Tufik Softić [ Piše: Tufik Softić ]

KOLUMNA

Jerusalim je magija, moj kume

Čitam poslednje vijesti iz Gaze i Izraela i razmjenjujem poruke sa mojim kumom Palestincem koji živi u Jerusalimu. Zbunjen je i zaplašen kao i ja kada su počeli ratovi na prostoru bivše SFRJ. Nije baš za upoređivanje, jer je ratova na Bliskom istoku bilo uvijek. Kada smo studirali i družili se, bjesnio je rat u Libanu.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Čim je emitovana informacija da će iz Crne Gore poletjeti avion da pokupi naše državljane koji hoće da odu iz Izraela, predložio sam mu da se ukrca sa porodicom i dođe ovamo, pa ćemo poslije planirati šta dalje. Samo da se spašava glava. Tako sam ja razmišljao, ali ne i Amer Sandouka. Sa Srpkinjom iz Aleksinca, hrišćankom pravoslavkom, izrodio je pet sinova i mislio sam da bi zbog njih, pošto su odrasli, dobro bilo da se na neko vrijeme sklone, da ih neko ne regrutuje.

“Ne dolazi u obzir. Neće djeca, a neće ni Slađana. Ne znaš ti, moj kume, šta je Jerusalim. To je magija za tri religije, ovaj grad se lako ne napušta”, odgovara Amer. 

Dobro kažem, i Sarajlijama je taj grad bio magija, pa su se mnogi sklonili dok nije prošlo ludilo, odgovaram mu, ali ubjeđivanje ne pomaže. Koristim poslednji argument i podsjećam ga kako je naš zajednički prijatelj, novinar i književnik Dragoslav Dedović otišao iz Bosne “da ne bi morao da ubija, i da ne bi bio ubijen”, a da za rat kaže da je “nepotrebna trauma”.

Ne vrijedi, on mi šalje video snimak iz Al Akse. “Evo, vidiš kume, to je jedna od magija Jerusalima. Gledaj. Tu negdje stanuje Bog”, kaže Amer.

Kumovi smo preko trideset godina, ali ja nikada nisam bio u Jerusalimu. Nisam vidio džamiju sa zlatnom kupolom, Al Aksu, nisam vidio  ni jevrejski Zid plača, niti obišao najveće hrišćansko svetilište, grob Isusa Hrista, a uvijek sam sve to želio i da vidim i da dodirnem rukom. Nekako se nije dalo. Danas, sjutra… neka, ove godine se ne može, pa sljedeće. Daljina je, skupe avionske karte. I moja porodica velika, a da odem sam, ne ide nekako, nije fer. Stotinu puta smo planirali da se u Jerusalimu okupimo familijarno i da obilazimo svetilišta. Obojica imamo mješovite brakove.

Počinjem da ga shvatam kako iz dana u dan od ranog jutra razmjenjujemo poruke. Sa Jerusalimom internetske veze funkcionišu. Amer me smiruje i kaže da u tom gradu nema borbi i granata, ali da je napetost između Jevreja i muslimana prevelika. Sinoć su mu, kaže, izraelski policajci odveli sina sa ulice i zadržali ga čitave noći, bez razloga. Amer je ugledni stomatolog i ima dobre veze, izvukao ga je i brzo vratio kući. “Prokleti rat”, kaže moj kum.

Beograd je osamdesetih godina bio glavni univerzitetski  centar za studente sa Bliskog istoka. Najlakše su dobijali stipendije za SFRJ i glavni grad. Tako je i Amer stigao. Kada sam ja prešao iz Sarajeva za Beograd na magistarske studije, on je taj grad poznavao bolje od mene. Dragan i ja smo kod njega i njegovih cimera bili dok nismo dobili dom. Tada sam otkrio ljepotu Bliskog istoka. Mješavinu svih mogućih religija. U Libanu se ginulo, a studenti iz svih država sa tog parčeta zemljine kugle družili su se bez ikakvih predrasuda u Beogradu. Još čuvam brojanicu izrađenu od kedra, svetog drveta libanskih hrišćana maronita, koju sam dobio na poklon od jednog od njih.

Mnogo sam ih upoznao, a sa Amerom najviše zbližio. On je već bio u vezi sa koleginicom sa fakulteta, Slađom. Slađa vjerovatno nije razmišljala o tome kako će sa Amerom koju godinu kasnije otići u Jerusalim. Tamo su se vjenčali. 

