VOLONTERI IZ CIJELOG SVIJETA

Priče stranih dobrovoljaca koji pomažu obnovu Ukrajine

Kada su u proljeće 2022. godine, odmah nakon deokupacije Kijevske oblasti, ukrajinske javne ličnosti Viktor Andrusiv i Rostislav Smirnov uputile poziv na društvenim mrežama da se okupe i počnu da obnavljaju uništena predgrađa Kijeva, nisu ni slutili kakav moćan talas stvaraju.

Piše: Jurij Toropčinov, specijalno za „Ukrajinska pravda. Život“

Bukvalno u prvom danu stiglo je 10.000 prijava ljudi spremnih da besplatno pomognu svojim sunarodnicima u obnovi stambenog prostora i infrastrukture naselja. Kasnije je ovaj pokret dobio naziv dobrovoljački građevinski bataljon „Dobrobat“, koji već radi u sedam regiona Ukrajine i ima više od 50 hiljada dobrovoljaca.

A stotine njih su stanovnici drugih zemalja, ljudi koji su u prvim, najstrašnijim danima ruske invazije, osjetili neodoljivu želju da priteknu u pomoć krvarećoj i izmučenoj Ukrajini. Različiti ljudi, različite sudbine, različite priče. Evo nekoliko od njih.

Prva priča. Američka Ukrajinka

Kada je Katerina Pavlevič, stanovnica Njujorka, posljednji put posjetila Ukrajinu prije ruske invazije, već se u vazduhu osjećalo nešto kobno i neizbježno, kao da zaista dolazi veliki rat.

Njen muž je čak insistirao da sa sobom ponese što više gotovine za svaki slučaj, kako bi bilo šta da plati ako eksplodira rat. Ona se tada samo smijala, ali je po povratku u SAD počela još pažljivije da prati dešavanja oko Ukrajine, do posljednjeg ne vjerujući u mogućnost sveobuhvatne oružane invazije. Bilo je to u januaru 2022. godine, a već u februaru su na Ukrajinu padale neprijateljske bombe i granate.

„Moj muž Adam je 24. februara 2022. godine čuo Putinov govor, koji ja nikada nisam slušala i ne slušam zbog gađenja, i obavijestio me je da je Rusija ušla u rat protiv Ukrajine. Tada po mom mišljenju ruska vojna operacija bi trebalo da znači nastavak i aktivizaciju borbi u Donbasu, pa sam čak i malo viknula na svog muža da ne bi paničario“, prisjeća se Katerina.

Međutim, razmjere ruske invazije postale su jasne već u prvim satima. Katerina je počela da zove prijatelje i rođake u Ukrajini. Neki od njih su za ruski napad saznali samo od nje, ali je većina potvrdila zastrašujuću činjenicu: Rusija je ušla u rat protiv Ukrajine. Cio svijet je već znao za to za nekoliko minuta.

"Jedna moja poznanica iz Njujorka je u to vreme išla na aerodrom Kenedi da se ukrca na avion za Ukrajinu, odmah sam joj napisala o ruskoj invaziji i ni ona mi nije vjerovala. Međutim, na aerodromu joj je rečeno da svi letovi za Ukrajinu su otkazani zbog rata. Onda je došla kod mene i ostala da živi nekoliko mjeseci, jer jednostavno nije imala gdje da nađe sklonište“, priseća se žena.

Sama Katerina je porijeklom iz Hmeljnicke oblasti, iz živopisnog Kamjanec-Podilskog. Studirala je u Kijevu, na Institutu za međunarodne odnose, smjer „Međunarodne komunikacije”, i tada je upoznala svog budućeg supruga Amerikanca Adama.

U SAD je nastavila saradnju sa ukrajinskim IT kompanijama i startapovima u oblasti PR-a i međunarodnih komunikacija. Prije rata, u jesen 2021. godine, ponuđeno joj je da vodi nacionalni projekat: to je bio ukrajinski paviljon na Venecijanskom bijenalu - najveća svjetska izložba moderne umjetnosti, koja se naziva i „Olimpijske igre u modern-artu“. Upravo zbog ovog projekta došla je u Ukrajinu neposredno prije invazije. Ali odjednom su se njeni planovi drastično promijenili.

Sljedećeg dana nakon invazije organizovan je ogroman marš u Njujorku, a kasnije i serija protesta, kojima se pridružila i Katerina. Na kraju se pridružila volonterskoj organizaciji „PR Armija“, gdje su stručnjaci za komunikacije pokušali da pomognu stranim medijima da kažu istinu o ovom ratu. Ali bilo je potrebno pozabaviti se i velikim nacionalnim projektom.

