Igor Lasić (Zagreb)  [ DW ]

02. 07. 2025. 11:41

Tompsonov koncert: Anestetik za kolektivnu frustraciju

Ovakva napetost uoči nekog pop-kulturnog događaja u glavnom gradu Hrvatske još nije bila. Predstojeći koncert desničarske estradne zvijezde Marka Perkovića Tompsona, zakazan na zagrebačkom Hipodromu za iduću subotu (5. jul), već sad je po tome nadmašio sva slična ranija okupljanja, ako ne i bilo koja druga, generalno.

Rastuća tenzija u javnosti, međutim, ne potiče isključivo od činjenice kantautorovih ekstremnih političkih sklonosti, zbog kojih su mu nastupi i zabranjivani u nekim zapadnoevropskim sredinama. Naime, u prvi plan sada izbija bojazan od raznih opasnosti zbog očekivane enormne gužve na koncertu.

Za taj Tompsonov nastup prodato je navodno oko pola miliona ulaznica. Procjenjuje se da će Zagreb sljedećeg vikenda da bude pretrpan posjetiocima kojih će biti i više od polovine stanovništva glavnog grada Hrvatske. Ujedno, prognozira se mogućnost opšte saobraćajnog, bezbjednosnog, javnozdravstvenog i drugog kolapsa grada.

Na to upućuju i učestala sporenja u javnosti kada je riječ o pitanjima kao što su obezbjeđivanje koncerta, služba hitne pomoći, prostor za parking, javni prevoz, itd. Ali, dok se sa zebnjom iščekuje rasplet te neizvjesnosti, svakako će i nakon koncerta u javnosti ostati nedovršena rasprava o razlozima impresivne popularnosti Marka Perkovića bez kojeg danas npr. nema ni javne proslave nijedne pobjede hrvatske fudbalske reprezentacije.

Normalizacija ustaštva

Jedni na to odmahuju rukom, uz dozu moralne panike adresirajući sve uzroke na (ne)odgovornost najširih masa. Drugi pribjegavaju kompleksnijoj analizi. Nije upitno da Tompson veliča hrvatske fašiste iz Drugog svjetskog rata, tj. ustaški režim, ali on sam nije mogao da ga do te mjere rehabilituje i, reklo bi se – normalizuje.

Hrvatska je u tom ratu ipak bila i važan dio jugoslovenskog partizanskog pokreta, jedinog u svijetu koji je uglavnom samostalno oslobodio zemlju od totalne okupacije Sila osovine. Toga ne bi bilo bez antifašističkog jedinstva hrvatskog i srpskog stanovništva Hrvatske, pod vođstvom domaćih komunista.

„U kontekstu sveopšteg pomaka udesno, ne samo u Hrvatskoj nego i širom Evrope i svijeta, Tompsonova popularnost ne iznenađuje“, kaže za DW Lada Duraković, muzikološkinja i istoričarka muzike na Muzičkoj akademiji u Puli.

Prema njenom mišljenju, on je i ogledalo poraza kulturne politike i sistematskog uzmicanja institucija pred bučnijom, agresivnijom desnicom. Uzrok nije primarno rat između Hrvata i Srba s kraja prošlog vijeka, mada je i Tompsonova karijera otpočela u tom ratu, bitna faza desničarske ekstremizacije društva dogodila se i prije i naknadno uz inicijativu s vrha, od strane elite.

Recimo, to je izvedeno odobravanjem upotrebe ustaškog pozdrava „Za dom – spremni“ (ZDS), nalik ukrajinskom slučaju s desničarskim pozdravom „Slava Ukrajini“. Tompson ga izvikuje na početku svog prvog i možda najvećeg hita „Čavoglave“, ali slične velikohrvatske impulse pokazuje i u drugim pjesmama, poput onog u „Lijepa li si“ kad pod svoju imaginarnu Hrvatsku uvrštava i dio – Bosne i Hercegovine.

