Gideon Levy [ Peščanik.net/Haaretz ]

U Gazi gledamo krvoproliće a ne rat

Izrael ne vrši Holokaust nad palestinskim narodom, ali mu se u posljednjih 19 mjeseci ubrzano približava. Ovo se mora izgovoriti, posebno na Dan Šoe. Stajao sam mirno dok su sirene zavijale kao i svake godine, a misli su mi lutale. Sjetio sam se bake i djede, Sofi i Huga, čija sam imena vidio uklesana na Zidu sjećanja na starom jevrejskom groblju u Pragu.

Piše: Gideon Levi

Onda sam se sjetio prizora iz Gaze koji me progone. Kao dijete sam tokom zavijanja sirena zamišljao veliku vatru koja guta sve. Do rata u Gazi, u toj vatri su gorjeli Jevreji, a ove godine sam vidio izgorele bebe iz šatorskog naselja u Han Junisu i s njima još hiljade djece, žena i muškaraca koje je izraelska vojska ubila bez milosti.

Kako je moguće stajati dok sirene zavijaju, a ne pomisliti na tekst Janiva Kubovica iz „Haaretza“ o pogubljenju 15 članova palestinskog tima hitne pomoći od strane izraelskih vojnika, koji su hladnokrvno pucali u njih, potom uništili ambulantna kola i zakopali njihova tijela u pijesak.

Mislim na stanovnika Sindžila na Zapadnoj obali kojem su doseljenici zapalili kuću, a onda su došli vojnici i bacili suzavac na njega, nakon čega je doživio srčani udar i preminuo, kako je izvijestila novinarka Hagar Šizaf.

Mislim na stočarske zajednice Um al-Hira na južnim padinama Hebrona koje sam posjetio, i na neprekidne pogrome koje ti mirni ljudi trpe u svom selu od strane vojske i doseljenika koji su se udružili da ih protjeraju sa njihove zemlje.

Treba pročitati hrabar i potresan članak Orit Kamir u „Haaretzu“ od 21. aprila o stavu Izraelaca prema ovom ratu, koji ih, po njenom mišljenju, lišava prava da se žale na njemačke zločine protiv Jevreja. Potom treba vidjeti dirljiv članak Danijela Blatmana o djeci Gaze i djeci Šoe („Haaretz“, 22. aprila).

Dan obnavljanja rata u Gazi nakon krhkog primirja, tvrdi Blatman, biće upamćen kao nečastan dan u jevrejskoj istoriji. Nadajmo se da će tako biti.

„Četrdeset godina se bavim istraživanjem Šoe“, piše Blatman, „i pročitao sam bezbroj svjedočanstava o strašnom genocidu protiv jevrejskog naroda i drugih žrtava. Ali stvarnost u kojoj čitam svjedočanstva o masovnim ubistvima koje je počinila jevrejska država, koja me po jezivoj sličnosti podsjećaju na svjedočenja iz arhiva Jad Vašema, nisam mogao da zamislim ni u najgorim noćnim morama.“

Nije riječ o poređenju sa Šoom, već o stravičnom upozorenju kuda stvari idu. Ne razmišljati o tome na današnji dan predstavlja izdaju Šoe i njenih žrtava. Ne razmišljati danas o Gazi znači izgubiti ljudskost i oskrnaviti sjećanje na Šou. Svi treba da stanemo – zbog Gaze.

U Izraelu preovladava stav da je 7. oktobar „najveća katastrofa koja je zadesila jevrejski narod od Šoe“. To je, naravno, izopačeno poređenje koje obezvređuje sjećanje na Šou. Nema nikakve sličnosti između ubistvenog, jednokratnog napada iz oktobra i Šoe. Ali ono što je uslijedilo, zapravo evocira sjećanje na Šou.

Nema Aušvica i Treblinke u Pojasu Gaze, ali postoje koncentracioni logori. Ima izgladnjivanja, uskraćivanja vode, premještanja ljudi s mjesta na mjesto kao životinja i uskraćivanja lijekova. Još uvijek nema Šoe, ali jedan od njenih temelja je već odavno postavljen: dehumanizacija žrtava koju su sprovodili nacisti sada je u punom jeku u Izraelu. Otkako je nastavljen rat, ubijeno je oko 1.600 Palestinaca.

To je krvoproliće, a ne rat. Događa se nedaleko od naših kuća, od strane naših najboljih sinova. Događa se u tišini i odvratnoj ravnodušnosti većine Izraelaca.

Dobitnik nacionalne nagrade Izraela Ariel Rubinštajn je ove sedmice objavio potresan i inspirativan članak („Haaretz“, 22. aprila) u kojem je objasnio zašto ove godine neće stajati tokom sirene.

Ja ću stajati i misliću na baku i djeda, ali prije svega – na Gazu.

(Autor je izraelski novinar)

Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RTCG