"U aprilu sam odletjela u Veneciju, gdje je trebalo da otvorimo ukrajinski paviljon. Bio je to jedan od najdepresivnijih perioda. Biti u centru luksuza i stalnog slavlja u vrijeme kada je Azovstalj bio napadnut bilo je emotivno veoma teško. Htjeli smo da idemo u Ukrajinu svaki dan. Nismo stvarno razumjeli šta možemo da uradimo da pomognemo, ali smo željeli da imamo bar iluziju kontrole, jer kada ste u inostranstvu, čini vam se još gore nego kada ste direktno na mjestu događaja“, kaže žena.

Tako su Katerina i njen muž odlučili da odu u Ukrajinu. Već tada je bilo jasno koliko je okupacija izgledala strašno, pa je bila veoma zabrinuta za svoje roditelje: šta će biti s njima ako Putinove trupe napreduju u zapadne regione Ukrajine. A žena je odlučila da na licu mjesta sazna za šta bi mogla da bude od koristi, da se uključi u volonterski pokret. Samo „intelektualno“ volontiranje joj nije bilo dovoljno, željela je da pomogne fizički, a tražila je priliku da direktno učestvuje u procesu oporavka i obnove Ukrajine.

„Slučajno sam saznala za „Dobrobat“. Mislim da sam upravo guglala o volonterskoj rekonstrukciji i „Dobrobat“ se pojavio u rezultatima pretrage kao jedna od organizacija uključenih u ovo. Mogao si se pridružiti bez posebnih vještina. Visoka sam 1,65 i jedva imam 50 kila, nisam se plašila bilo kakvog posla, naprotiv, htjela sam da se uključim u zajednicu, u rekonstrukciju, a ne da se fokusiram na čitanje vijesti, koje su u to vrijeme uglavnom bile razočaravajuće“, kaže žena.

Katerina je uspjela da dođe do „Dobrobata“ sasvim jednostavno: žena se prijavila za čet-bota bataljona u dvije oblasti - Kijevskoj i Černigovskoj. Tako je saznala da u selu Jagidne Černigovske oblasti, dugo traže dobrovoljce za uklanjanje krhotina i popravku krovova. I ubrzo je Katerina otišla tamo da se pridruži bataljonu.

„Put za Jagidne je ostavio težak utisak: pošto su upravo tim putem ruski okupatori pokušali da uđu u Kijev, uništavajući sve što im se našlo na putu, bio je doživljaj čak i teži od vrlo oštećenog Žitomirskog autoputa“, prisjeća se Katerina.

Došljaci su odmah dobili posao: da očiste đubre i ruševine. U početku nije bilo toliko ovakvog posla, a nije ni trebalo mnogo vremena. Ali Katerina je vidjela da se muškarci bave i drugim poslom i insistirala je da i ona može da učestvuje u tome.

"I ja sam počela da smaram našeg rukovodioca, da i ja nešto uradim! Ali on u početku nije slušao moje zahtjeve, govoreći da će to biti veoma teško. Onda sam uzela dasku i sama je nosila - i niko mi nije branio da to uradim. To je valjda ostavilo utisak na ljude oko mene. I ubrzo su mi dozvolili da na krovu skinem škriljevac“, kaže Katerina.

Volonterka je naučila da radi kao pajser, da vadi stare eksere i skida krov. U početku je bilo malo strašno na krovu. Katerina je pokušala da ne rizikuje previše, posebno, nije se približavala ivicama krova, shvatajući da će, ako se povrijedi, postati teret za svoje kolege.

"Sedmica u “Dobrobatu“ je bila najljepše vrijeme dok sam bila u Ukrajini. Kada radite fizički, fokusirate se na ono što možete, među drugima ste. Svi su motivisani i veoma različiti. Bilo je, na primjer, dječaka koji su željeli da odu na front, ali nisu ih uzeli za vojsku. Bilo je muškaraca godina mog oca, pa i starijih, bilo je i mojih vršnjaka.To su ljudi raznih profesija: kuvari, dizajneri, arhitekte, informatičari, uglavnom muškarci. Postali smo prijatelji, a mnogi su bili iznenađeni što sam došla iz Amerike. Ali za mene to nije bio poseban izbor, jer iako živim u SAD, ja sam Ukrajinka“, kaže volonterka.

