Samir Huseinović  [ DW ]

16. 08. 2025. 11:02

Milorad Dodik – od favorita Zapada do osuđenika

Od političara kojeg je međunarodna zajednica promovisala kao „reformistu" Republike Srpske (RS), Milorad Dodikse pretvorio u nacionalistu koji osporava državnost i postojanje Bosne i Hercegovine, krši dogovorene reforme, protjeruje iz RS-a njemačke diplomate i ulazi u otvorene sukobe sa predstavnicima međunarodne zajednice.

Pravosnažna presuda koja mu je izrečena 1. avgusta 2025. godine samo je vrhunac procesa koji traje gotovo dvije decenije – a analitičari vjeruju da njegov politički kraj još nije blizu.

Rani uspon i reformski imidž

Milorad Dodik na političkoj sceni RS-a pojavljuje se tokom rata (1992–1995) kao poslanik u entitetskoj Narodnoj skupštini. Predvodio je tada malu stranku Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), koja se predstavljala kao umjerena i reformski orijentisana alternativa nacionalističkom SDS-u.

Dodikov politički uspon praćen je snažnom podrškom međunarodne zajednice.

Godine 1998. postaje premijer RS-a uz otvorenu podršku tadašnjeg visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa i zapadnih vlada. Tokom tog perioda u BiH su sprovedene reforme koje jačaju državne institucije: reforma vojske i pravosuđa, uspostava novih ministarstava u Savjetu ministara BiH, a ojačana je i saradnja sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Dodik je tada rado viđen gost u zapadnim političkim centrima.

Zaokret 2006: od liberalizma ka nacionalizmu

Prelomni trenutak dolazi 2006. kada Dodik napušta raniji reformski kurs. Počinje graditi političku strategiju na isticanju entitetskog suvereniteta, prijetnjama referendumom o otcjepljenju RS-a, osporavanju prenesenih nadležnosti s entiteta na državu i otvorenoj konfrontaciji sa ključnim međunarodnim akterima.

Analitičar Sead Numanović smatra da je Dodikov uspon bio „splet okolnosti u kojima se snašao": „Liberalizam je zamijenio nacionalizmom i ekstremizmom. Kada je postao isključiv, počeo je njegov politički kraj. Svako je na svoj način učestvovao u tom procesu – i Istok i Zapad, i svi domaći faktori. Svako je u Dodiku vidio neki svoj interes, dok je država stradala."

Numanović za DW naglašava i ulogu susjednih zemalja, podsjećajući na podršku koju su Dodiku iskazivali Aleksandar Vučić i Zoran Milanović: „Bez Zagreba i Beograda, Dodik ne bi dobacio dovde."

Sukobi s visokim predstavnicima

Od 2006. Dodik ulazi u sve učestalije sukobe s Uredom visokog predstavnika (OHR). U početku su ti sukobi povremeni i retorički, ali od 2021. i dolaska Christiana Schmidta, prelaze u otvoreno osporavanje njegovog legitimiteta.

Vlasti RS-a odbijaju da priznaju Šmita, ignorišu njegove odluke i usvajaju zakone kojima se osporavaju nadležnosti Ustavnog suda BiH i OHR-a. Paralelno, u Narodnoj skupštini RS-a jednostrano se donose mjere za „vraćanje" nadležnosti sa državnog nivoa na entitetski, uključujući oblasti pravosuđa i vojske.

Presuda iz 2025. godine

Kulminacija višegodišnje konfrontacije stiže u ljeto 2025, kada Sud BiH izriče Miloradu Dodiku pravosnažnu presudu zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika. Konkretno, presuda se odnosi na njegovo potpisivanje i objavljivanje u Službenom glasniku RS-a zakona kojima se negiraju Schmidtove nadležnosti – što Krivični zakon BiH prepoznaje kao krivično djelo. Visoki predstavnik je, prethodno, donio odluku o izmjenama Krivičnog zakona BiH kojima se, pored ostalog, nepoštovanje odluka Ustavnog suda BiH i OHR-a smatra krivičnim djelom.

Reakcije su bile očekivano podijeljene: vlasti RS-a poručuju da presudu neće sprovoditi, dok u drugom entitetu – Federaciji BiH, i zapadnim krugovima međunarodne zajednice naglašavaju da se radi o obavezi koja proističe iz ustavnih i zakonskih rješenja. Sam Dodik, pokorio se Sudu BiH čiji legitimitet istovremeno javno osporava, platiće novčani iznos kako ne bi izdržavao jednogodišnju kaznu zatvora, najavljuje žalbe, iako je upravo na njegovu inicijativu RS donijela zakone kojima se zabranjuje rad Suda BiH.

