Sanja Kljajić  [ DW ]

24. 07. 2025. 07:52

Studenti u Srbiji između nacionalizma i borbe za pravdu

Samo istina i pravda – to su bili zahtjevi koje su studenti ispostavili vlastima u Srbiji prije osam mjeseci. Ujedinjeni pod parolom „Krvave su vam ruke“, odbacili su lidere, ideologije, partije, tražeći isključivo odgovornost za pogibiju 16 ljudi u padu nadstrešnice Željezničke stanice u Novom Sadu.

„Imali smo ideološki minimum oko kog smo se okupili. Od nas se nije tražilo da se izjašnjavamo o drugim pitanjima i pratili smo opšta načela demokratije – jedinstvo, tolerancija, pravda“, priča za DW studentkinja iz Novog Sada Tatjana Rašić koja se protestima pridružila gotovo od prvog dana.

Zastave Srbije i univerziteta bile su jedine dobrodošle na njihovim protestima. Bio je to pokušaj da se državni simboli vrate građanima, a ne da budu oružje politike. Pokret je prvi put stvorio osjećaj zajedništva s građanima Novog Pazara. Čak je i dio građanske ljevice odao priznanje studentima da su reafirmisali patriotizam kao privrženost zakonima i institucijama.

Kraj političke nevinosti

Ali, kako su protesti rasli, rasla je i ideološka šarenolikost. Zastave „Ne damo Kosovo“, kokarde i šajkače sve su češće postajale dio protestne ikonografije, dok su se ratni veterani profilisali kao glavni zaštitnici studenata.

Kritike da se protest pretvorio u platformu velikosrpskog nacionalizma kulminirale su nakon 28. juna i Vidovdana – datuma duboko ukorijenjenog u srpskom nacionalnom mitu. Tog dana na protestu u Beogradu dominirali su nacionalistički i konzervativni govori, a govornicu je zauzeo i profesor Milo Lompar, poznat po glorifikaciji lika i djela Radovana Karadžića.

„Nacionalistički simboli koji su sporadično viđani na protestima rezultat su nedekonstruisanih ideoloških matrica devedesetih koje su utkane, ne samo u obrazovanje, već i u kulturni i medijski sistem, dakle, cjelokupni javni prostor“, ocjenjuje za DW kulturološkinja Aleksandra Đurić Bosnić.

Ona podsjeća da kritike ne dolaze samo iz otpora prema destruktivnom nasljeđu devedesetih i zloupotrebi pseudo-patriotskih narativa, već i iz straha da bi Srbija mogla ponovo da sklizne u ideološke obrasce iz prošlosti.

„Za nas koji smo pripadnici generacija koje su prošle kroz traumu devedesetih, traumatično je i sjećanje na Vidovdanski govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Kada se tome doda da smo tog 28. juna, u jednom dijelu govora čuli formulacije koje su nas podsjetile i na zloupotrebu nacionalnog osjećanja tih devedesetih, ali i na nove-stare priče o jedinstvenoj Srbiji i srpskom svijetu, koji je konstrukt aktuelnog režima, kulminacija tih kritika je razumljiva“, dodaje Đurić Bosnić.

Takva je volja plenuma

Na kritike da je studentski pokret skrenuo udesno, studenti podsjećaju da su prije svakog protesta apelovali da se dolazi bez stranačkih i ideoloških obilježja – ali masu, kažu, nije uvijek bilo moguće kontrolisati.

„Osim toga, ljudi su počeli da nas doživljavaju bukvalno kao politički pokret od kog se očekuje da se pozicionira na ideološkom radaru, a u našoj organizaciji je to jako teško, jer mi to moramo da raspravimo na plenumu, saslušamo svakog pojedinca, a na kraju nismo bili sigurni ni zašto se to uopšte traži od nas“, priča studentkinja Tatjana Rašić.

Plenumi su zato nerijetko trajali satima i razotkrivali duboku ideološku raznolikost među studentima – posebno kada su se otvarala pitanja od „nacionalnog značaja“, prisutna u političkom životu Srbije decenijama.

„Koliko god da ja ne mogu da vjerujem da neko ima drugačiji stav od mene, a i dalje je u toj borbi, to smo morali da prihvatimo. Zaista se pokazalo da i te kako ima ljudi koji misle drugačije i kojih je mnogo“, kaže Rašić.

