Ivan Đerković (priredio izbor iz štampe)  [ DW ]

07. 07. 2025. 12:07

Protesti u Srbiji: Miš pobjeđuje mačku

„Već nedjelju dana to je nova realnost u gradovima Srbije: svakog dana, svakog sata, postavljaju se nove blokade na različitim raskrsnicama – obično dok ih policija ne očisti“, piše njemački list.

„’Dosta smo demonstrirali’, kaže Slavko Šećerov. ’Studenti su nam pokazali da moramo da se organizujemo.’ Kao i hiljade drugih, Šećerov i njegove komšije u beogradskom naselju Kumodraž osnovali su takozvani Zbor. Time oni slijede primjer studenata koji se organizuju na plenarnim sjednicama demokratskog tipa na svojim univerzitetima i pozivaju na samoorganizaciju.“

Reporteri Cajta razgovarali su i sa 28-godišnjom Minjom koja radi u IT-sektoru i aktivna je u svom naselju na Paliluli. „Trenutno doživljavamo radikalizaciju masa — uspjeli smo da politizujemo stanovništvo“, kaže ona.

„Stariji ljudi su uz vladu“

„S njom se slaže i politikolog Nebojša Vladisavljević: ’Politizacija stanovništva je najveća prijetnja postmodernim autokratijama poput srpske.’ Činjenica da je pokret organizovan na decentralizovan način, bez jasnih vođa, otežava režimu preduzimanje akcija. Uobičajena taktika ciljanja na pojedince kako bi se uništio pokret – ne funkcioniše.“

Umjesto toga, kako piše njemački list, „predsjednik Vučić namjerno širi narativ na provladinim televizijama i u tabloidima da protesti nisu autentičan pokret, već ’obojena revolucija’ koju predvode stranci, po uzoru na ukrajinski model. On redovno opisuje studente kao teroriste.“

Cajt je razgovarao i sa starijom generacijom, onom koja, kako se navodi, „vjeruje državnim medijima i vjeruje Vučiću“ – na primjer sa šezdesetogodišnjom univerzitetskom profesorkom Marinom. Ona kaže: „Korupcija postoji svuda – pod Titom, pod Miloševićem, čak i u EU. Vučić je demokratski izabran. To su samo mladi ljudi – stariji ljudi su uz vladu.“

List nastavlja: „U bijeloj bluzi, sa znojem na čelu i srebrnim krstom oko vrata, ona stoji pored autobusa, ispred blokiranog kružnog toka i psuje: ’Ovi razmaženi studenti nam već mjesecima otežavaju život’, kaže. „Mala, previše privilegovana elita, tiraniše ogromnu većinu stanovništva. U bilo kojoj zapadnoj zemlji, takva situacija bi odavno bila brutalno riješena.’“

Odnos prema nasilju se promijenio

Nije jasno kolika je još uvijek podrška Vučiću, navodi Cajt. „Posljednje pouzdane ankete o podršci protestima datiraju iz marta. U to vrijeme, značajan dio stanovništva – 64 procenta – podržao je protestni pokret. Ali, mnogo toga se promijenilo od tada. I odnos prema nasilju se promijenio.“

U članku se navode slučajevi fizičkih napada na one koji protestuju, privođenja, ali i hapšenja pod optužbom za planiranje puča. Ukazuje se i na pokušaj policije da na silu upadne u zgradu pravnog fakulteta.

Međutim, kako piše Cajt, „represija ima paradoksalni efekat na pristalice protestnog pokreta: hapšenje se sada smatra čašću. Društvenim mrežama kruže video-snimci ljudi koji su dočekani aplauzom i skandiranjem nakon puštanja na slobodu.“

„Ovo je maraton“

„Jedno je sigurno: snage bezbjednosti ne mogu da stave pod kontrolu ulice Beograda“, piše njemački list. „Čim se jedan kružni tok očisti, sljedeći se blokira. Protesti djeluju kao taktička igra mačke i miša koja izmiče kontroli režima.“

„Istovremeno, nezadovoljstvo raste – čak i među nekim protivnicima režima. Stariji čovjek glasno psuje dok stoji ispred jednog od najvećih kružnih tokova u gradu: autobusi ne saobraćaju, a barikade od prevrnutih kontejnera za smeće blokiraju ulice. ’Vučića baš briga za vaše prevrnute kante – a mi se davimo u smeću!’

Čak i Slavko Šećerov ponekad sumnja u efikasnost ovakvih protesta: ’Trebalo bi u stvari napasti sistem tamo gdje je najranjiviji: u energetici ili zdravstvu. Ako bi štrajkovali u snabdijevanju strujom ili vodom, režim bi za tri dana bio istorija.“ Međutim, kako kaže Šećerov, vladajuća stranka naročito u državnim kompanijama vrši ogroman pritisak na zaposlene – prijeti im gubitak radnih mjesta i represija, zastrašuju ih.“

„I zato nema drugog izbora nego da nastavi dalje. Sjutra će Šećerov ponovo da blokira, ali još ne zna tačno gdje. Na kraju, taj bivši ekstremni sportista izgovara rečenicu koja se posljednjih dana često čuje u Beogradu. ’Ovo nije sprint – ovo je maraton’, zaključuje svoju reportažu list Cajt.

