Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Подешавaња

Умањи / Увећај

Изаберите тему

Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Kolumne

04. 02. 2023. 07:50   >>  07:40 2

PROŠETAJMO PODGORICOM

Vlada u Karađorđevoj

Posljednja sam generacija koja je postala punoljetna onda kada je svemu došao kraj. Kraj SFRJ. A mislili smo da nije moguće, da je svijet onakav kakvim ga gledamo i da u nama živi bitaka plan.

Piše: Predrag Nikolić

Naboj adolescencije u svakom od nas, potkovan obrazovanjem koje je disalo i bilo stvar uzora i jasan put napretka, opredijelio nas je za Antu Markovića. Logično – bili smo djeca koja su u šestom osnovne debatovala o Glembajevima, imala slobodu da u nastavku školovanja promišljaju o Njegošu, imaju stav o tome ko je bila Ana Karenjina – žena ili crni đavo ili tumačili Šolohova.

MTV je bio mainstream, a odrastalo se uz EKV, Haustor, Disciplinu kičme i Azru, tako da je bilo nekako lako odvojiti žito od kukolja i zapjevati, ipak sa malo bojazni koja se kupila u plućima - a jedina bolest pluća je tuga:

"Lutke od krvi bez trunke ideje
Ubice na cesti
Loša noć bježim iz grada
Oni dolaze...“

Prepoznavali smo ih u Štulićevim tekstovima. Dolaze u svojim džemperima i bankovnim računima u crvenom i to nude kao vrijednost radnicima čiji je prosjek plata bio nekih 1000 njemačkih maraka. Obučeni kao njemačke penzionerke u Sutomoru te 1990. nakon Hrista. Ali došli su - i bi njihovo doba.

I što je najgore, moj dobri Štuliću, dolaze i dalje. Kome nije jasno, neka pogleda imena ulica i bulevara u Podgorici danas. Ili spomenike koji se šetaju s lokacije na lokaciju. Logično je pitanje – da li živimo u Nekropolisu? Ne, ne živimo već umiremo u Nekropolisu.

Mada tih pečata po Crnoj Gori ima svuda. Kroz bilo koji grad da prođete znaćete ko je kada bio na vlasti po imenima ulica i bulevara. Nekome je to bogatstvo.

U Pljevljima je glavna ulica Kralja Petra I Oslobodica. Sloboda je veoma skupa riječ da se bilo kome o rever okači, pa bio i zet Petrovića kome su đeca zorne Zorke na Cetinju podizana.

Tamo đe nema problema s identitetom nema problema ni s imenima ulica. Odeš u Berane pa te dočekaju Mojsije Zečević i Gavro Vuković. Prvi rame uz rame i Petru I i Petru II, a drugi rodonačelnik moderne crnogorske diplomacije. Prvi iz Vinicke prema Andrijevici, a iz Vinicke je i onaj Saičić, bolji od japanskog samuraja. Drugi postade vojvoda crnogorski, kao i otac mu, jer to nije nasljeđe nego zasluga.

Pripejd Crnogorci i pripejd Srbi nikako da sjašu s naših grbača, pa i ono malo normalnih izluđuju do odluke da svoje živote spakuju u jedan kofer i zauvijek odu odavde. Ostavljajući njih u najljepšem toru svijeta.

Zajedno su bili do 1997. godine na krilima Miloševića. Od tada podijeljeni u dvije kolone s otpacima od njih samih. I onda pričamo o promjeni vlasti? Ne, ovdje se dešavaju samo promjene iste matrice i, što je najbolje, ni milioni im ne dozvoljavaju da izgledaju bolje stilizovano od onih njemačkih penzionerki u Sutomoru tog ljeta 1990. godine nakon Hrista.

Tako su davali i imena ulica i bulevara u ekstazama svojih proračunatih koraka ka očuvanju vlasti. Lagano je – daj kukama po 20 €, a motikama po 50 €, pa kad se pobiju uključi Kosovo iz 1389. godine, pa ako ne bude rezultata suzavac i gumene kuršume – poslije će se formirati komisija da, poslije godinu, konstatuje da nema prekoračenja ovlašćenja.

Ove što su došli i što po istoj matrici i dalje dolaze ćete poznati po obilježavanju teritorije. Daš ime ulici i Bulevaru, da se poznamo po adresi.

Prošetajmo Podgoricom.

Krenimo od Ulice SKOJ-a u Tološima. Da se ne zadržavamo – bolje bi bilo da je Hari Potera. Svako dijete će nabrojati sve profesore Hogwarts Scool a ne zna šta je SKOJ. Da se ne zaluđujem da mi se nabroji sedam sekretara SKOJ-a koji su umrli za onu najskuplju riječ na svijetu, a zove se Sloboda.

