Tufik Softić

Od industrijskih brendova do siromaštva i bijede

Tri i po decenije nakon takozvane AB revolucije nema odgovora na pitanje zašto je država dozvolila da budu uništeni poznati privredni i industrijski brendovi na sjeveru Crne Gore, sa čijom prošašću je prirodno bogati region utonuo u potpuni mrak, siromaštvo i socijalnu bijedu.

Najpoznatiji privredni brend koji je u procesu tranzicije uništen u Beranama bila je „Polimka“. Industrija kože i kožne galanterije „Polimka“ izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je to za dugo najjača fabrika ne samo u ovom gradu, već i na čitavom sjeveru. Na platama koje su imali zaposleni u ovoj kompaniji, svi drugi su zavidjeli. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant jeste i bila sa skoro osamsto zaposlenih.

Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, „Polimka“ je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS. Danas nema šrafa koji ne možete pronaći u beranskoj „fabrici kože“. Danas se čak ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske maišine, koje su prema riječima radnika bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo počnu da rade. Njihova vrijednost se procjenjivala na makar dva miliona eura.

Bivša fabrika celuloze i papira u Beranama, takođe jedina u Crnoj Gori, otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti sa makar deset miliona eura. Zvuči nevjerovatno, ali u otpad su, prema riječima nekadašnjih radnika, otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli da nastave da rade nezavisno od ugašenog giganta.

Beranska fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala preko dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je kao nerentabilna 1989. godine. Da apsurd bude veći, neposredno prije zatvaranja urađen je skupi remont, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi ona mogla da radi uz optimalan broj zaposlenih koji ne bi prelazio preko 800 radnika. Zatvorena je takođe i nakon što je izvršena takozvana doinvesticija, ili, danas bi kazali, dokapitalizacija, u vrijednosti od preko pet miliona dolara. U trenutku kada je sve dovedeno do automatizacije.

Rudnik mrkog uglja koji je privatizovala prošao je niz loših privatizacija, i ni danas ne radi. Novi vlasnik srušio je ciglanu, opet jedinu u državi, a od obećanja o izgradnji nove nije ostalo ništa. Sve u svemu, od nekadašnjih desetak hiljada zaposlenih u privredi u Beranama, danas radi svega dvije stotine.

I u Bijelom Polju nekada je radilo preko deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina. „Umro“ je čuveni „Vunko“, odnosno „Vunarski kombinat“, koji je zapošljavao više od dvije i po hiljade ljudi. U ovom gradu, pored „Vunka“ propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće - „Lenka“ i „Mladost“, industrija „IMAKO“, „Prva petoljetka“, „Bjelasica“. Fabrika mineralne vode „Rada“ je na „aparatima“.
Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti „Vukman Kruščić“ u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka „Brskovo“, veliko trgovinsko preduzeće „Bojna njiva“.

U Rožajama ne radi ni jedno privatizovano preduzeće. Ova opština je po svim pokazateljima najsiromašnija na sjeveru Crne Gore. U Rožajama radi svega 16 odsto radno sposobnih ljudi. Zatvoreni su drvno industrijski gigant „Gornji Ibar“, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće „Bisernica“, fabrika dekorativnog papira „Dekor“, fabrika mašinskih elemenata „Famod“, autoprevozno preduzeće „Transervis“, fabrika „Kristal“ koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

U Andrijevici je zatvorena fabrika izolacionih materijala „Termovent“, fabrika konditorskih proizvoda „Soko štark“, fabrika „Mermer“, „Štamparija“ i fabrika tapeta, pogon polimkine kožne galanterije.

Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Ne rade fabrike „Titeksa“ u Murini i Gusinju. Plav, koji je prije pet decenija imao veću turističku posjetu od Budve, ostao je bez čuvenog hotela „Plavsko jezero“ sa 250 kreveta, koji se poslije sumnjivih privatizacija i prelaska iz ruke u ruku tek sada sporo rekonstruiše.

„Titeks“ je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i na daleko poznata „Impregnacija drveta“, zatim „Eksport drvo“, „Transportno“ i najveća trgovačka mreža na sjeveru „Veletrgovina“.

Pa ipak, na sjeveru i dalje živi oko četrdeset odsto ukupnog stanovništva Crne Gore - i nečemu se nadaju.

Oni čine veću polovinu siromašnih u cijeloj državi. I bez te, čak i uljepšane statistike, golim okom je vidljivo da rudama, šumama, vodama i drugim resursima bogati sjever, stoji daleko gore u odnosu na jug.

Od industrijskog bogatstva ostali su samo siromaštvo i bijeda, dok jedino još tajkuni, bez ikakve koristi za lokalno stanovništvo, ekploatišu prirodne resurse – rudno bogatstvo, šume i vode.