„U zemlji u kojoj nacionalna akademija nauke i umjetnosti 'pere' ustašku ikonografiju, stvarajući“, kako kaže naša sagovornica, „distinkciju između 'ustaškog' i 'domovinskog' ZDS, a simboli povezani s NDH, poput hrvatskog grba s prvim bijelim početnim poljem pronalaze put u poluzvaničnu upotrebu, ustaški simboli na Tompsonovim koncertima i nisu više skandal, nego dio procesa institucionalne normalizacije istorijskog revizionizma.“

Utopija zajedništva

„Ono je, dakle, dio kulturne politike za koju je država dala dozvolu“, konstatovala je ta muzikoškoškinja koja se, između ostalog, bavi i istraživanjem međusobnih odnosa ideologije i muzike. Ona uz to ocjenjuje da je za jedan dio publike razlog popularnosti Tompsona svakako svjestan ideološki izbor. Jer, takvi u njegovim pjesmama prepoznaju i dijele narativ isključivosti, reprodukovanje poruka koje trivijalizuju zločine, relativizuju fašizam i slično.

Ipak, ta naučnica upozorava da gledanje na njegovu popularnost samo iz tog ugla znači prilično pojednostavljivanje. Uostalom, kako pritom izgleda muzikološki osvrt na strukturu fenomena Tompson?

„U osnovi, Tompsonova muzika je veoma funkcionalna i koristi poznate mehanizme za postizanje određenog efekta: hard rok ili hevi metal obrasci s melodičnim refrenima i snažnim ritmom, jednostavne harmonijske progresije, distorzirane gitare, snažni bubnjevi, povremeno korišćenje tradicionalnih instrumenata i dominantno emocionalno artikulisan vokal. Taj efekat je srž njegove privlačnosti, jer pruža utopiju pripadnosti, nekakav emocionalni odgovor na duboke društvene frustracije. Ukratko, Fenomen Tompson je više pitanje onoga što ljudi osjećaju, nego onoga što misle. Taj afektivni moment je ključan“, ocjenjuje Duraković.

Tompson, kako dodaje naša sagovornica, pobuđuje kolektivna afektivna stanja, trenutke u kojima masa dijeli neko zajedničko osjećanje – tugu, ponos, prkos, euforiju. „Na probleme poput materijalne nesigurnosti, kulturne dezorijentacije, simboličke praznine – ko smo mi, šta smo preživjeli, za šta smo se borili, da li je ovo ta Hrvatska koju smo sanjali – Tompson nudi odgovore“, ističe Lada Duraković.

Kompenzacija smisla

„A njegovi odgovori“, kako kaže, „glase: tvoja je patnja legitimna, pripadnost hrvatskom narodu svijeta, tvoja žrtva je zaista zabilježena u istoriji. To je ljekovito za sve koji se svakodnevno osjećaju beznačajno, obespravljeno, prezreno, prevareno – nekakav anestetik za frustraciju, i adrenalinski buster.“

Duraković naglašava da pri tom „hranjenju“ osjećaja zajedništva, nacionalnog ponosa i pripadnosti, poseban tretman ima dijaspora kao aktivni, emotivno i duhovno povezani segment hrvatskog naroda. „S njegovog koncerta publika vjerovatno odlazi s osjećajem smisla, čime kompenzuje ono što joj u stvarnosti nedostaje“, kaže ona.

Prema njenom mišljenju, Tompson nudi stabilnu afektivnu kartu: „Znam šta osjećaš, i evo – moja muzika ti potvrđuje da si u pravu.“ To je, kaže, razlog zašto on nije „samo pjevač“, nego emocionalni centar za hiljade ljudi. Regulator osjećaja identiteta i proizvođač nekakve kolektivne afektivne kohezije koja u društvu duboke nesigurnosti pruža osjećaj reda, smisla i pripadnosti.

„Pritom Tompsonova publika ne mora nužno da dijeli njegove političke stavove“, naglašava Duraković. Ali, takođe je nerealno očekivati da će ih nakon predstojećeg koncerta na Hipodromu dijeliti išta manje nego do sada.