Liza Luj  [ DW ]

22. 08. 2025. 11:51

Bivše sovjetske države distanciraju se od Rusije

Rukovanje između azerbejdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva i jermenskog premijera Nikola Pašinjana u avgustu ove godine pokazalo je namjeru da se višedecenijski sukob uskoro okonča mirovnim sporazumom. Dvije zemlje godinama su se žestoko borile za kontrolu nad regionom Nagorno-Karabah, u kojem pretežno žive Jermeni.

Rat je završio 2023. godine vojnom pobjedom Azerbejdžana – i masovnim egzodusom više od 100.000 Jermena.

No, najnovije bilateralno rukovanje čvrsto je stisnuo još jedan, treći par ruku. Bile su to ruke američkog predsjednika Donalda Trampa. SAD su posredovale u ključnoj tački u završnim fazama. Tramp je obećao da će američke kompanije garantovati infrastrukturu i bezbjednost koridora koji spaja dvije zemlje 99 godina. To bi Azerbejdžanu omogućilo pristup Našivanu, njegovoj autonomnoj eksklavi, od koje ga odvaja jermenska teritorija.

Američko posredovanje – poniženje za Rusiju?

Taj američki angažman vjerovatno je do sada najvidljiviji znak smanjenja uticaja Rusije u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. A taj gubitak moći koji nije ograničen samo na Azerbejdžan.

Moskva je zvanično pozdravila sporazum. „Sastanak kavkaskih republika u Vašingtonu, uz posredovanje američke strane, mora se pozitivno posmatrati. Nadamo se da je to korak prema miru“, rekla je portparolka ruskog Ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova.

Ipak, iz manje zvaničnih glasova može se naslutiti kako se Moskva zaista osjeća. Na primjer, desničarsko-nacionalistički ruski publicista Aleksandar Dugin napisao je na Telegramu: „Ovo je strašno poniženje za Rusiju. (...) To je potpuni poraz, potpuna katastrofa za našu politiku na Južnom Kavkazu.“

Za Fariza Ismailzadea, nezavisnog poslanika u azerbejdžanskom parlamentu, podrška SAD je, međutim, logična stvar. „Naš cilj je da budemo nezavisni“, rekao je on za DW. „Ne želimo da se odvojimo od Rusije i postanemo marioneta Zapada. Mi stvaramo nove saveze sa centralnom Azijom i Turskom, kako bismo se obezbijedili.“

Azerbejdžan ima sporazum o saradnji s Turskom od 2010. Te godine dvije zemlje potpisale su bezbjednosni sporazum.

Rastu napetosti između Rusije i Azerbejdžana

Međutim, odnosi između Rusije i Azerbejdžana zategnuti su već mjesecima. Povod je bio pad azerbejdžanskog putničkog aviona krajem decembra 2024, nakon što ga je pogodila ruska protivvazdušna raketa dok se približavao čečenskoj prestonici Groznom. Poginulo je 38 ljudi.

Nakon određenog oklevanja, ruski predsjednik Vladimir Putin konačno je kontaktirao predsjednika Alijeva – ali samo kako bi se izvinio zbog rušenja u ruskom vazdušnom prostoru. „Rusija nam nije pokazala poštovanje koje zaslužujemo“, ocjenjuje za DW nezavisni azerbejdžanski politikolog Nariman Alijev.

To znači da se važan stub bilateralnih odnosa urušio, ocjenjuje za DW Rusif Husejnov, osnivač azerbejdžanskog trusta mozgova Centar Topčubašov. „Do sada su šefovi država dveju zemalja uvjek direktno razgovarali jedni s drugima i tako rešavali sukobe. Azerbejdžan je uspevao da održi ravnopravne uslove između Rusije i drugih sila jer smo mi ekonomski jaki zahvaljujući našim rezervama nafte. A imamo i bezbjednosni kišobran koji pruža Turska.“

Sada se gomilaju diplomatski incidenti – ruska policija uhapsila je osumnjičene azerbejdžanske teroriste, a azerbejdžanske bezbjednosne snage su, pak, uhapsile osumnjičene ruske trgovce drogom. Nedavno je, prema izvještajima medija, Rusija napala energetska postrojenja azerbejdžanske kompanije SOCAR u Odesi u Ukrajini.

Azerbejdžanska vlada zapretila je ukidanjem zabrane isporuke oružja Ukrajini ako Rusija nastavi s bombardovanjem, kaže poslanik Ismailzade. „Do sada je naša zemlja isporučila samo humanitarnu pomoć i dizel-agregate u vrijednosti većoj od 30 miliona dolara.“

Bivše sovjetske države emancipuju se od Moskve

Za zemlje poput Azerbejdžana, rat u Ukrajini je „prilika“, kaže Ismailzade. „To Rusiju drži zauzetom negdje drugdje, a mi dobijamo prostora za jačanje diplomatskih odnosa s drugim zemljama – pa i zahvaljujući našem uspjehu u Karabahu“, kaže on.

Stručnjak Husejnov vjeruje da je Azerbejdžan uspio da nagovori ruske trupe da napuste Nagorno Karabah upravo zbog rata u Ukrajini. „"Mnogi bi pomislili da je to nemoguće, jer vlada mit da ruske trupe, kada jednom dođu, nikad ne odlaze. Ali Rusija je vjerovatno jednostavno bila preopterećena“, kaže on. Ruske trupe trebalo je da ostanu stacionirane u Nagorno Karabahu bar do 2025. godine.

Od početka ruske agresije protiv Ukrajine i druge bivše sovjetske države promijenile su ton prema Moskvi, ukazuje je za DW Dilnoza Ubajdulajeva koja predaje na Institutu za nacionalnu bezbjednost Australijskog državnog univerziteta u Kanberi.

Na primjer, predsjednik Tadžikistana Emomali Rahmon javno je zahtjevao više poštovanja za svoju zemlju od Putina u oktobru 2022. Video-zapis o tome na platformi Jutjubu u međuvremenu ima više od 13 miliona pregleda.

„Rusija je važila kao supersila, ali Moskva nije uspjela da preuzme Ukrajinu za nekoliko dana, kako je planirano, a zemlje u regionu su to primjetile“, kaže Ubajdulajeva. Uz to, kako dodaje, međunarodne sankcije izoluju Moskvu i slabe ugled ruske vlade.

„Multivektorska spoljna politika“

Dok su neke države, poput Kazahstana i Kirgistana, postale tranzitne zemlje zbog sankcija i one izvoze zapadnu robu u Rusiju koja se zapravo nalazi na listama sankcija, neke druge bivše sovjetske države stavljaju, kako kaže Ubajdulajeva, veći naglasak na „multivektorsku spoljnu politiku“ – odnosno održavanje kontakata s raznim zemljama.

„Kina postaje sve važnija – Rusija je sada mlađi partner te zemlje. Kina se više ne bavi samo ekonomskim odnosima, već i djelovanjem kao garant bezbjednosti“, kaže Ubajdulajeva. Godine 2023. održan je prvi samit Kine i zemalja centralne Azije u Sianu u Kini, na kojem su učestvovali šefovi država Kazahstana, Uzbekistana, Kirgistana, Tadžikistana i Turkmenistana.

Međutim, svi ti napori da se bude nezavistan imaju svoje granice, zaključuje politikolog Alijev. „Naše zemlje su veoma dugo bile kolonije Moskve. Zato imamo postkolonijalni sindrom. Šefovi država bivšeg Sovjetskog Saveza odrasli su s tim da je Rusija broj jedan. Oni se osjećaju povezani s Moskvom i to se neće promijeniti bar do sledeće generacije – za deset ili 20 godina.“