Katerina je uspjela da upozna lokalne stanovnike, uključujući i tinejdžera koji je povrijeđen tokom okupacije.

Helikopterom je poslat u Bjelorusiju na liječenje i niko od njegovih rođaka nije smeo da prati dijete. Nakon toga, duge pretrage nisu dale rezultate, ali dječak je imao sreće: vraćen je u Ukrajinu.

„U to vrijeme nisam razumijela da je slučaj dječaka dio sistematskog zločina deportacije i otmice ukrajinske djece. Ali kasnije, kada sam počela da proučavam deportaciju Ukrajinaca, posebno djece, shvatila da je sudbina ovog dječaka je mogla da bude potpuno drugačija, i ta njegova priča – nije izuzetak, već dio ogromnog kriminalnog ruskog sistema, namerno usmjerenog na kidnapovanje ukrajinske djece“, kaže volonterka.

Trenutno se brine o projektu, koji je osmišljen da istakne podmukle taktike Rusije u vezi sa nasilnom deportacijom Ukrajinaca, i radi na tome da svi, od američkih kongresmena i međunarodnih organizacija do običnih ljudi u Sjedinjenim Državama, saznaju o slučajevima o otmicama djece, uključujući i ovaj slučaj iz Jagidnog.

"Apsolutno je neophodno da takvi slučajevi dođu u Hag, a protiv onih koji su krivi za takve zločine se uvode sankcije. I sama sam spremna, ako treba, da odem da svjedočim i da budem korisna u svakom slučaju", kaže Katerina.

Druga priča. Ukrajinski Gvinejanac

Isa Sadio Dijalo se šali da ni sam više ne zna gdje mu je prava domovina. U Ukrajini je još od sovjetskih vremena, kada je iz Republike Gvineje došao da studira na Institutu inženjera civilnog vazduhoplovstva, specijalizovao se za mehaniku aviona i motora. Sada već ima 60 godina, ima ženu Ukrajinku i dvije odrasle ćerke koje su uspjele da završe fakultet.

Isa je 15 godina radio kao gvinejanski konzul u Ukrajini. Sada je privatni preduzetnik iz Kijeva. Ovako se prisjeća prvog dana rata u punom obimu:

„Svi smo osjetili šok, jer nismo baš vjerovali u glasine da bi Rusija mogla da napadne Ukrajinu, sve dok se nismo probudili zbog eksplozija 24. februara 2022. Došao sam ovdje za vreme SSSR-a, pa sam se još uvijek sjećao vremena kada je rat između susjednih zemalja izgledalo je apsolutno nemoguće, toliko blisko da su izgledale u kulturnom, ekonomskom, pa i porodičnom smislu. Nažalost, pogriješio sam i sada ne mislim tako. Ubjeđen sam: ovo što se sada dešava je velika greška."

I prije rata Issa Sadio je aktivno učestvovao u javnim aktivnostima, posebno je bio uključen u uspostavljanje kulturnog dijaloga u cilju upoznavanja Ukrajinaca sa afričkom kulturom i obrnuto - promovisanja ukrajinske kulture u Africi.

Među njegovim partnerima je bilo i Udruženje veterana mirovnih snaga, od kojih su mnogi svojevremeno radili u Africi tokom mirovnih misija pod okriljem Ujedinjenih nacija. Od njih je, nakon nastavka aktivne faze rata, Issa saznao za postojanje udruženja „Dobrobat“, koje se bavi restauracijom uništenih objekata.

„U to vrijeme sam dugo tražio sličnu organizaciju, jer sam željeo da aktivno učestvujem u volonterskim aktivnostima u Ukrajini. A sada, više od godinu dana, kada imam priliku, pridružujem se putovanjima na razne objekte i uključujem svoje prijatelje i poznanike. Trudim se da učestvujem u radu svakog vikenda, zapravo uspjevam 2-3 puta mjesečno.

Uglavnom, posao se sastoji u uklanjanju otpada i popravci oštećenih krovova i prozora", kaže Isa.

Zajedno sa „Dobrobatom“, volonter je posjetio mnoge gradove i mjesta Kijevske oblasti koja su stradala od ruskih napada u proleće 2022. godine. Bilo ih je toliko da se čovjek ne sjeća ni imena svih.

„Ako se ovdje nešto desi, ne mogu to da gledam izdaleka, a moram da pomognem koliko mogu ako je zemlja u nevolji. Smatram to svojom dužnošću. Da li je teško? Znate, ne plašim se teškoća. Da, prvo je bilo i žuljeva, a leđa su me jako boljela. Ali onda shvatiš: ako ti to ne uradiš - neće niko, ako si već postao volonter, ne možeš da odustaneš. I ovo je bilo veoma inspirativno za dalji rad“, kaže volonter.

