Tufik Softić

Šudikovo, kulturni svetionik

Bio sam vrlo iznenađen i istovremeno obradovan kada sam ovih dana, guglajući po internetu, saznao da je upravo u godini koja je za nama, na Filozofskom fakultetu, Univerziteta u Zagrebu, odbranjena jedna doktorska disertacija o zografu popu Strahinji Budimljanskom, jednom od najpoznatijih srednjovjekovnih slikara, ikonopisaca i freskopisaca, sa kraja 15. i početka 16. vijeka. 

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Piše: Tufik Softić

Prisjetio sam se nevjerovatno zanimljih predavanja profesora istorije umjetosti, sada pokojnog Sretena Petkovića, posebno verziranog za period srednjovjekovnog slikarstva. U amfiteatru Fakulteta političkih nauka u Begradu, na postdiplomskim studijama sociologije kulture, osjetio sam neobično zadovoljstvo kada nam je držao predavanje o manastiru Šudikovo kod Berana, njegovom kulturno umjetničkom značaju.

Profesor Petković je, kada je čuo da sam Beranac, pitao je da li znam za taj manastir, ja sam mu odgovorio, naravno da znam, ali da su, nažalost, na njegovom mjestu samo ostaci, gomila kamenja. Bilo je to krajem osamdesetih godina.

Govoreći o umjetničkom značaju Šudikova, Petković je čak smatrao da je ovaj manastir, zbog svoje čuvene prepisivačke i freskoslikarske škole, bio, zapravo, u umjetničkom smislu značajniji i od manastrira Đurđevi stupovi, mada se vjeruje da je radio kao, takoreći, filijala ovog mnogo poznatijeg i do danas autentično sačuvanog katedralnog manastira iz 13. vijeka. Od tada je manastir Šudikovo postao moj, da kažem, omiljeni manastir.

Profesor Sreten je otišao i malo dalje, i mada nema potpunih dokaza za to, iznio tezu da su freskoslikari iz Šudikove naslikali i jednu od najpoznatijih fresaka na svijetu, pod nazivom „Gavran hrani proroka Iliju“ u manastiru Morača. Onda nam je pričao o toj fresci i njenom značaju za srpsku srednjkovjevkovnu umjetnost, i svukupnu umjetnost srednjeg vijeka.

Ne bih želio da pišem o stvarima koje se mogu izguglati u bilo kom trenutku, ali moram napomenuti da je ova freska u Parizu 1952. godine proglašena drugom najljepšom freskom na svijetu.

Mada se danas uz ovu fresku obično kaže da je rad nepoznatog autora, meni se čini da bi mogla biti zanimljiva teza profesora Sretena Petkovića. Da li je slučajno naslikao baš zograf pop Strahinja, pokušao sam doznati, letimično čitajući, onako malo ubrzano, na internetu, doktorsku disertaciju autorice Majne Parijez.

Ovoj mladoj djevojci, koja je, eto, od prošle godine doktor nauka u oblasti srednjovjekovne umjetnosti, na tezi vezanoj za Budimlju i Berane, pod nazivom „Djelatnost zografa popa Strahinje iz Budimlje potkraj 16. i na početku 17. stoljeća“, mentor je bila čuvena profesorica Ana Munk.

O Ani Munk treba znati da je akademsko zvanje doktora nauka stekla u Sjedinjenim Američkim Državama, u Sijetlu, i da su njena posebna oblast interesovanja srednjovjekovna ikonografija, umjetnost ranog i kasnog srednjeg vijeka, preko umjetnosti Venecije iz srednjeg vijeka, pa sve do likovnih pravaca dvadestog vijeka, i da o tome drži predavanja širom svijeta.

Vjerovatno da je, istražujući na terenu, mlada autorica svježe odbranjene doktorske disertacije morala dolaziti u Budimlju i Berane, koje pominje u radu. Iako vrlo studiozno obrađen život i djelo popa Strahinje, od njegovih početaka do samog kraja, i opisanih mnogih ikona i freski koje je naslikao, nisam, nažalost, naišao na dokaz za tezu profesora Petkovića.

Ona govori o freskama koje je pop Strahinja oslikao u manastirima Dragovoljići, Kaludra, Majstorovina, Sveti Nikola u Bijelom Polju, i drugim. Piše i o Strahinjinom tragu koji je sa freskama ostavio u manastiru Morača, ali nema tog meni važnog detalja o freski „Gavran hrani proroka Iliju“.