Nekoliko godina ranije kumovao je meni u Beranama i ti dani su ostali za nezaborav. Svidjeli su mu se Berane i Crna Gora, zavoljeli su ga moji roditelji. Kolima smo jedne godine obišli čitavu jadransku obalu, od Ulcinja do Herceg Novog. Lijepe godine. Ko je od nas tada, iz tog konglomerata vjera i nacija, mogao pomisliti da će se i SFRJ raspasti u krvi. Gledali smo ratove na Bliskom istoku, a Balkan se na naše oči pretvarao u bure baruta. 

Pijem jutarnju kafu i opet razmjenjujem poruke sa kumom. Ako već ne pomaže ubjeđivanje da ode, makar da mu dam moralnu podršku i svaku poruku završavam riječima – čuvajte se, čuvaj Slađu, čuvaj sinove.
Ovaj rat smatram najbrutalnijim od svih do sada koje sam gledao ili doživio. O tome svjedoči podatak da je u Gazi za kratko vrijeme ubijeno 40 novinara, duplo više nego u Ukrajini za godinu i po.

Za Jevreje i njihovo stradanje u Drugom svjetskom ratu uvijek sam imao najdublju empatiju i “Šindlerovu listu” smatram najboljim filmom svih vremena. Koliko god ga puta iznova gledao, uvijek mi ostane negdje u oku zaleđena suza kada glavni junak, Lajam Neson, po istinitoj priči, gleda zlatni prsten na ruci. Kao njemački industrijalac, zapošljavajući u svojoj fabrici Jevreje, spasio je sigurne smrti njih 1200. Slovom i brojem.

Vrlo često je potkupljivao parama i nakitom korumpirane njemačke oficire, da bi iz streljačkog voda izvukao nekog Jevreja. Smještao je u manastire jevrejsku djecu, uz izgovor da su njemačka siročad. Drugi svjetski rat je već pri kraju, on gleda prsten, shvata da je to jedino vrijedno što je ostalo, i plače. “Mogao sam spasiti makar još jedan život”, kaže. Oskar Šindler je poživio još tri decenije poslije rata, a sahranjen je u Jerusalimu. 

Kakvo je ovo ludilo sada? Šta bi rekao Šindler? Spašavao djecu, čija god da su, bez ikakve sumnje! A onda se prisjetim one priče o kojoj besjedi Goran Bregović na početku koncerta i promocije albuma “Tri pisma iz Sarajeva”, koji je, ustvari, koncert za tri violine, od kojih jednu svira violinista iz Tel Aviva, Jevrej, drugu umjetnik iz Tunisa, musliman, i treću djevojka, hrišćanka iz Beograda. Album snimljen kao da se znalo šta se može desiti za nekoliko godina.

Bila, priča Goran prije početka svirke, novinarka SNN-a u Jerusalimu i tamo čula kako se neki stari Jevrej svakodnevno po dva puta moli kod Zida plača. Riješila da napravi reportažu, nađe ga, sačeka da završi molitvu i pita - a vi ovako svaki dan?
Da, kaže stari Jevrej, svaki dan, već šezdeset godina.
Šezdeset godina razgovarate sa Bogom! I zašta se molite, opet pita ona.
Molim se mir, za ljubav među ljudima, molim se da prestanu ovi ratovi između Jevreja, hrišćana i muslimana. Da nam djeca odrastu i da vole jedni druge.
I…? - pita novinarka.
I ništa, kaže stari Jevrej. Osjecam se kao da pričam zidu! 

Ovaj album Gorana Bregovića bio je hit na svim svjetskim listama. Sjetićete se da je promovisan i u Crnoj Gori, u “Plantažama”. U nekom od intervjua Goran objašnjava da je Sarajevo u nazivu njegovog albuma metafora za to da danas možemo biti prijatelji, a sjutra jedan drugom na nišanu samo zato što smo različiti. Kaže i da nas je Bog stvorio različite, ali da nas nije naučio da živimo zajedno, da je ostavio da to sami naučimo i da to moramo naučiti u 21. vijeku, šalje Bregović optimističnu poruku.

Ima vremena, još skoro devedeset godina do kraja vijeka. Neka od mladih kornjača na Galapagosu će to možda dočekati. Nego Gorane, neko je prebrojao da je u novoj eri vođeno oko 2500 ratova. Misliš li da će se ovaj brzo završiti i biti poslednji? Da javim kumu.