Tanja Kremer  [ DW ]

10. 09. 2025. 07:43

„Moje srce plače za Gazom“

Fadel al Otol danonoćno prati vesti iz svog rodnog grada Gaze. „Moje srce plače za Gazom. Ne znam kakva ga sudbina čeka“, kaže nam taj poznati arheolog preko telefona. Uspio je da napusti grad prije nekoliko mjeseci i sada živi u Ženevi. Ali, kao i mnoge druge izbjeglice, pažljivo prati vijesti iz svoje zemlje. Duboko je zabrinut za svoju ćerku i njenu porodicu, kao i za mnoge druge koji su ostali. I brine se za mnoga drevna mjesta koja je pokušavao da sačuva tokom proteklih decenija. Izraelski napadi na Pojas Gaze se nastavljaju.

„Gaza je zemlja kulture i kolijevka civilizacije“, kaže arheolog. Nije zabrinut samo zbog uništavanja starina. Otol se plaši da će biti uništena čitava naselja sa svojim živopisnim istorijama, poput starog naselja Zajtun u gradu Gazi, sa istorijskom džamijom Al-Omari i dvije crkve.

Najveći grad u Pojasu Gaze ujedno je i jedan od najstarijih na svijetu. Ima dugu istoriju osvajanja i okupacije. Mnogi u Gazi strahuju da bi izraelska invazija mogla da uništi tu nekada živu mediteransku metropolu i da zauvijek nasilno raseli njeno sadašnje stanovništvo.

Veliki djelovi Pojasa Gaze već su označeni kao „crvene zone“. Po naređenju izraelske vojske iz njih Palestinci moraju da se evakuišu. Prema Ujedinjenim nacijama, više od 80 odsto palestinske teritorije Palestincima više nije dostupno.

Prema zvaničnim saopštenjima, Izrael namjerava dodatno da poveća pritisak na Hamas. Ta militantna islamistička organizacija, koju mnoge zemlje klasifikuju kao terorističku organizaciju, predvodila je teroristički napad na Izrael 7. oktobra 2023. godine, čime je pokrenula rat. Sada su na meti izraelske vojske i posljednje preostale visoke zgrade u gradu.

„Ovo je najgore što je Gaza ikada doživjela“

U gradu Gazi, šef Palestinske mreže nevladinih organizacija PNGO, Amdžad Šava, svakodnevno prati situaciju. „Ljudi se suočavaju s nemogućim odlukama: Gdje ići i kada?“, kaže nam on preko telefona, a u pozadini čujemo glasnu eksploziju.

Šava i njegova porodica su protjerani na jug Pojasa Gaze još na početku rata, u oktobru 2023. godine. Tada je Izrael izdao prve naredbe za evakuaciju. Uspjeli su da se vrate tek tokom kratkog primirja u januaru 2025. „Ovo je zastrašujuće vrijeme. Mislim da je ovo najgore što je Gaza ikada doživjela. Veoma teška situacija“, kaže Šava. Izrael trenutno napada iz svih pravaca.

Posljednjih dana, izraelska vojska intenzivirala je napade. Očigledno joj je cilj da protjera oko milion stanovnika iz grada Gaze, prije nego što kopnene trupe nastave dalje da napreduju. Oko 40 odsto grada već je pod izraelskom kontrolom, rekao je u četvrtak portparol izraelske vojske.

Ove nedelje, izraelska vojska ponovo je pozvala stanovnike da se presele u oblast Mavasi blizu Kan Junisa u južnom dijelu Pojasu Gaze. Izrael tvrdi da je tamo bezbjednije, iako je i to područje do sada više puta bombardovano.

Vještački izazvana glad

Prema podacima Ministarstva zdravlja u Pojasu Gaze kojim upravlja Hamas, najmanje 63.500 Palestinaca ubijeno je u ovom ratu u Gazi, a vjeruje se da su hiljade ljudi zakopane pod ruševinama.

Sve više grupa za ljudska prava i stručnjaka iznosi ocjenu da Izrael u Gazi vrši genocid. Do formalne odluke o tome Međunarodnog suda pravde (MSP) mogu proći godine, ali taj sud je 2024. proglasio da je tvrdnja da je Izrael u Gazi prekršio Ženevske konvencije o genocidu – „vjerovatna“. Od tada je situacija za preživjele nastavila da se pogoršava.

Humanitarni radnici poput Šave kažu da je postalo gotovo nemoguće pružiti pomoć: „Imamo veoma ograničene mogućnosti za pomoć, jer su na lisu mjesta aktivne prvenstveno lokalne nevladine organizacije.“ Funkcionišu samo još narodne kuhinje.

