К.Р. [ Danas online ]

32 GODINE OD SMRTI

Pogledajte kakav je zapravo bio Fredi Merkjuri

Fredi Merkjuri i dalje privlači obožavaoce, 32 godine nakon njegove smrti. Poznat je svima, ali sa druge strane bio je čovjek o kome se malo znalo.

Fredi Merkjuri preminuo je 24. novembra 1991. godine.

Dobili smo 2018. godine film o njemu, ali je BBC, prije 11 godina, napravio dokumentarac koji možda najbolje može da opiše ovog nevjerovatnog umetnika.

Novembra 1991, nekoliko dana prije nego što je preminuo, Fredi Merkjuri se sastao sa svojim menadžerom kako bi razgovarali o tome kako najbolje da objelodane svijetu da ima HIV.

Nakon što su se složili oko riječi saopštenja, 45.godišnji pjevač počeo je razmišljati o tome kako će ga se svijet sjećati. „Možete da raditi šta god želite s mojom muzikom“, rekao je, „ali nemojte da me učinite dosadnim.“

I želja mu je ispunjena. Mekjuri je i dalje rok zvijezda 32 godine nakon svoje smrti.

U filmu koji je prije devet godina objavio BBC, „The Great Pretender“, Fredi se pojavljuje kao sve, samo ne dosadan. Film se bavio posljednjim danima ovog velikog umjetnika koji je bio razigran, iznerviran i drag, da, ali nikada dosadan.

„Njegov hedonistički nagon, kulminirao na zloglasnoj proslavi 39. rođendana u Minhenu, vidi se u filmu: Fredi se razmješta dok se muškarci obučeni u žene vrte oko njega. Bivši menadžer Džon Rajd opisao je tu proslavu kao „posljednje dane Berlina, posljednji urlik“ – nakon čega se Merkjuri smirio i počeo da živi mirno.

Merkjuri je bio brižan, velikodušan čovjek čiji je privatni život bio potpuno van dometa bilo koga, izvan malog kruga prijatelja. Za nekoga ko je prodao oko 150 miliona albuma, bio je čovjek o kome se malo zna.

Njegova misterija bila je njegov adut, tvrdi Ris Tomas, reditelj „The Great Pretender“.

„Bio je slojevit. Bio je izuzetan.“ Kao primjer, Tomas navodi Merkjurijevu nebrigu o svojoj bolesti.

„Rekao je članovima benda da je bolestan i nikad više nije razgovarao s njima o tome. Par dana prije smrti, menadžer benda otišao je kod njega. Prestao je da uzima ljekove i oslijepio – bio je zaista loše. Ali sve o čemu je Fredi želio da priča bila je njegova muzika.

„Gitarista, Brajan Mej trebao je da izda solo singl, a menadžer j je govorio da treba da ga odloži. Ali Fredi je rekao: ‘Reci mu da ga izda. Mogu da umrem u svakom trenutku – koji bolji publicitet može da ima?'“ (Maj je objavio singl, dvije nedjelje nakon Fredijeve smrti. Pjesma je dospjela na šesto mesto na listi.)

Tu je i njegovo ponašanje na sceni. Privatno miran i povučen Farok Bulsara, postjao je na pozornici divlji Fredi Merjkuri. Pred 70.000 obožavalaca, na stadionima širom svijeta, prirodno stidljivi pjevač gubio je svaki trag samosvijesti. Obožao je muziku, obožao je rok.

Sa druge strane Monserat Kabalje je vjerovala, da je Fredi još poživio, da bi sigurno zaronio u klasičnu muziku, koja je ga je tokom njegovih posljednjih godina života sve više očaravala.

„Razgovarali smo o tome da radimo nešto zajedno, nešto više klasično. Razgovarali smo da snimimo Fantoma iz opere, koji mu se jako sviđao. Bilo je dirljivo – znala sam da leži u krevetu i da je jako slab, i htjela sam da ga iznenadim, snimila sam Fantoma. Pozvala sam ga i pustila mu snimak. Bio je jako srećan. Rekao je: ‘Hvala ti, Montsi, želio sam jako da to čujem.’ I to je bilo posljednji put da sam razgovarala sa njim.“, ispričala je čuvena operska diva.

Tekstopisac Tim Rajs, koji je koautor dvije pjesme na albumu „Barcelona“, ipak tvrdi da Merkjuri nikada ne bi napustio Queen, koji su 1989. godine stigli na prvo mjesto sa svojim albumom „The Miracle“ i ponovo sa „Innuendo“ u februaru 1991. godine.

„Nastavio bi da radi s njima, ali smo takođe razgovarali o radu na mjuziklu „Tragedija“, pričao je Rajs, „to je trebalo da bude veliki pozorišni komad, možda čak i velika opera. Fredi je želio još da uči, da uči o muzici.“

Dugogodišnji lični asistent Merkjurija, Piter Fistone, kaže da je Fredi i kada je obolio živio samo za svoju muziku.

„Kada je dobio HIV nikada, ali nikada nije provodio vrijeme razgovarajući sa mnom, pitajući se gdje ga je dobio, koji je to grad, koja zemlja. To je bila činjenica, dešavalo se. Znao je da će umrijeti, pa zašto da gubi vrijeme žaleći se? Ali imao je žal na kraju – što još uvijek ima muziku u sebi, a ne može da je da.“

Raskošan životni stil, kuća u Kensingtonu opremljena japanskim antikvitetima, bogatstvo – to su bili samo dodaci.
Želio je da se opet okupi sa Queen, ali da uporedo gradi paralelnu klasičnu karijeru.

Posljednje četiri godine njegovog života obeliljžile su neviđeni izliv kreativnosti koji nije obuhvatio samo projekat „Barcelona“ i dva hit albuma, već i snimanje nekoliko pjesama za „Made in Heaven“, album koji je posthumno završen i objavljen 1995. godine.

„Ne mislim da je imao neostvarene ambicije“, kaže Fristone. „Smatrao se srećnikom što može da radi ono što je radio.“
Ali zašto još, toliko godina nakon njegove smrti, postoji toliko interesovanje?

Da li je, kao što Tomas kaže, to misterija koja se obavijala oko njega?

S Merkjurijem, zavjesa se podigla i ponovno spustila, ostao je njegov umjetnički izraz koji još niko nije dosegao.

Nije doživio eru interneta, pa nije imao priliku da uništi svoj misteriozni život tvitovanjem i šerovanjem. Rok zvijezde 21. vijeka su robinje svojih obožavalaca, prisiljene da izlože svoje živote pogledima, dok je Merkjuri obožvaocima davao samo svoju miziku, a oni su od njega samo to i tražili.

Čak je i zabranio da se oda lokacija na kojoj je sahranjen. Jer je želio da ga se ljudi sećaju kao živog umjetnika, koji je sve samo nije dosadan.