Ali, bez obzira na žustrinu rasprave, odluke plenuma su prihvatali kao obavezujuće. Tako su se i stavovi razlikovali od fakulteta do fakulteta, a čak se i na istim fakultetima plenum različito izjašnjavao o istim pitanjima.

Pokret mijenja stavove mladih

Ujedno je i sam studentski pokret već značajno uticao na promjenu stavova mladih, pokazuje najnovije istraživanje Krovne organizacije mladih Srbije (KOMS). Godinama unazad, KOMS je bilježio visok nivo apatičnosti mladih prema politici, njihovu sklonost ka tradiciji i potrebu za „čvrstom rukom koja vlada“. Međutim, preliminarni podaci za 2025. godinu pokazuju promjene u stavovima o Evropskoj uniji, ali i važnim nacionalnim pitanjima poput Kosova.

„Najveće promjene koje je studentski bunt donio su po pitanju vrjednovanja i razumijevanja demokratije. Danas 60 procenata mladih smatra da je demokratija najbolji oblik upravljanja, a prošle godine je taj procenat bio 40 odsto“, kaže za DW Milica Borjanić iz KOMS-a. „Takođe, do sada smo uvijek imali oko 60 odsto mladih koji kažu da Srbija treba da ima jakog lidera ili vođu, a sada prvi put više od 50 odsto mladih kaže da im to nije potrebno“, dodaje Borjanić.

Politikolog Boban Stojanović već godinama učestvuje u sprovođenju KOMS-ovih istraživanja. On smatra da su svi koji insistiraju da se studenti ideološki izjasne i love njihove vrjednosne odrednice zapravo zlonamjerni.

„Jedini socijalni rascjep u ovom trenutku jeste između vlasti – koju karakteriše i odsustvo slobode, i korupcija, i nacionalna izdaja, i apsolutna nejednakost u društvu – i novog studentskog ili političkog pokreta čije su vrijednosti sloboda, pravda, tolerancija, borba protiv korupcije i zaštita nacionalnih interesa“, kaže Stojanović za DW.

On vjeruje da je najveća snaga pokreta upravo u tome što je izuzetno integrativan. Bez jedinstva, veruje, nije moguće pobijediti aktuelni režim.

„Vlast upravo zato pokušava da napravi taj razdor u studenskom pokretu pitanjima šta misle o Evropskoj uniji, šta misle o Kosovu, a naravno da su i Srebrenicu pokušali da eksploatišu maksimalno“, kaže Stojanović.

Prvo promjene režima, onda promjene svijesti

U borbi protiv populističkih autokratija nemoguće je suštinski mijenjati vrijednosne orijentacije, slaže se i kulturološkinja Aleksandra Đurić Bosnić.

„Pravo vrijeme za redefinisanje sistema vrijednosti doći će tek onda kada Srbija ponovo postane demokratska i pravna država“, kaže ona.

Sličan scenario Srbija je već jednom doživjela krajem devedesetih godina, kada je opozicija pod parolom „Zapuši nos – glasaj za DOS“ pozvala građane da 2000. godine, bez obzira na ideološke razlike, glasaju za konzervativnog lidera Vojislava Koštunicu, protiv Slobodana Miloševića.

To bi i ovog puta mogla da bude strategija, ali uz „punu svijest o tome da Srbija više nikada ne bi smjela da ponovi političke aspiracije i greške devedesetih“.

„Neke crvene linije se, ukoliko zaista želimo da Srbija postane zemlja slobodnih i dostojanstvenih građana, ne smiju prelaziti i u toj novoj i oslobođenoj državi. Više ne bi smjelo da bude revizija istorije, minimiziranja zločina koje je režim Slobodana Miloševića počinio u ime građana Srbije u ratovima devedesetih, kao ni aboliranja ratnih zločinaca i pretenzija na intervenisanje i miješanje u političke procese u susednim državama. To su, uostalom, i elementarni etički principi“, dodaje Đurić Bosnić.

U studentskom pokretu najsrećniji bi bili kada bi se fokus vratio na ono odakle su počeli.

„Želimo državu koja funkcioniše kako treba, koja ima zakone i tri odvojene grane vlasti“, podsjeća Tatjana Rašić. „Mislim da čak i kad bih ja u svojoj glavi sastavljala neki idealan parlament, uopšte ne bi bio problem ni da tu bude različitih stavova. Mislim da naše blokade tako dugo opstaju zato što uprkos tome što svi imamo neke svoje različitosti, uvijek se vraćamo temeljima od kojih smo krenuli“, zaključuje Rašić.