Inza Vrede  [ DW ]

14. 07. 2025. 07:12

Džabe trud: Njemačka privredna elita je zatvoren klub

Populisti poput Donalda Trampa stalno obećavaju da će zaštititi narod od elita. Ali, da li uopšte postoje te navodne elite koje vuku konce iz sijenke? I koji faktori odlučuju o tome ko će imati glavnu riječ u upravljačkim strukturama neke firme? Da li je to rezultat zasluga, ili su ipak važniji neki drugi faktori, poput porijekla - odnosno statusa porodice u kojoj je neko rođen?

Njemački sociolog Mihael Hartman analizirao je ovo pitanje u posljednjih 150 godina u Njemačkoj i, između ostalog, istraživao ko zauzima vodeće pozicije u firmama.

Rezultat je iznenadio čak i njega, kaže ovaj penzionisani profesor uglednog Tehničkog univerziteta u Darmštatu.

„Do danas se privredna elita regrutuje u više od četiri petine slučajeva iz gornjih tri do četiri procenta stanovništva.“

Istina, između 1907. i 1927. došlo je do blage promjene, tvrdi Hartman. Tada je nešto više ljudi iz donjih 96% stanovništva uspjelo da se društveno uzdigne, „ali u narednih skoro 100 godina taj udio porastao je za svega dva i po procentna poena.“

Dakle, moglo bi se reći da se njemačka privredna elita razmnožava partenogenezom.

Dvije trećine firmi sa najmanje 500 zaposlenih uvele su ciljeve raznolikosti, dok još jedna trećina o tome raspravlja ili to planira, prema anketi koju je ove godine sproveo Bitkom, krovna organizacija IT industrije u Njemačkoj.

Međutim, kada je riječ o uticajnim rukovodećim pozicijama, elita i dalje voli da bude sa sebi sličnima.

Sabiranje i oduzimanje nedostataka

Ipak, posljednjih godina žene sve više dolaze u uprave, kaže Hartman. To se prije svega može zahvaliti uvođenju ženske kvote.

„Treba reći i da su žene koje uspiju da dođu do takvih pozicija još društveno ekskluzivnije od muškaraca, dakle dolaze iz elitnih slojeva“, kaže Hartman za DW. Slično važi i za osobe migrantskog porijekla.

„Po mom mišljenju, ako već imate jedan 'nedostatak', kao što je pol ili migrantsko porijeklo, onda socijalni status odnosno društveno porijeklo mora biti još 'čistije'. Drugi 'nedostatak' jednostavno ne možete sebi da priuštite“, smatra Hartman.

Porijeklo iz „prave" porodice važnije od uspjeha?

To što se za najviše pozicije često biraju kandidati iz „pravih porodica“, ne znači da oni moraju biti manje uspješni.

Ali, diskriminacija počinje već tokom obrazovanja. Djeca akademskih građana imaju znatno lakši put i dobijaju više podrške nego djeca radnika. Tako, prema studiji konsultantske kuće PageGroup, oko 80% djece iz akademskih porodica upisuje fakultet, dok je taj udio kod djece čiji roditelji nisu akademici tek oko četvrtine. A bez fakulteta je, prema Hartmanu, gotovo nemoguće stići do najviših pozicija u privredi.

Ako djeca elite postignu iste školske uspjehe kao i djeca iz radničkih porodica, karijera ide lakše i brže. Hartman je analizirao različite generacije doktora nauka. Njegov rezultat: djeca menadžera sa doktoratom imala su 17 puta veću šansu da uđu u upravu jedne od 400 najvećih firmi nego djeca radnika sa istim akademskim zvanjem.

Na kraju, dakle, o najvišim pozicijama u privredi odlučuju i drugi kriterijumi. Kako neko govori, kako se ponaša ili koje hobije ima – sve to može biti presudno.

„Ljudi vole da se okružuju onima koji imaju slična interesovanja, slično razmišljaju, govore na isti način...“, kaže Hartman. Isto važi i za direktore firmi koji odlučuju o pripadnicima svoje klase.

Borba između radničke i srednje klase

Posljednjih decenija, ipak, šanse za djecu radnika donekle su se poboljšale, primjećuje Hartman. Njihov udio je sa vrlo niskog nivoa znatno porastao, kaže sociolog.

Ali, to se dogodilo na račun djece iz srednjih slojeva. Sve u svemu, udio djece iz elita na rukovodećim pozicijama ostao je nepromijenjen. Borba se i dalje vodi između onih iz sredine i onih sa dna društvene ljestvice.

Iako se s vremena na vrijeme čuju i uspješne priče o društvenom usponu do vrha firme, one su ipak rijetke.

U medijima se često pominje, na primjer, bivši šef Simensa Džo Kezer, sin fabričkog radnika. Takvih izuzetaka uvijek ima, kaže Hartman. „Oni se u medijima toliko često prikazuju da ljudi misle kako ih ima mnogo.“

Ali kako doći do toga da takvi izuzeci postanu pravilo? Hartman smatra da je to moguće samo zakonskim kvotama. Takve kvote su vrlo nepopularne, „ali po mom iskustvu, drugačije neće ići“, zaključuje ovaj sociolog.