Alex de Waal [ Peščanik/London Review of Books ]

STAV

Glad u Sudanu

Poslednja glad ovakvih razmjera u Sudanu desila se 1984. Znalo se dosta o gladi koja će zavladati pošto kiše nije bilo dvije godine za redom. Starije žene koje su preživjele oskudicu 1940-ih poznavale su desetak vrsta divlje trave i mnoge vrste jestivih bobica i korenja; prenijele su vještine preživljavanja na svoje unuke. Svaka glad od pretkolonijalne ere imala je svoje ime.

Piše:  Alex de Waal

Abu Malwa je bila godina kada se žito racionisalo po najmanjoj mjeri, Um Mukheita je godina nazvana po grmu čije su bobice ljudi jeli da prežive: bobice se moraju držati tri dana potopljene u vodu, da izađu otrovi. Julu, što znači „lutanje“, bio je naziv gladi iz 1913-14, kada su zajednice išle čak do Nila, ili centralne Afrike, u potrazi za hranom.

Najkatastrofalnija glad iz 1888-89. prosto je nazvana „godina šesta“: desila se 1306. po hidžretskom kalendaru. „Svijet se promijenio“, objasnio mi je 1985. jedan stariji seoski šeik. Do te nesreće došlo je uslijed smrtonosnog spoja bolesti stoke i napada Mahdističke države, koja je pljačkala Darfur radi dobara za svoju riznicu i ljudi za svoju vojsku u borbi protiv Etiopije na istoku, Britanije na obali Crvenog mora i pobunjenika na zapadu. Niko ne zna koliko je ljudi umrlo, ali izvještaji savremenika opisuju da su čitava područja ostala bez svojih stanovnika. „Godina šesta“ podsjeća na bengalski izraz za najteže gladi zabilježene u usmenoj tradiciji: mananthor, „kada se epoha promijeni“.

Glad iz 1984-85, koja je ubila oko 240.000 ljudi širom Sudana, većinom djece, na kraju je postala poznata kao „Regan“, nakon što je SAD poslala pomoć u hrani. (Humanitarci i studenti na istraživačkim turama navikli su da ih zahvalni seljani nazivaju „Regan“.) Ta glad je promijenila i sudanski svijet, mada je bilo potrebno vrijeme da se vide posljedice. Kako sam kasnije pisao, beduinski poglavica Hilal Mohamed Abdala je uvidio da promjenljiva klima označava kraj nomadskog načina života njegovog naroda. Nekad gospodari pustinje, arapski goniči kamila postali su osiromašeni skvoteri na ostacima zemlje poljoprivrednih sela.

Dvadeset godina kasnije, sin starog poglavice Musa Hilal u svetu je izašao na zao glas kao vođa milicije Džandžavid koja za sobom ostavlja mrtve i silovane širom zemlje. Još dvadeset godina kasnije, Džandžavid više nije lokalna rulja, već transnacionalno plaćeničko preduzeće neutralnog naziva „Snage za brzu podršku“.

Njihov vođa, Mohamed Hamdan Dagolo, poznat kao „Hemedi“, pobedio je Hilala u bici za najunosniji neformalni rudnik zlata kod Džebel Amira u Darfuru 2017. godine, kada je postao najmoćniji ratnički vođa u regionu.

Ako pobijedi u aktuelnom ratu, malo je vjerovatno da bi Hemedi sebe proglasio za predsjednika. Vjerovatnije je da bi, kao posljednji u nizu pljačkaša iz doline Nila koji su postali kraljevi ili vladari iz sjenke, uspostavio marionetsku vladu i pretvorio sudansku državu u podružnicu svog konglomerata u usponu.

Najnoviji građanski rat u Sudanu počeo je u aprilu 2023. kada je Hemedi pokušao da izvede puč protiv svog partnera i rivala generala Abdela Fataha al-Burhana, šefa sudanskih oružanih snaga (SAF). Za ovih petnaestak mjeseci, rat je razorio nacionalnu prijestonicu Kartum i opustošio Darfur i Geziru, prostor najvećeg svjetskog projekta navodnjavanja od ključnog značaja za poljoprivrednu ekonomiju Sudana. Veći dio ovog vremena su Hemedijeve Snage za brzu podršku u ofanzivi, dok je SAF sveden na vazdušne kontranapade i povremene napade pešadijskih bataljona zajedno sa vlastitom paravojskom. Hemedijeve Snage pljačkaju svaki grad i selo koje zauzmu i namjerno uništavaju javnu infrastrukturu, uključujući univerzitete i bolnice.

Međutim, SAF kontroliše Port Sudan i pristup moru. Prošlog septembra, UN su prihvatile da al-Burhan predstavlja Sudan na Generalnoj skupštini, što je izazvalo nelagodu u zapadnim prijestonicama: Afrička unija je već suspendovala Sudan 2021. kada su generali zbacili civilnu vladu. Priznajući al-Burhana kao de facto šefa sudanske države, UN su mu predale ključni adut: sada je za isporuku humanitarne pomoći potreban njegov pristanak. SAF nema svoje trupe na prostoru od pet stotina kilometara granice Sudana i Čada, ali kao priznata sudanska vlada ima zakonska ovlašćenja da zatvori granicu i blokira humanitarnu pomoć ne samo morem, već i kopnom u Darfur. Hemedijevi šverceri oružja ne mare, ali advokati UN kažu da se konvoji pomoći ne mogu kretati.