Na Ulicu SKOJ-a se nadovezuje Bulevar Mihaila Lalića. Jeste najveći književnik XX vijeka Crne Gore, ali je prošao faze od idealizovanja revolucije do jedne vrste njene revizije, s tim što ga ne vole ni partizani ni četnici.  Bulevar Mihaila Lalića se nastavlja Bulevarom Sv. Petra Cetinjskog – to valjda da se prekadi što se prije toga zvao Bulevar Lenjina. Isti lik je dobio malu Ulicu Vladike Petra I u Zagoriču, u vremenu kad mu nije bilo mjesto za bulevar, nego na periferiji, pa nije ni čudo što nam je periferija topli dom u odnosu na centar.

Granicu dva bulevara, Mihailovog i Petrovog siječe Bulevar Džordža Vašingtona. A što Džordžov? Što ne Braće Kenedi? Što ne Martina Lutera Kinga? Pa ni Amerikanci još ne znaju ko je ubio Kenedijeve pa da ne talasamo, a s druge strane Martin je izložen zakonima segregacije koji još tamo životare – ovako izabrali smo da budemo neutralni. Još nam i američke podjele trebaju.

Moskovska je bivša Marksa i Engelsa. Može se to još mijenjati.

Tu je i Bulevar Revolucije gdje je ANB i kači se dio ambasade USA.

Koje Revolucije kad imamo u Pejtonu Oktobarske Revolucije koju smo htjeli da zamijenimo sa Romanovih ali nije vrijeme. Pa Revolucije uopšteno. Mada ta Ulica Oktobarske revolucije vodi direktno do Trga Golootočkih žrtava, a samo pređeš šine i tu je Bulevar Josipa Broza. Ko bi tu istoriju i te vrijednosti pofatao.

Jovana Tomaševića gdje je bila Vlada Crne Gore nastavlja se sa Jola Piletića. E to je bio serdar. Okupio mlađani knjaz Nikola i serdare i vojvode na Cetinje i sjeo ih na guvno te reče – vidite li onoga orleta što s Lovćena leti prema Cetinju? Svi kliknuše vidimo, osim Jola – ne vidim Gospodare! Nema orleta. Vazda li si mimo svijeta, Piletiću.

A na Jola Piletića se nastavlja već pomenutog Gavra Vukovića – aferim.

A đe je Vlada sad? U Karađorđevoj. To je onaj srpski vožd što ga je za glavu skratio kum Obrenović. Da ne bude zabune, Vlada je u Karađorđevoj od 2010. Ovi koji su sad u njoj niti su je selili, niti su ime ulici davali. A zvuči zabavno.

Mogli bi da se resetujemo – da nam ulice budu 1, 2, 3 itd, a bulevari ne A, B, C, D jer bi se svađali zbog A, B, V, G– nego neka budu α, β, π, £, €...

Dok ne naučimo da cijenimo sebe, pa da Kana Radević dobije Bulevar, a ne uličicu u kojoj će na broju 1 biti ono crno zdanje od stakla kao kontrast njenog autorskog djela koje se i danas izučava kao spoj prirode i čovjeka na univerzitetima po Evropi.

Da se vratimo na početak. Sjećate li se slogana Saveza komunista Crne Gore „Mi znamo kako“?

Muzička pozadina je bila "Još ne sviće rujna zora“, muška lelekačka pjesma u kojoj je sve pomrlo – i pomrije.

I onaj konj koji galopom ide kroz cijelac, a put mu je pored.

Ali oni i dalje dolaze... galopom kroz cijelac.

 

 

Пратите нас на

Коментари2

Остави коментар

Остави коментар

Правила коментарисања садржаја Портала РТЦГВише
Поштујући начело демократичности, као и право грађана да слободно и критички износе мишљење о појавама, процесима, догађајима и личностима, у циљу развијања културе јавног дијалога, на Порталу нијесу дозвољени коментари који вријеђају достојанство личности или садрже пријетње, говор мржње, непровјерене оптужбе, као и расистичке поруке. Нијесу дозвољени ни коментари којима се нарушава национална, вјерска и родна равноправност или подстиче мржња према ЛГБТ популацији. Неће бити објављени ни коментари писани великим словима и обимни "copy/paste" садрзаји књига и публикација.Задржавамо право краћења коментара. Мање

Да бисте коментарисали вијести под вашим именом

Улогујте се