Tufik Softić

STAV

Putem ili bespućem

Svašta se može čuti u predizbornim kampanjama, pa smo tokom ove trke čuli i obećanje o potpunoj liberalizaciji ili ukidanju graničnih prelaza na prostoru bivše Jugoslavije. Slikovito je opisana apsurdnost situacije u kojoj se  nađe putnik u vozu za Beograd, i čeka sat ili više na crnogorskoj granici, pa zatim još toliko na srpskoj.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Piše: Tufik Softić

Bez ikakve dileme, rekao bih, pogodak pravo u centar. Mene je ta strijela pogodila u nikada zaliječenu ranu.Da smo nekada bili Evropa u malom sa slobodnim protokom ljudi i roba, starije generacije još uvijek pamte. Pamtimo, međutim, i to da smo smo, u ratnom vremenu progresivne regresije, tamo gdje graničnih prelaza nije bilo, podigli bedeme, i to upravo u trenutku dok su se među državama Evropske unije granični prelazi potpuno uklanjali.

Administrativne granice na našim prostorima odjednom su potpuno neprirodno udaljile rođake, komšije i stanovnike susjednih gradova ili sela, sa jedne ili sa druge strane.Razmišljanje na tu temu nije mi lako, jer kao sarajevski i beogradski student, nikada nisam mogao da prihvatim da na putu od sjevera Crne Gore do Sarajeva, morate proći u jednom pravcu četiri granična prelaza, a da se voz za Beograd mora kontrolisati dva puta.  To što je nekada bilo prosto nezamislivo, postalo je, nažalost, surova realnost tokom nesrećnih ratova devedesetih godina i pravljenja banana država na prostoru eks Jugoslavije.

Sjećanje me je i danas svježe, i zapravo, čini mi se, sa godinama je još upečatljivije nego ranije. Autobus “Ivangradprevoza” lagano hvata one nemoguće krivine od Bijelog Polja do Brodareva, zastajući samo da primi putnike.  Onda još pola sata takvih krivina, i već ste u Prijepolju. Odatle lagano i mnogo boljim putem do Priboja, a zatim slijedi prevoj preko Bijelih brda, do Dobruna i prve stanice za odmor u istoimenoj kafani. Višegrad, Ustiprača, Rogatica, Ravna Romanija. Drugi restoran za odmor, nepogrešivo.

Slijedi još uspon i spuštanje preko ove opjevana planine, i stari iskusni vozač, poznat po startovanju autobusa kao da je u pitanju mali automobil, postavlja rekord parkirajući se na gradskoj stanici ispred Vijećnice. Autobusom se prolama aplauz, dok on gledajući na sat odmahuje glavom nezadovoljno, računajući valjda na još bolji finiš. Zamišljam  sada situaciju kako vozači već odavno nepostojećeg “Ivangradprevoza”, najbolji u svom poslu, da ne izdvajam bilo koga, na putu za Sarajevo u jednom pravcu četiri puta izgovaraju - pripremite lične karte i pasoše na pregled, i još četiri puta kada u povratku u 16 sati iz Sarajeva krenu nazad za Berane.

I kao da gledam i slušam kako, ne  četiri, nego 104 puta pominju i oca i majku, i bližu i dalju rodbinu svima odreda koji su granice izmislili i postavili.Prema Pljevljima me iz Berana put ne nanosi baš tako često, ali sam poslednjom prilikom od Bijelog Polja, najkraćom dionicom, preko Prijepolja i Jabuke, do tog crnogorskog grada, u nedostatku bolje ceste, morao proći četiri granična prelaza.

Jedan crnogorski, kada izlazite, pa drugi kada ulazite u Srbiju, onda treći kada na Jabuci iznad Prijepolja izlazite iz Srbije i četvrti kada na prelazu Ranča ulazite ponovo u Crnu Goru. Imao sam priliku i da pišem o nevoljama mještana sela Savin Bor, udaljenog sedamnaest kilometara od Petnjice, visoko pod Pešterskom visoravni. Njima je u produžetku samo petnaest kilometara, i to lagodnijim putem, do Tutina u Srbiji, ali ako žele pazarnim danom u taj susjedni grad na pijacu, moraju ići nazad za Petnjicu, Berane, Rožaje, pa na Dračenovac, sa dvije kontrole, crnogorskom i srpskom, da bi stigli u Tutin. Za to vrijeme ljeti sir u kacama proključa.

