Igor Lasić (Zagreb)  [ DW ]

22. 09. 2025. 09:27

Ljevica na festivalima, desnica svuda

Ratno-veteranski pokušaji zabrane ljevičarskih kulturnih festivala u Hrvatskoj ovog ljeta neodvojiv su dio novog opšteg rasta desnice u toj zemlji.

U svakom od slučajeva direktnog fizičkog konfrontiranja predstavnika boračkih udruženja s festivalskim organizatorima i publikom, poput onih u Benkovcu i Šibeniku te Korčuli – koji se tek ima dogoditi, ali je otpor već najavljen – potonji su optuženi da svoje programe kreiraju kao „mrzitelji Hrvatske“.

Pritom veteranima navodno prije svega smeta što organizatori dobijaju javni novac za navodno „promovisanje inicijativa suprotnih hrvatskim interesima“.

Tvrdnje o spornim programima nisu predstavnici veterana ni pokušali da argumentuju, niti su se dali omesti prigovorima onih koji su očekivali takav prilog eventualnoj raspravi. Kao što je prokomentarisao jedan od njih, došlo je drugačije vrijeme u kojem se oni sami mogu slobodnije ponijeti.

Najveći dio medijskih komentatora je to pripisao efektu novijeg popuštanja vlasti prema upotrebi ustaškog pozdrava „Za dom – spremni!“ u javnosti.

Kulturkampf nije od juče

No, mimo festivalskih organizatora, odgovor s ostatka ljevice na sve to bio je mlak, što nas je ponukalo na pitanje: zar ljevica danas postoji samo u kulturi? Ili je ima i drugde, ali je zasad desničari uspijevaju locirati samo na festivalima?

Dean Duda, profesor književnosti i kulturalnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, procjenjuje kontekst tog Kulturkampfa i nemoć ljevice u Hrvatskoj kao fenomen koji postoji otpre.

„Nedavni sukobi oko festivalskih rituala samo su posljednja epizoda konjunkturnog gubljenja snage i isparavanja lijevih ideja iz političke arene“, rekao je Duda za DW.

Na pitanje gdje se u Hrvatskoj može sresti ljevica on i sam navodi – eno je na festivalima. „Ona tamo razgovara, analizira, nudi argumente, glumi, pleše i pjeva“, opisuje Dean Duda, „a zatim redovno slavi otvorenost u razmjeni mišljenja s bliskim i udaljenijim političkim pozicijama.“

Po Dudi, društvena klima u Hrvatskoj je takva da se svaka lijeva ideja osjeća kao zalutali i nepotrebni gost, a njeni zagovornici u javnosti figuriraju poput marginalnih čudaka. Prebrisano je stoljeće njene borbe, stigmatizovana je i izbačena čitava tradicija.

Uz to liberalna identitetska politika prekriva onu lijevu i potiskuje temeljni sukob rada i kapitala, tvrdi on za DW. „I posve se slažem s tezom Marka Kostanića u nedeljniku Novosti da su ljevici preostali uglavnom festivali.“

Iritantna lijeva autokomunikacija

Duda se tu poziva na članak pomenutog autora s tezom o ključnoj funkciji navodnog ili realnog klasnog jaza koji određuje lakši nasrtaj veteranskih desničara na kulturnjake, dok sama ljevica taj aspekt ne može da vidi.

„U taj je kut sterana ili se u nj dobrovoljno iz egzistencijalnih razloga povukla ne znajući bolje nakon klasnog pomaka i gubljenja tradicionalne baze. I sad čak i ta benigna pozicija, nešto kao povremena posjeta cirkusa našim gradovima, čisti larpurlartizam u neku ruku, nervira desnicu“, smatra ovaj profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

„Baš ta suzdržana, da ne kažem smjerna i pristojna, lijeva autokomunikacija iritira desnicu jer ova nije dovoljno taktički pametna da, nakon što je potiho zauzela sve institucije, dopusti bar festivalski karneval koji ionako ne razumije“, procjenjuje Dean Duda.

On smatra da desnica nema nikakvu vidljivost u proizvodnji kulturnog polja, već prije svega u njegovoj mirnoj ili nasilnoj regulaciji.

No komplementarnim smatra i problem nedostatka lijeve vidljivosti na širem, opštem planu, u ekonomiji, zdravstvu ili ostalim društvenim sferama. Iz te neprisutnosti je onda teško pojasniti društvenu dinamiku i klasnu podjelu u društvu, naglašava Duda.

„S druge strane, teško je naći neki drukčiji model kulture od festivalske, dakle ne radi se tu samo o lijevoj praksi. Jedan od razloga jeste dotrajalost modela nevladinih udruženja, civilnog društva i pogona nezavisne kulture.“

Ljevica nije pristupila nižoj klasi

Katarina Peović, profesorka na Odjeljenju za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, nadovezuje se na isti medijski članak koji pominje Dean Duda.

„Na sve što je Kostanić uočio“, kaže ona za DW, „treba dodati da je riječ o klasičnom problemu ljevice čiji su pripadnici uglavnom pripadnici srednje klase ili kako je neki zovu, profesionalno-menadžerske klase: kulturnjaci, na primjer glumci, književni urednici, novinari, režiseri i muzičari, a koji u domaćim okvirima, većina njih, nisu odradili ključni zadatak.“

„Oni, naime, nisu pristupili nižim klasama i neobrazovanima i počeli ih okupljati, organizovati, buditi“, kaže Peović.

„Često se u tim krugovima zagovara 'apolitičnost', nepripadanje nijednoj stranci, jer su sve označene kao leglo korupcije. No pravo djelovanje bilo bi upravo političko – i to političko organizovanje radničke klase, proletarijata, prekarijata, svih koji žive od svog, a ne tuđeg rada, koji ne žive niti od menadžerisanja tuđeg rada. Svih onih koji – ako ne rade – ne jedu“, rekla nam je Peović uz opasku da bi put bio vraćanje politici i političnosti, organizovanju u političkom smislu.

Mogućnost deustašizacije Hrvatske

Prema njenom razmišljanju, takva organizacija je nužna ako ljevica želi da mijenja stvari, demokratizuje odlučivanje, donosi odluke koje idu u korist većine, a ne manjine.

Ona napominje da je odlučivanje u kapitalističkom društvu takvo da se odluke donose u korist kapitala i kapitalista, pa – ko to želi da mijenja, treba da se organizuje.

„To je cilj klasne borbe, borbe protiv kapitala, protiv kapitalističke klase, kapitalističkog načina proizvodnje – put prema zaustavljanju ratova, militarizacije društva, zaustavljanju ekološke kataklizme i ograničavanju, a zatim i ukidanju moći fosilnog kapitala“, tvrdi Peović koja je do prošlih izbora bila i saborska zastupnica Radničkog fronta.

Na istom tragu Katarina Peović prepoznaje i mogućnost deustašizacije hrvatskog društva u kojem nasleđe fašističke i kvislinške Nezavisne Države Hrvatske danas postaje sve prihvatljivije.

Ona ga vidi u daljem političkom organizovanju radi prevladavanja nejednakosti između bogatijeg Sjevera i siromašnijeg Juga, te suzbijanju napetosti između domicilnih i stranih radnika.

Mnogi pri tom ne uočavaju da radnička prava zapravo opadaju i jednima i drugima. Na koncu, ispada kako se nijedna politička struja više ne bavi isključivo interesom jednih i drugih, osim na ponekom festivalu.