, saznao sam da će ona biti rotirana nakon što provede nekoliko nedjelja "na licu mjesta“ (to jest, u hotelu). Upitao sam je kako procjenjuje situaciju i odgovorila mi je da su stvari zaista užasne. Složio sam se. Zatražila je knjigu koja bi mogla da joj pomogne da razume palestinsko-izraelski sukob. Preporučio sam joj Rašida Kalidija i "Stogodišnji rat protiv Palestine" ili "Neprijatelje i susjede" Ijana Bleka (šest stotina strana). Rekla je da joj to zvuči malo predugačko. Onda sam predložio knjigu Pole Benis "Razumijevanje palestinsko-izraelskog sukoba: početak". "Sjajna knjiga“, rekao sam. "Krajnje jednostavan i kratak opis situacije, samo dvesta strana.“ Bila je to uspješna prodaja ponosnog vlasnika knjižare u jednom mirnom danu.

Sledećeg dana me je posjetio jedan stari prijatelj, novinarski veteran. Bio sam srećan što ga vidim. Rekao mi je da planira da posjeti sjeverne djelove Zapadne obale, gdje je nasilje doseljenika u porastu. Takođe se spremao da intervjuiše političare i političke insajdere koji bi mogli da bace svjetlost na to šta bi se moglo događati kad ovaj užasni rat – nazovite ga "aktuelnom situacijom“ – bude završen.

Rano sam otišao kući i pokušao da ne upalim televizor. Proćaskao sam sa svojim kćerkama, spremio ih za spavanje i poljubio ih za laku noć. Razmišljao sam o toj ogromnoj privilegiji: radio sam ono što bi svaki tata mogao da radi tokom normalne večeri. Prešao sam u dnevnu sobu, uzeo roman koji sam čitao – "Poslednji bijelac", u kojem se bijeli muškarac jednog jutra budi i otkriva da mu je koža postala smeđa. Prava knjiga za ovo vrijeme: govori o ljubavi, gubitku, promjeni i identitetu.

Vaš knjižar u Jerusalimu toplo vam je preporučuje.