Čuo sam da u još koji kilometer udaljenijem selju, Dašča Rijeka, postoji kuća navodno baš na administrativnoj granici, pa vlasnik u šali priča kako mu je dnevni boravak u Crnoj Gori, a spavaća soba u Srbiji. Apeli mještana toga kraja za slobodnim kretanjem ili makar otvaranjem manjeg graičnog prelaza nisu do sada pomagali.Da nema zadržavanja na graničnim prelazima na Dračenovcu, stanovnicima Rožaja još lakše bi bilo stići na jutarnju kafu u Novi Pazar, prošetati i vratiti se nazad za najkraće vrijeme. Isto kao i do Peći, da opet nema graničnih prelaza na Kuli. Kroz Prištinu do Skoplja, kuda je nekada vodila redovna autobuska linija iz Berana, ko zna koliko sada ima granica. Stanovnicima Gornjeg Polimlja Peć je predstavljao prirodno odredište za trgovinu i posao, dok je bila otvorena granica preko Čakora.

Od kada taj granični prelaz ne radi, oni, ako žele za Peć, moraju ići preko Rožaja i Kule, a sve inicijative i obećanja za otvaranje puta preko Čakora bile su bez rezultata.Naravno da nije realno očekivati da se otvore granice prema Hrvatskoj, jer je to već takozvana Šengenska zona, ali nema nikavog razloga da se, ako krenete od Plava i Gusinja prema Podgorici, novim putem kroz Albaniju, nepotrebno zaustavljate četiri puta na graničnim prelazima u Grnčaru i Cijevni Zatrijebačkoj. Može i ovako - ako krenete iz Podgorice u Skadar na ručak, u neki od tradicionalno dobrih restorana u tom gradu i njegovom okruženju, sigurno ćete izgubiti apetit čekajući u kolonama na Božaju. Upravo mi je ovih dana moj tast, u dubokoj starosti, nekadašnji vozač šlepera “Ivangradprevoza”, pričao kako ga je zatvaranje granice svojevremeno zateklo u Italiji.

Otišli su u konvoju vozeći robu iz beranskih fabrika, i nisu baš pratili vijesti iz zemlje, tako da su bili u čudu kada su im u povratku kazali da SFRJ više nema i da moraju platiti za ulazak iz Italije u Sloveniju. Od muke su se napili u prvoj kafani. Tako je počelo. Pa se nastavilo sa cjepkanjem, dok svi nisu dobili svoje državice i svoje granice. Svoje granične prelaze i svoje carinike. Mojoj generaciji, koja dobro pamti vrijeme prije raspada Jugoslavije, nije teško zamisliti da granica nema.

Budući da ćemo na Evropsku uniju i na to da se nađemo sa druge strane Šengena, još čekati,  ovog trenutka bih potpisao peticiju da se podignu sve rampe na carinama u regionu i pusti slobodni protok ljudi.  Da se makar to ne odlaže.

Zaista nema više nikavog razloga čekati u vozu za Beograd dva puta na granici, ili do Sarajeva četiri puta? Je li toliko grešno misliti i vjerovati da je to moguće, a da vam odmah na zalijepe etiketu četnika ili balije?Što se mene tiče, ja bih i na to bih pristao, samo da opet dočekam dan kada ću upaliti automobil i do Sarajeva ili Beograda stići, a da ne budem zaustavljen ni na jednoj granici. Trudio bih se da vozim oprezno, da mi eventualno saobraćajna policija ne pokvari doživljaj.  Mozda će neko reći da želim mnogo ili nemoguće.

Mislim prije da su u problemu oni koji to ne žele i koji skoro tri decenije po završetku nesrećnih ratova i dalje pristaju da žive u kavezima i malim feudima nastalim na ruševinama SFRJ.