Dodatnu motivaciju dao je rad u divnom timu ljudi koji su se, čini se, prvi put sreli, ali su svi bili rješeni da pomognu.

"Ovdje se ljudi ne dijele na crne i bijele ili na bogate i siromašne. Ovdje je sve ujedinjuje jedan cilj: da uradimo nešto korisno. Stoga je atmosfera u „Dobrobatu“ uvijek prijateljska. Za mene je najveće zadovoljstvo kada završimo neke objekt i vidim iskrenu reakciju stanara. Za mene je ovo prava sreća! Zato želim svoj posao da radim brzo i efikasno", napominje volonter.

Isa Sadio je uvjeren da još uvijek ima mnogo ljudi koji bi želeli da se pridruže volonterskim pokretima kao što je „Dobrobat“. Ali nekada nema dovoljno sredstava, nekada nema razumjevanja sa lokalnim zajednicama. Pored toga, prema njegovom mišljenju, u volonterski pokret treba uključiti što više poslovnih struktura koje mogu brzo da odgovore na različite potrebe, na primjer, da obezbijede prevoz, opremu ili materijal za popravke. Ali sa volonterima, kaže, neće biti problema.

„Siguran sam da će biti dovoljno dobrovoljaca, bar tako mogu da kažem iz svog iskustva u Kijevskoj oblasti. Čak i sada, mnogi ljudi nemaju vremena da se prijave za odlazak na jedan ili drugi objekat, jer broj broj mjesta je ograničen“, dodaje Isa.

Čovjek svojim očima vidi da se u „Dobrobat“ pridružuje sve više stranaca. Ovdje se osjećaju prilično prijatno, jer većina ukrajinskih volontera bar na minimalnom nivou govori engleski ili neki drugi strani jezik, tako da praktično nema problema u komunikaciji. U svakom slučaju, uvijek se možete snaći zahvaljujući znakovnom jeziku – takvi slučajevi takođe nisu jedinstveni.

Ono što ljude sa „Dobrobata“ odlikuje je njihova otvorenost, spremnost na komunikaciju i pomoć. Došljaci iz cijelog svijeta dočekuju se ljubazno, njima pomažu sa smještajem, a to umnogome olakšava proces adaptacije volontera iz drugih zemalja“, naglašava Isa.

Treća priča. Australijski Njemac

Manfred Hin je u Australiju došao iz Njemačke daleke 1983. godine, kada je imao samo 26 godina. Na dalekom kontinentu otvorio je sopstveni biznis - građevinsku firmu, koju i danas posjeduje. Ali njegov glavni poziv je sada drugačiji.

Nastoji da pomogne ljudima, jer je tokom života uspjeo da obiđe mnoge zone katastrofe širom svijeta, bio je koordinator za pomoć u katastrofama u Australiji na nivou vlade. I jednostavno ne može ostati ravnodušan posmatrač ni sada.

„Razlog zašto sam došao u Ukrajinu je vrlo jednostavan: nisam mogao da ostanem po strani kada, čak i daleko od mene, na drugom kontinentu, traje stravičan rat, gdje ljudi ginu, a stambeni objekti se uništavaju. Ubrzo poslij početka rata, odlučio sam da odem u Ukrajinu", - kaže Manfred Hin.

Manfred sarađuje sa „Dobrobatom“ od 2022. godine. U početku su to bili humanitarni projekti koji su se realizovali na daljinu, ali je kao profesionalni arhitekta i inženjer osjetio potrebu da lično učestvuje u rekonstrukciji, pa je u proljeće 2023. došao u Ukrajinu sa kompletnim setom alata koje je posebno nabavio u Njemačkoj.

Počeo je da radi sa „Dobrobatom“ i drugim organizacijama, na primjer, „Phoenix“ ili „Brave to Rebuilt“ - svima im je bio potreban iskusan graditelj za obnovu kuća. To su uglavnom bili Gostomel, Buča i Moščun u Kijevskoj oblasti.

Radovi su takođe obavljeni u Černigovskoj, Hersonskoj i Mikolajevskoj oblastima.