Možda i do 90 odsto najgladnijih ljudi u Sudanu nalazi se u djelovima zemlje pod kontrolom Hemedijevih Snaga, u Kartumu, Geziri i Kordofanu, ali posebno u Darfuru. SAF računa, možda ispravno, da će se sa prekidom snabdijevanja tih oblasti hranom, Snage ili raspasti ili suočiti sa pobunama lokalnih bandi. Legenda koja kruži među oficirima kaže da je vlada u Kartumu pogrešila 1989. kada je dozvolila da se u operaciji UN-a za pomoć Sudanu pomoć transportuje u oblasti na jugu pod kontrolom pobunjenika. Po njihovom uvjerenju, to je Narodno-oslobodilačkoj vojsci Sudana omogućilo snabdijevanje, dok su strani humanitarni radnici postali junaci pobunjeničke borbe. Po njima, humanitarna pomoć je bila podmukla: prvo se u šator promolio nos kamile, a onda je ušla cijela – nezavisna Republika Južni Sudan. Za vojsku koja s mukom pokušava da ostvari bar nekakav napredak na bojnom polju, glad je jeftino i efikasno oružje, a SAF namjerava da ga iskoristi do kraja.

Sistem integrisane fazne klasifikacije za procenu zaliha hrane (IPC), koji ima akreditaciju UN, objavio je 27. juna „uzorak“ humanitarne krize u Sudanu. Brojčano je najveća na svijetu. Sudan ima 48 miliona stanovnika, od kojih je više od 25 miliona suočeno sa „visokim nivoom akutne neizvesnosti ishrane“, što znači da porodice preskaču obroke i rasprodaju imovinu da bi kupile hranu. Oko osam miliona se nalazi u „hitnoj“ fazi, što znači da mnogi skupljaju otpatke dok raste stopa umiranja djece. Procjenjuje se da je više od 750.000 ljudi u „katastrofi“, gdje nemaju ništa. Stručnjaci IPC-a ne daju projekcije mortaliteta, ali ovi nalazi ukazuju da će na stotine hiljada sudanske djece umreti od gladi u narednim mjesecima.

Mnogi humanitarci traže da IPC proglasi „glad“, ali za to nema pouzdanih podataka. Ogroman dio zemlje više nije bezbjedan ni za sudanske ni za strane nevladine organizacije, a oprezni statističari ne vole da spekulišu o tome šta se dešava tamo gdje humanitarni radnici ne izveštavaju o stopama neuhranjenosti djece. Ranije ove godine, tim sa Instituta Clingendael u Hagu izračunao je trenutnu dostupnost hrane u svakom djelu Sudana u odnosu na osnovne prehrambene potrebe stanovništva. Rezultati predviđaju 2,5 miliona mrtvih do kraja godine.

Mjerenje krize hrane izračunavanjem manjka kalorija predstavlja poslednje rešenje, kad više nema drugog načina. U vrijeme gladi 1984-85, na osnovu istog pristupa predviđalo se između 650.000 i dva miliona smrtnih slučajeva u Darfuru. Procjenjuje se da je na kraju umrlo oko 105.000. Drugi su preživjeli tako što su jeli hranu iz divljine, migrirali na mjesta gdje je bilo hrane ili posla, i prodavali svoje životinje. Današnji proračuni uzimaju u obzir dva ključna faktora: da je u ratnoj zoni teže naći divlje biljke za ishranu, kao i da je svaka susjedna zemlja takođe pogođena nestašicom hrane: ljudi nemaju gdje da odu.

Pošto UN sada priznaju al-Burhanovu vladu u Port Sudanu – čime su ga praktično postavile na optuženičku klupu – neki zvaničnici UN nastoje da mu prepuste odgovornost i sprečavaju proglašenje gladi. Dan nakon objavljivanja izveštaja IPC-a, sudanski ambasador pri UN, al-Harit Mohamed, uputio je apokaliptičnu prijetnju. Pošto je odbacio brojke IPC-a o razmjerama gladi kao „beznačajnih“ dva procenta stanovništva, a za krizu hrane okrivio Hemedijeve Snage, rekao je da je u toku međunarodna zavjera da se glad proglasi „odozgo“ kao izgovor „zlonamernih za intervenciju u Sudanu“. Prije nego što je pokupio svoje papire i napustio govornicu, Mohamed je dodao: „Ako to uradite, u Sudanu će biti pokrenut biblijski armagedonski rat.“

Sudeći po ustaljenom obrascu, UN će prilagoditi svoje kancelarijske procedure kako bi izbjegle konfrontaciju ili barem odugovlačile, objašnjavajući to nastojanjem da ne ugroze svoje programe i osoblje u Sudanu. U Sudanu se odigrava drugačija kancelarijska intriga. Al-Burhan je primus inter pares grupe generala i njihovih pokrovitelja – od kojih su neki islamisti – koji nisu usaglasili svoje ratne ciljeve i stoga nisu u poziciji da pregovaraju sa Snagama. U međuvremenu su se dogovorili o minimalnim zahtjevima: nema prekida vatre, nema pomoći preko linije fronta. Čini se da će u nekom trenutku masovno umiranje od gladi prekinuti ovu političku salonsku igru, zajedno sa ambicijama i vojnih generala i Hemedija, pošto Sudanci otkriju da se epoha promijenila.

(Autor je direktor Svjetske fondacije za mir)