A.M. [ Portal RTCG ]

Zakon o Skupštini iskorak koji se čeka decenijama

Crna Gora ni skoro dvije decenije od obnove nezavisnosti nema Zakon o Skupštini, akt koji bi trebalo da uredi način rada, konstituisanje i organizaciju parlamenta, kao i prava i dužnosti poslanika. Dok vlast tvrdi da je priprema ovog zakona istorijski iskorak, opozicija i analitičari upozoravaju na urušavanje parlamentarizma i potpunu dominaciju partija nad institucijama.

Šef Kluba poslanika Demokratske Crne Gore Boris Bogdanović kaže da je sama činjenica da je u pripremi Zakon o Skupštini, istorijski iskorak, jer decenijama prije nikome nije padalo na pamet da jača Skupštinu i uređuje njenu unutrašnju organizaciju na način da ona bude istinska grana vlasti.

Radna grupa priprema tekst zakona, a Bogdanović očekuje da će se rad brzo okončati i da će Zakon biti pred poslanicima u najskorijem roku.

Poslanica DPS-a Zoja Bojanić Lalović, na pitanje zbog čega donošenje ovog zakona nije bio prioritet nijedne vlasti od obnove nezavisnosti, odgovara da je neminovno da su Crnoj Gori potrebni Zakon o Skupštini i Zakon o Vladi, ali da se za prethodnu vlast nije dovodilo u pitanje poštovanje Poslovnika Skupštine Crne Gore, dok je to za ovu gotovo nevažno i sistem se približava praksi izvršne dominacije.

Bojanić Lalović se pita kad se ranije moglo desiti da premijer i ministri izbjegavaju ustavnu obavezu da dolaze u Skupštinu ili da mjesecima ne odgovaraju na pitanja poslanika?

"To ne samo da je pitanje političke poruke, već i političke kulture. Stoga, nove paradigme traže da se sve uzdigne na nivo zakona i zato vjerujem da ove zakone treba donijeti", istakla je ona.

Analitičar Stefan Đukić ocjenjuje da ovo pitanje poslanicima bilo kog saziva nije prioritet, jer je prava moć kod "partijskih šefova", a izglasavanjem Zakona o Skupštini bi postavili neka, makar i kozmetička, ograničenja.

Tako i, kako kaže, stižemo do suštinskog problema - partitokratije.

"Ona je razlog i šarade sa saslušanjima i nepostojanja kontrolne funkcije Skupštine. Prava moć je kod partijskih šefova i oni su apsolutni gospodari političkog života u Crnoj Gori. Zato im i ne treba Zakon o Skupštini, jer bi time postavili neka, makar i kozmetička, ograničenja. Mi od njih očekujemo da sami sebi "zavežu ruke", da daju više prava građanima, a manje moći sebi. Nažalost, naš partitokratski i nazadni Ustav im to omogućuje i teško je očekivati da će institucije ispunjavati svoje nominalne funkcije i da će partijski šefovi dozvoliti opadanje sopstvene moći", zaključuje Đukić.

O kontrolnoj ulozi Skupštine

Bogdanović odbacuje ocjene Centra za demokratsku tranziciju (CDT) da Skupština funkcioniše kao puki instrument političke većine, jer Skupštinu čini 81 poslanik i svi oni čine jedno tijelo.

"Ako bi se tvrdilo da Skupština funkcioniše kao instrument većine, onda bi to značilo da i opozicija sama sebe pretvara u instrument većine, što je logički apsurd. Takve optužbe se zato ne mogu ni shvatiti ozbiljno", ocjenjuje Bogdanović.

Podsjeća i da su u vrijeme bivšeg režima Zakoni usvajani bez rasprave, amandmani opozicije redovno odbijani bez ikakvog obrazloženja, bez istinske kontrole vlasti, odbori su se pretvarali u formalnost, skupštinske kamere na svim sjednicama odbora su bile ugašene ili nijesu ni postojale, prenos sjednica plenuma za vrijeme izbora je bio ukinut, a poslanici vlasti nisu smjeli ni da se oglase protiv odluka partijskog vrha. To je, kaže on, bila prava slika Parlamenta.

"Danas je situacija potpuno drugačija. Sada parlamentarna većina redovno odbija predloge zakona i amandmana Vlade i poslanika parlamentarne većine što je bilo apsolutno nezamislivo tokom bivšeg trodecenijskog režima. Opozicija može nesmetano koristiti poslovnička prava, kontrolisati rad Vlade, predlagati saslušanja i amandmane i zakone za koje vrlo često podrži parlamentarna većina. Uostalom, u Skupštini nikada nije bilo više kritike, rasprave i sukoba argumenata nego sada. To znači da Skupština živi, a da oni koji se žale u stvari ne žale na to što nema demokratije, nego na to što sada prvi put ne mogu da komanduju", ocjenjuje Bogdanović.