Manastiraske sredine onog doba, među kojima je bila i Šudikova, bile su kulturni centri, a Šudikova i Budimlja iznjedrili su popa Strahinju, kao najplodnijeg postivazantijskog slikara iz vremena osmanske vlasti na području tadašnje Pećke patrijaršije, smatra autorka doktorske disertacije. Sa svojim freskama pop Strahilnja Budimljasnki uvrstio se mađu najveće srednjovjekovne umjetnike iz doba kasne vizantijske umjetnosti.

Sjećam se da sam jedne godine, poslije serije predavanja profesora Petkovića, uzeo očev atomobil, i obilazio manastire, diveći se velikim umjetničkim djelima iz srednjeg vijeka. Taj, kako se može čuti, tamni srednji vijek, za koji se vežu inkvizicije i progoni, ostavio je, međutim, najveće umjetničke i kulturne vrijednosti, i na istoku i na zapadu.

Da se razumijemo, impresionirala me cjelokupna srednjovjekovna umjetnost. Tako sam, kada smo moja sadašnja supruga i ja ljetovali u Perastu, onda kada ovaj maleni gradić nije bio pretvoren u mondensko mjesto, na ostrvu Gospa od Škrpjela, u istoimenoj katoličkoj crkvi iz 17. vijeka, slušao bez daha priču o tome kako je mlada djevojka, Jucinita Kunić,  25 godina vezla od vlasi svoje kose ovaj goblen, čekajući svog voljenog da se vrati sa putovanja.

Svom prijatelju sa studija, danas novinaru Dojče vele i književniku Dragoslavu Dedoviću, namjerio sam da napišem razglednicu, kao što se to radilo u to vrijeme. Na poleđini panorame Perasta, ostrva Gospe od Škrpjela i goblena sa Gospom i Isusom, nijesam umio ništa napisati, osim moje najdraže pjesme, mag najdražeg pjesnika, Ezre Paunda, „Jon mrtva godinu dana dugih“:

„Pusti su putevi,
Pusti su putevi ove zemlje
I cvetovi            
Malaksale glave povijaju.
Povijaju ih uzalud.
Pusti su putevi ove zemlje           
Kojom je Jon
Šetala nekad, a sada ne šeta više
Nego liči na nekog ko je maločas otišao“.

U povratku smo još jednom posjetili manastir Morača, i još jednom sam stao ispred freske „Gavran hrani proroka Iliju“, za koju je Pablo Pikaso svojevremeno rekao da predstavlja remek djelo umjetnosti. Mada nema dokaza, ja želim da vjerujem u tezu profesora Sretena Petkovića da su je naslikali freskoslikari iz šudikovske škole. Možda ipak Strahinja, jer se negje može naći podatak i da je naslikana u šesnaestom vijeku. Sva njegova djela su nastala od 1591. do 1622. godine. 

Freske su, uglavnom, sačuvane, ali, nažalost, u Beranama danas nema ni jedne rukopisne knjige iz Šudikove. Najpoznatija, „Svetootački zbornik“, čuva se u manastiru Svete Trojice u Pljevljima. „Minej“ iz 1573. godine je u Beogradu.  „Psaltir“ iz 1592. nalazi se u Beču, a „Molebnik“ iz 1602. u Moskvi. Ove rukopisne knjige su vrednije od štampanih, nastalih nakon izuma prese, u 15. vijeku. Možda ih ima i više, ali se za četiri može reći sa sigurnošću da su iz Budimlje, odnosno Šudikove.

Manastir Šudikova na starim temeljima obnavljan je od 2002. do 2009. godine, uz ktitorstvo Budimljanina, Mila Đuraškovića, biznismena u Beogradu. Njegova nastojateljica danas je monahinja Amfilohija (Dragojević), rođena sestra znamenitog beogradskog reditelja Srđana Dragojevića. Razmišljam o tome kako mora da je ponosna što se stara o manastiru sa takvom tradicijom. Za pravoslavne vjernike vjerskom, za sve druge, bez razlike, umjetničkom i kulturnom tradicijom. Ovaj manastir je sa punim pravom proglašen za kulturno dobro.

Literatura o srednjovjekovnoj Budimlji kao kulturnom centru, o Šudikovi, o čuvenom zografu, popu Strahinji, bogatija je, tako, za jednu doktorsku disertaciju odbranjenu u Zagrebu. Uvijek sam vjerovao da su umjetnost i kultura ono što će nas spajati, bez obzira na sve što se izdešavalo na ovim prostorima. Kako kroz vjekove, tako i danas.