Organizacija Globalni monitor gladi (IPC), koju podržavaju UN, krajem avgusta je saopštila da u sjevernom dijelu Pojasu Gaze – u kojem se nalazi i grad Gaza – vlada „potpuno vještački izazvana“ glad zbog izraelske blokade i stalnih ograničenja u distribuciji pomoći.

To ujedno otežava i evakuaciju pešice, jer djeca, stariji i osobe sa posebnim potrebama više nisu u stanju to da urade zbog iscrpljenosti i neuhranjenosti.

Nijedno mjesto nije bezbjedno

Gotovo cjelokupno stanovništvo Gaze u posljednje dvije godine je raseljeno. Mnogi čak i više puta. „Nažalost, ne možemo ljudima ništa da ponudimo kada su u pitanju smještaj i slične stvari“, kaže Šava. „Hiljade porodica jednostavno žive na ulicama, bez šatora.“

Šam Mahmud, koja trenutno živi sa suprugom i dvoje djece u jednom naselju na sjeveru Gaze, opisuje za DW preko telefona situaciju u kojoj se nalazi: „Nema dobrih opcija. Eksplozije slušamo 24 sata dnevno – i u Džabaliji i u istočnim oblastima, a i u samom gradu Gazi.“ Njena porodica je raseljena na jug prve godine rata i otada su većinom morali da žive u šatoru. Sada nije sigurna da li da pobjegne na zapad Gaze ili da ide nazad na jug.

Većina ljudi više nema nikakve prihode niti ušteđevinu da plate prevoz ili nekakvu kiriju. Tako je i sa Šam Mahmud: „Iznajmljivanje smještaja na jugu bilo bi nemoguće, jer je sve postalo veoma skupo.“ Njen muž ne može da plati ni za iznajmljivanje jedne sobe. Cijena je trenutno najmanje 1.000 izraelskih šekela (oko 255 evra) mjesečno, kaže žena.

Pred njenom porodicom sve je manje opcija: „Moja djeca žive u strahu, posebno noću, zbog eksplozija. Ali bombarduju svuda, i na jugu“, kaže ta tridesetogodišnja žena. „Ne želim da im život dovedem u opasnost.“

Posljednjih nedelja, mnogi su iz sjevernih pobjegli u zapadni dio grada. Tamo su razapeli šatore ili izgradili privremena skloništa. Prije rata, to naselje na mediteranskoj obali Pojasa Gaze moglo je da se pohvali s nekoliko hotela i restorana. Obližnji put uz obalu i plaža bili su popularna mjesta za večernje okupljanje. Nudili su predah od surovih uslova života tokom gotovo dvije decenije duge autoritarne vladavine Hamasa i čvrste izraelske blokade Pojasa Gaze.

Ali i s tim je gotovo. Nakon stroge kontrole izraelske mornarice nad obalom Pojasa Gaze, od jula je pristup moru potpuno zatvoren. Plaža je puna šatora raseljenih stanovnika grada. Plivanje je zabranjeno.

Beznađe se širi Gazom

Nije jasno šta će se desiti s onima koji odbiju ili ne uspiju da napuste grad. Neki izvještaji izraelskih medija sugerišu da bi mogli da budu smatrani borcima i da će tako postati mete. Nakon skoro dvije godine rata, proširio se opšti osjećaj beznađa i iscrpljenosti.

„Ostaću ovdje u Gazi što je duže moguće. Ne želim ponovo da živim u šatoru. Bombardovanja su ionako svuda, nema neke razlike. Nigdje nije bezbjedno“, kaže za DW preko telefona Ezedin Mohamed. On i njegova porodica takođe su na početku rata prisilno raseljeni na jug Pojasa Gaze. Vratili su se na sjever u januaru. „Život je užasan u svakom pogledu. Smrt je svakodnevna stvar. I strah od smrti je svakodnevica. A uništavanje kuća se nastavlja“, kaže 41-godišnjak.

Humanitarni radnik Amdžad Šava to vidi slično: „Gaza je već postala groblje za naše voljene, naša sjećanja i naše snove. Ja lično nikada neću odustati, jer Gaza je za mene Gaza“, kaže on. „Ali, kako će biti za sledeću generaciju? Ova djeca su prošla kroz stvari koje nikada nisu ni smjela da dožive.“

Za arheologa Fadela al Otola, nema sumnje da želi da se vrati u svoju domovinu. Ali zna da ništa više nikada neće biti isto. „Gaza će biti tužan grad, čak i ako bude obnovljen“, kaže Al Otol. „Kamenje se može ponovo podići, ali izgradnja civilizacije traje mnogo godina.“