"Imam 66 godina, ali sam sasvim sposoban da se nosim sa svim ovim izazovima. Rad mi omogućava da održim dobru fizičku formu. Uglavnom, mladima je teže da me prate. Znate, kada radim, ja samo... radim.Za šest mjeseci naš mali tim – a uglavnom smo radili zajedno sa kolegom – učestvovali smo u restauraciji više od 50 kuća. Ovo nije toliko puno, ali za dvoje ljudi koji su radili non-stop 6-7 dana sedmično, nije tako malo“, kaže volonter.

To je ono što je zaista bilo teško, ali ne fizički, već moralno – osjećati bol ljudi koji su stradali u ratu. Svaki od stanovnika tih pola stotine kuća koje je obnovio Manfred ima svoju priču, svoju ličnu tragediju. Ali ono što je iznenadilo iskusnog graditelja bila je nevjerovatna otpornost Ukrajinaca. Kaže da nikada nije bio u kriznom regionu gdje se ljudi ne žale na svoju situaciju. Ali u Ukrajini je sve drugačije.

"Nisam vidio nikoga ko se nešto žalio ili žalio. Ovdje, u Ukrajini, nisam sreo nijednu takvu osobu. Na primjer, jedna žena koja je u utorak izgubila muža na prvoj liniji fronta već je u subotu pomagala mještanima, raščišćavala ruševine i pomagala drugim ljudima. Ukrajinci su nevjerovatni ljudi. Nikada nigdje nisam sreo ništa slično. I ovo me zaista inspiriše", dodaje Manfred.

Manfred Hin je spreman da podijeli napredno građevinsko iskustvo, ali za sada ne može da sprovede svoje planove. Odavno je željeo da Ukrajini isporuči opremu razvijenu u Australiji za proizvodnju cigle od građevinskog otpada.
Mini-fabrika, koja se uklapa u dva standardna kontejnera, može da preradi i do 80 odsto građevinskog otpada koji trenutno samo odlazi na deponiju - razbijene cigle, cement i staklo iz porušenih objekata. Ali od tako naizgled nepotrebne stvari moguće je proizvesti 8.000 cigli dnevno na mjestu uništenja, a za ovo je potrebno samo četiri do šest ljudi za održavanje.

"Ovu opremu smo testirali mnogo puta - sve funkcioniše savršeno. Međutim, tražimo partnera u Ukrajini koji bi video potencijal u tehnologiji i pomogao nam da razvoj isporučimo Ukrajini. U suprotnom, moraćemo da platimo visoke carine kao uvoznici. Važno je da je ova inicijativa nekomercijalna, jer ne želimo da neko koristi takvu tehnologiju za povećanje profita. To bi trebalo da bude humanitarna stvar", kaže volonter.

Manfred ima svoj pogled na to kako da pomogne obnovu Ukrajine. Prema njegovom mišljenju, važno je pronaći načine da se skrene pažnja na pitanje rekonstrukcije i privuče dodatna sredstva za projekte restauracije.

Novac će, smatra on, pomoći da se uradi više. Trenutno se „Dobrobat“ uglavnom fokusira na restauraciju privatnih kuća, što možda i nije preskupo, iako je za rekonstrukciju jedne kuće potrebno najmanje 3-5 hiljada dolara. Ali za obnovu većih objekata, komunalne infrastrukture, kanalizacije, elektro-mreže itd. potrebna su velika sredstva i kvalitetna projektna dokumentacija. Ali Manfred je spreman da pomogne i po ovom pitanju:

"Ljeti sam učestvovao na forumu „ReUkraine“ koji je organizovao „Dobrobat“, i radujem se što ću u novembru otići u Varšavu da učestvujem na sljedećem forumu. Nadam se da ću naći kontakte i finansiranje od nemačke vlade, koja je započela program oporavka ove godine."

Ovogodišnja sezona je skoro gotova, ali Manfred planira da se vrati sljedeće godine i nada se da će realizovati još nekoliko projekata. Skoro da je prerano otišao kući, još u avgustu, kada je imao problema sa produženjem vize. I čak je obavijestio svoju ženu da se možda vraća u Australiju:

„Žena odgovori vrlo mirno: „Dragi moj Manfrede, jesi li postigao ono što si željeo? Da li si zadovoljan sa rezultatima? Ako jeste, vratite se. Ali ako ne, ostani i bori se." Tako da nisam imao drugog izbora. Moja žena je oslonac cijelog mog života. Zato sam i ostao u Ukrajini. Ona je tada rekla: "Vrati se kući na nekoliko mjeseci i povrati snagu. "Uradiću to. Ali u martu ću ponovo doći u Ukrajinu, a moja žena će ići sa mnom."