Spoljna podrška

Uloga Beograda i Zagreba u Dodikovoj političkoj dugovječnosti često je predmet analize. Prema Numanoviću, bez podrške ključnih političkih struktura u susjednim državama, Dodikov politički uticaj bio bi znatno manji. Tokom godina, Dodik održava bliske veze sa zvaničnicima u Srbiji, redovno učestvujući na političkim skupovima u Beogradu, dok sa Zagrebom održava komunikaciju posebno po pitanjima položaja Hrvata u BiH.

Na međunarodnom planu, Dodik se približio Rusiji, sastaje se s Vladimirom Putinom, a istovremeno, barem u javnosti, zahlađuje odnose sa zapadnim centrima moći. To uključuje i otvorenu podršku Moskvi u nekim spoljno-političkim pitanjima.

Pravni stručnjak Nurko Pobrić u ovom kontekstu upozorava i na spoljašnji faktor – rusku podršku Dodiku: „Ambasador Ruske Federacije u BiH (Igor Kalabuhov), s vremena na vrijeme, daje izjave kojima se miješa u unutrašnje stvari BiH. Ambasadorove 'specijalne diplomatske misije' nisu zasnovane na normama međunarodnog prava nego na 'normama moći'. Primjer je komentarisanje pravosnažne presude Suda BiH izrečene Miloradu Dodiku. Time je povredio pravo na suverenost države u kojoj je ambasador."

U saopštenju Ruske ambasade navodi se da BiH „nema visokog predstavnika" i da je Schmidt „uzurpator". Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija upravo zbog protivljenja Rusije nije potvrdio imenovanje Schmidta kao visokog predstavnika, mada to, prema tumačenjima ambasadora Upravnog odbora Savjeta za sprovođenje mira (s izuzetkom Ruske Federacije), nije ni potrebno.

Bivši šef OHR-a Švarc-Šiling ističe da je imenovanje Christiana Schmidta za šefa OHR-a važeće i bez rezolucije Savjeta bezbjednosti. Dodaje da ni za njegovo imenovanje za visokog predstavnika 2006. nije bila potrebna rezolucija UN-a.

Politička dugovječnost i predviđanja

Uprkos presudi i pritisku međunarodnih aktera, bosanskohercegovački diplomata Slobodan Šoja ne vjeruje da će Dodik uskoro nestati s političke scene: „Ne sumnjam ni sekunde da će Dodik – bio on predsjednik RS-a ili ne – bez problema držati i dalje sve političke konce u svojim rukama. Kao što nimalo ne sumnjam da će u oktobru sledeće godine biti mnogo jači nego 2022. godine. Kao što ne sumnjam da će poslati u opoziciju neke snage u Federaciji koje već dugo najavljuju kraj Milorada Dodika."

Šoja je to, između ostalog, napisao na svom Facebook statusu, prognozirajući novu državnu koaliciju nakon opštih izbora 2026. godine: „Živi bili pa vidjeli kako će se 'Dodo' smijati u oktobru sledeće godine kad najavi novu državnu koaliciju sa svojim starim drugarima iz Federacije."

Od nekadašnjeg „zapadnog favorita" i simbola reformi, Milorad Dodik je postao jedan od najtvrdokornijih protivnika jačanja centralnih institucija BiH. Njegova politička strategija, zasnovana na nacionalizmu, prijetnjama otcjepljenjem i otvorenim sukobima s međunarodnim akterima, već gotovo dvije decenije oblikuje političku scenu BiH.

Kupovina vremena

Analitičari se slažu da u toj priči učestvuju mnogi – od domaćih političkih elita, preko Beograda i Zagreba, do Moskve, ali i zapadnih prestonica. Pravna presuda iz 2025. mogla bi biti važan trenutak u njegovoj karijeri, ali kako sada stvari stoje, ne i njen kraj. Dodik još nije „bivši" predsjednik RS-a, iako mu je Centralna izborna komisija (CIK) BiH oduzela mandat. Prema medijima u BiH, Dodik odbija primiti odluku CIK-a, kupujući time vrijeme za najavljeni referendum u RS-u.

U međuvremenu nastavlja otvorenu konfrontaciju sa zvaničnicima Velike Britanije optužujući ih da stoje iza pravosnažne presude koja mu je izrečena. Britanskog ministra spoljnih poslova Davida Lammyja nazvao je „crncem", a potom se pravdao kako on zapravo „nije rasista".

Kritičari su ocijenili da takva retorika baca sjenku ne samo na Dodikovu politiku nego i na ozbiljnost bh. javnog diskursa. Reagovali su mnogi, a ministar spoljnih poslova BiH Elmedin Konaković kaže: „Ruski opunomoćenik u srcu Evrope, nacionalista i fašista, sada se otkrio i kao rasista."