„Ćutanje o prošlosti – zato što je budućnost u pitanju“

A Zidojče cajtung piše: „Svako ko želi da zna kakav sistem desničarsko-radikalne stranke poput španskog Voksa, francuskog Nacionalnog okupljanja, Alternative za Njemačku ili austrijskog FPÖ sanjaju za svoje zemlje, dovoljno je da pogleda Srbiju, gdje Aleksandar Vučić već više od dvanaest godina učvršćuje svoju svemoć.“

Njemački list ocjenjuje da Srbija prolazi kroz duboku transformaciju: „Srbija, koja nikada nije imala funkcionalne demokratske institucije, postepeno uči šta znače demokratija i društveno učešće. Kritičari koji s pravom ukazuju na nacionalističke simbole koji se mogu videti na protestima, poput četničkih zastava, olako pogrešno procjenjuju republikanski karakter studentskog pokreta koji teži promijeni sistema iznutra. Trebalo bi da ga podrži celokupno stanovništvo. U zemlji poput Srbije, gdje više od 85 odsto ljudi negira genocid u Srebrenici ili vidi Kosovo kao sastavni dio države, odstupanje od tih narativa ravno je društvenoj smrti. Pokret bi izgubio široku podršku koju sada ima ako na mitinzima ne bi ćutao o prošlosti – posebno zato što je budućnost zemlje u pitanju.“

Međutim, kako navodi autor članka, „sama činjenica da su studenti izrazili solidarnost sa svojim kolegama iz Sandžaka, pretežno muslimanskog bošnjačkog grada – odnosno sa onima koji priznaju i obilježavaju genocid u Srebrenici – svedoči o promjeni koja potkopava nacionalistički šovinistički princip.“

Zidojče cajtung ukazuje na još jedan problem: „U sadašnjosti, u kojoj je srpsko stanovništvo izloženo ogromnom nasilju od strane državnog aparata, ne može se ignorisati da tu istu državu i njene autokratske politike podržava i Evropska unija. Što je tišina njenih predstavnika o trenutnom nasilju više zaglušujuća, to je jasnije kakva je tzv. spoljna politika EU zasnovana na vrijednostima. To su one iste vrijednosti koje su prihvatile protjerivanje više od 100.000 ljudi iz Nagorno-Karabaha u korist gasnog sporazuma sa Azerbejdžanom. Te vrijednosti takođe nadjačavaju nasilje u Srbiji, jer njemačka automobilska industrija bi da što prije prerađuje rudu Jadarit punu litijuma iz srpske doline Jadra. Na kraju krajeva, poslovni sporazumi lakše se dogovaraju sa autokratama, nego sa hromim demokratijama.“

„Ono što je u opasnosti da umre jeste nada u istinske demokratske promjene u regionu koji je Zapadu uvijek služio da potvrdi svoje stereotipe o Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi, dok se sirovine i, prije svega, jeftina radna snaga izvoze u velikim razmjerama. To je ono što danas nazivamo neokolonijalizmom. A ljudi na licu mjesta to nazivaju nepravdom i bore se protiv toga“, zaključuje njemački list Zidojče cajtung.

Arsenijević: „Još uvijek je mnogo posla pred nama“

O situaciji u Srbiji isti list objavljuje i razgovor sa srpskim piscem Vladimirom Arsenijevićem. Povod za intervju bilo je to što se ovogodišnje izdanje književnog festivala „Krokodil“, kojem je Arsenijević na čelu, poklopilo s velikim protestom u Beogradu 28. juna.

„Imali smo preko 140 gostiju iz inostranstva, od kojih su se mnogi pridružili protestima i bili inspirisani entuzijazmom naših studenata. Kad su odlazili, često sam od njih čuo koliko su optimistični u pogledu budućnosti naše zemlje. Samo djelimično se slažem s tim. Još uvijek je mnogo posla pred nama“, kaže Arsenijević za Zidojče cajtung.

Sam festival je, kako kaže, protekao mirno, uz prisustvo policije, ali i obezbjeđenja koje su angažovali. Ali, zašto je „Krokodil“ stalno na meti vlasti u Srbiji?

„Ove godine smo imali problema uglavnom zbog serije naših događaja kojima smo obilježili 30. godišnjicu genocida u Srebrenici. Zvanični, državno propisani odgovor na taj masakr je poricanje bilo kakve odgovornosti, bilo kakvog nedjela i kombinovanje te represije s agresivnom ulogom žrtve koja se ljudima svakodnevno utuvljuje u glave putem državnih medija.“

Na pitanje kako izdržavaju pritiske, Arsenijević odgovara: „Mi ipak nismo Rusija, barem ne još. Nemamo Sibir, ljudi ne nestaju tek tako bez traga. Pritisak je prije svega psihološki. Ali, u kontekstu naših događaja u vezi sa Srebrenicom, to je sada dobilo potpuno nove dimenzije. Odjednom su poznate ličnosti u velikim tok-šou emisijama zahtijevale da nam se oduzme državljanstvo i da nas bace u zatvor. O prijetnjama na društvenim mrežama da i ne pričam. Naš tim je pretežno ženski i one svakog dana u javnim i privatnim porukama moraju da čitaju fantazije tih ljudi o nasilju i silovanju. Istovremeno, čovjek gotovo da osjeća sažaljenje prema tim ljudima koji ceo svoj život provode u toj konstruisanoj, paranoičnoj, propagandnoj stvarnosti u kojoj je Srbija okružena neprijateljima i stalno ugrožena“, kaže u intervjuu za Zidojče cajtung Vladimir Arsenijević.