Gideon Levy [ Haaretz/Peščanik.net ]

Rat zbog kojeg Izrael može zažaliti kao nikad prije

Izraelci vole ratove, posebno kada počinju. Ali nije bilo rata koji se nije završio u suzama. Početna euforija za rat protiv Irana je tu, spremna je himna, ali na kraju nam se piše crno.

Piše: Gideon Levy

Još nije bilo rata a da (cijeli) Izrael u početku nije navijao za njega. Još nije bilo rata, osim onog iz 1973.godine da se (cijeli) Izrael u početku nije oduševljavao nevjerovatnim vojnim i obavještajnim sposobnostima naše vojske. I još nije bilo rata koji se nije završio u suzama. Menahem Begin je euforično ušao u Libanski rat, a iz njega izašao sa kliničkom depresijom. I on je samo jedan primjer. Velika je šansa da se to dogodi i sa ratom protiv Irana. Početna euforija je tu, spremna je himna "Pobjeda nad Iranom“, ali na kraju nam se piše crno.

Krila pilota našeg ratnog vazduhoplovstva, umrljana krvlju hiljada djece i desetine hiljada nevinih ljudi, postala su čista nakon nekoliko letova ka Iranu. Kakvi heroji, takav opšti hvalospjev ratnoj avijaciji nismo čuli još od čuda Šestodnevnog rata. Kako su samo usmjerili raketu kroz terasu, a zatim tako da izađe kroz prozor. Čak je i Benjamin Netanjahu preko noći povratio legitimitet i ponovo je naš Vinston Čerčil, barem za mnoge od nas. Televizije i društvene mreže su eksplodirale od samohvalisanja.

"Kada želimo, mi znamo kako da pogodimo metu“, pohvalila se Liat Ron na portalu „Walla“.

"Trinaesti jun, još jedna istorijska prilika. Ne smijemo je propustiti. Svaka čast izraelskoj vojsci i neka živi država Izrael“, napisao je Amit Segal, čovjek koji se smatra najuticajnijim novinarem u zemlji.

Prvi dani rata su uvijek naši najlepši, najopojniji i najbolji dani. Ah, kako smo uništili tri vazduhoplovne jedinice 1967. godine,. a tek kako smo ubili 89 saobraćajnih policajaca prvog dana operacije Oferet Jecuka protiv Hamasa 2008. godine. Uvijek isti hibris, stalno veličanje herojstva vojske i Mosada. Prekjuče je bilo nekih koji su nakon 100 borbenih naleta promijenili i režim u Iranu. Ovaj polet uvijek prati i osjećaj pravednosti. Nismo imali izbora 1967. godine, ni 1982.godine, pravednijih ratova od tih nije bilo. Sada opet nije bilo izbora. Filmski uzlet na početku, tragedija na kraju.

Osjećaj zadovoljstva je splasnuo već u subotu uveče, posle tri sirene koje su milione Izraelaca natjerale u skloništa, nakon čega su uslijedili razaranje i smrt. To nije moglo da nadomjesti devet ubijenih iranskih nuklearnih fizičara, a utjeha nije bio ni ubijeni komandant Revolucionarne garde (za koga se već našla zamjena). Izrael je požurio u rat koji se mogao izbjeći da Netanjahu nije 2018. godine natjerao Donalda Trampa da se povuče iz nuklearnog sporazuma Baraka Obame, sporazuma koji bi Tramp danas rado potpisao.

Izrael uvijek ima suženje svijesti posle prvih uspjeha i nikada ne razmišlja o danu posle. Posle nekoliko mjeseci noćnih silazaka u skloništa, sa razorenom privredom i još više moralom, počećemo da se pitamo da li je cijena previsoka i da li zaista nismo imali drugog izbora. Ali ovakva pitanja sada nisu čak ni legitimna.

Koliko strpljenja ima Iran, a koliko Izrael? Dokle Tel Aviv može da izdrži pod sjenkom prijetnji raketnih napada, a da se ne pretvori u Kijev? Koliko može Teheran? To je trebalo da se upitamo pre nego što smo krenuli na Natanz, a ne kada su se piloti vratili ovjenčani slavom. Ne radi se o kvarenju radosti, već o trezvenom sagledavanju stvarnosti, posebno prošlosti, iz koje Izrael odbija da izvuče bilo kakve pouke. Da li je ijedan rat osnažio ovu zemlju? Da li smo vodili neki rat bez alternative drugačijeg rješenja? Kampanja protiv Irana bi mogla da se pretvori u rat kakav do sada nismo vidjeli.

Jedina i slaba šansa za skori izlazak iz njega zavisi u velikoj mjeri od hirovitog predsjednika u Vašingtonu. Ovo je najopasniji rat u istoriji Izraela.

To je možda rat zbog koga ćemo zažaliti kao nikada prije.

(Autor je izraelski novinar)

Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RTCG