Odgovarajući na navode CDT-a da se sjednice otkazuju bez prethodnog dogovora i valjanih obrazloženja, te da je evidentno neredovno održavanje premijerskog sata i rijetka organizacija kontrolnih saslušanja, Bogdanović kaže da ta tvrdnja ne stoji.

"Činjenica je da nikada u istoriji parlamentarizma u Crnoj Gori nije bilo više kontrolnih saslušanja. Razlika u odnosu na prošlost je u tome što su ona danas zasnovana na jasnim poslovničkim pravilima, gdje opozicija ima garantovano pravo da dobije jedno kontrolno saslušanje na svim odborima u toku redovnog zasijedanja parlamenta. Ono kontrolno saslušanje koje ne može većina odbiti. Pored toga za značajan broj predloga opozicije za kontrolna saslušanja parlamentarna većina prihvati. Da li se to moglo zamisliti ranije? Naravno da ne", odgovara on.

Govoreći o premijerskom satu, stava je da se Poslovnik mora striktno poštovati.

Na drugoj strani, u DPS-u smatraju da se to što vlast izbjegava premijerski sat i kontrolna saslušanja i u političkoj teoriji, kao i u praksi, tumači kao ozbiljno slabljenje mehanizama parlamentarne kontrole.

"S obzirom na to da su to ustaljeni instrumenti kojima poslanici provjeravaju rad izvršne vlasti, njihovo izbjegavanje stvara utisak da Vlada svjesno bježi od odgovornosti i transparentnosti. Osim toga Parlament postaje samo formalno zakonodavno tijelo, bez suštinske kontrole vlasti, što slabi ulogu Skupštine. Sve to skupa ostavlja Vladi prostor da funkcioniše gotovo bez institucionalne kritike", ocjenjuje Zoja Bojanić Lalović. 

Vlast, prema njenim riječima, šalje poruku da demokratski dijalog nije prioritet, a kod građana dodatno ostavlja utisak da institucije ne funkcionišu u punom kapacitetu.

"Premijerski sat i kontrolna saslušanja nijesu tehnička pitanja, već srž parlamentarne demokratije, a kada ih Vlada izbjegava, ona ne izbjegava poslanike, već građane kojima smo dužni da polažemo račune. To je ozbiljno urušavanje demokratskog poretka i pokušaj koncentracije moći izvan institucionalnih okvira. Nekada najotvoreniji Parlament u regionu, dobili smo Skupštinu koja je ovakvim odnosom degradirana", ocjenjuje Bojanić Lalović.

Kaže da će opozicija će i dalje koristiti sve poslovničke instrumente, insistirati na kontrolnim i konsultativnim saslušanjima, interpelacijama, pa i inicijataivama za određene smjene.

"Jedan od instrumenata jeste i iniciranje postupaka pred nadležnim tijelima kada Vlada krši obaveze prema Skupštini. Svakako da će opozicija nastaviti da, koristeći različite mehanizme, ukaže na neodgovorni i neozbiljni odnos, prije svega, prema građanima, ali i da otvori nove prostore za efikasniju kontrolu", istakla je ona.

Analitičar Stefan Đukić saglasan je da je kontrolna uloga Skupštine degradirana, ali naglašava da je Skupština rijetko kad bila kontrolni mehanizam.

"Poslanici su simulirali taj karakter ali on nikad nije bio suštinski. Do 2020. godine, jedini stvarni kontrolni period je bio onaj kada se SDP "odmetnuo" te je tadašnja opozicija mogla sa njima da predlaže dnevni rad pa i izglasa neke zakone. Drugi takav period je bio u prošlom izbornom ciklusu od 2020 do '23 kada je većina bila "posvađana", kada su se Vlade mijenjale te im je izglasano dva puta nepovjerenje. Tu je Skupština bila tijelo "odvojeno" od Vlade i mahom autonomno u djelovanju. U ostalim periodima od nezavisnosti Parlament je ipak funkcionisao na način da se glasanje ponavlja ako poslanici slučajno izglasao "pogrešan" predlog", istakao je Đukić.

Stoga naglašava da Skupština ne ispunjava kontrolnu ulogu, "ali nemojmo se zavaravati da ju je ikad i ispunjavala ili da su poslanici imali autonomiju od svojih partijskih šefova".

Đukić kaže da ni kada se govori o izbjegavanju premijerskog sata i kontrolnih saslušanja, nije sve crno ili bijelo.

"Nije dobro što se premijerska sat izbjegava niti što nema kontrolnih saslušanja. Istovremeno, moramo biti svjesni da su oni bila šarada, glumljenje demokratije, glumljenje pluralizma. Poslanici vlasti su to postavljali pitanja stvorena da terciraju premijeru ili ministrima kako bi oni mogli poentirati a opozicija je nerijetko držala monologe stvorene za medijske "sound-byteove" a ne nešto što bi oplemenilo politički život ili nas informisalo", pojašnjava Đukić.