Đamila Prange de Oliviera  [ DW ]

02. 07. 2025. 07:39

Ko je ubio Patrisa Lumumbu?

Žilijanu Lumumbu više od 60 godina proganjaju pitanja ko joj je ubio oca, kako su Amerikanci pomogli u atentatu, šta su uradile Ujedinjene nacije? Da li su stajale po strani i posmatrale, iako je on bio pod njihovom zaštitom? To su neprijatna, politička pitanja. I Žilijana se neće smiriti dok ne dobije odgovore.

„Ne možete biti ćerka Patrisa Lumumbe, a da vam to ne odredi život“, kaže ona. Njen pogled je smiren. Ne gleda u kameru, već u stranu, blago podignute brade. Gleda kroz prozor svoje kuće u Kinšasi, glavnom gradu Demokratske Republike Kongo.

Ovog 17. juna u Briselu je ponovo razmatrano ubistvo njenog oca koje se dogodilo 1961. godine. Jasno je da Belgija snosi dio odgovornosti: parlamentarna istraga iz 2001. godine utvrdila je da je tadašnji belgijski kralj Boduen znao za planove atentata i da nije učinio ništa da ih zaustavi.

Ali, to nije sve. Žilijanin brat, Fransoa, tužilac, optužuje belgijsku državu ne samo za ratne zločine i mučenje, već i za dio zavjere usmjerene na političko i fizičko eliminisanje njegovog oca.

Lumumba se borio za nezavisnost Konga

Patris Lumumba je oslobodio Kongo od belgijske kolonijalne vlasti 30. juna 1960. godine i postao prvi premijer zemlje u Africi. Obećao je demokratiju, prosperitet i kraj strane eksploatacije prirodnih resursa. Ali, to se nikada nije dogodilo.

Zapadu – a posebno Belgiji i Sjedinjenim Državama – nisu se dopali planovi Patrisa Lumumbe da nacionalizuje prirodne resurse Konga. I svakako im se nije dopalo to što je usred Hladnog rata bio blizak sa Sovjetskim Savezom.

Dana 17. januara 1961. godine, šest mjeseci nakon što je Lumumba izabran za prvog premijera slobodnog Konga, separatisti su ga, uz belgijski i američki blagoslov, doveli u neprijateljsku provinciju Katanga. Tamo su on i dvojica njegovih bliskih saradnika streljani po naređenju belgijskih oficira. Detalji su izašli na vidjelo tek kroz istraživanja poput onih belgijskog sociologa Luda De Vitea u djelu „Atentat na Lumumbu“.

Jedan drugi belgijski oficir, Žerar Sote, isjekao je tijela i rastvorio ih u kiselini. Od Lumumbe su ostala samo dva zuba. Sote ih je zadržao kao trofej. Lumumbina ćerka Žilijana saznala je za to na televiziji, u izvještaju njemačkog ARD-a iz 2000. godine u kojem je sam Sote prepričao detalje i držao zube pred kamerom. Užasno sjećanje koje i danas ljuti Žilijanu.

„Kako biste se osjećali da su vam rekli da je vaš otac ubijen, sahranjen, iskopan i isječen na komade, i da su djelovi njegovog tijela takođe uzeti“, pita ona. „Za mnoge, on je bio prvi premijer Konga, nacionalni heroj. Za mene, on je moj otac.“

Žilijana Lumumba se bori za istinu

Godinama kasnije, Žilijana je napisala pismo belgijskom kralju zahtijevajući povratak jednog od zuba. Niko ne zna gdje je drugi. Sote je tvrdio da je bacio zube u Sjeverno more. Ubrzo nakon toga je preminuo. Međutim, kasnije je njegova ćerka pokazala zlatni zub novinaru. Ludo de Vite ju je tužio, a belgijske vlasti su konfiskovale zub.

Godine 2022, tadašnji belgijski premijer, Aleksandar de Kro, vratio je zub Lumumbinoj djeci na ceremoniji u Briselu i izvinio se – za razliku od kralja Filipa, direktnog potomka kralja Boduena, koji očigledno nije mogao da se natjera da se izvini. On je samo izrazio svoje „najdublje žaljenje“ zbog nasilja nanetog Kongu pod belgijskom vlašću.

Ali za Žilijanu, izvinjenje nije dovoljno. „Ne radi se o izgovorima. Radi se o istini“, kaže.

Djeca odrasla u egzilu

Kada joj je otac ubijen, Žilijana je imala samo pet godina. Saznala je za to dok je bila u egzilu u Egiptu. Nekoliko mjeseci prije Lumumbinog ubistva, ona i njena braća i sestre prokrijumčareni su iz kuće u Kongu, gdje je njihov otac već bio u kućnom pritvoru, i dovedeni u Kairo sa lažnim pasošima. Patris Lumumba znao je da će umrijeti, kaže Žilijana. To je napisao i u svom posljednjem pismu ženi.

U Kairu su Lumumbina djeca odrasla sa Mohamedom Abdel Azizom Išakom, prijateljem diplomatom, njegovom ženom i njihovom djecom. Žilijana ih zove Papa Abdel Aziz i Mama Zizi. Ona govori o divnom djetinjstvu: „Odrastali smo sa puno ljubavi i empatije.“

Ipak, Lumumbina djeca nisu mogla da pobjegnu od sebe. „Mi smo politička porodica. Došli smo u Egipat iz političkih razloga, da budemo gosti predsjednika Nasera. Politika je srž naših života, sviđalo nam se to ili ne.“ Nije ni čudo što su se i djeca uključila u politiku. Žilijana je obavljala razne ministarske funkcije, a njen brat Fransoa je vođa Nacionalnog pokreta Konga – stranke koju je osnovao njegov otac.

Žilijani je oduvijek bilo jasno da je atentat na njenog oca bio politički, čak i kada je bila dijete. To je naučila u Kairu od mame Zizi, koja je to prvo ispričala svom najstarijem sinu, Fransoi, a zatim i ostaloj djeci. Mama Zizi i tata Abdel Aziz su takođe bili ti koji su Lumumbinu djecu naučili tome kakva je bila njihova porodična priča.

Vijest o Lumumbinoj smrti 1961. godine brzo se proširila Kairom. „Zapalili su biblioteku Američkog univerziteta i opljačkali belgijsku ambasadu. Na ulicama su ljudi vikali ’Lumumba, Lumumba’“, sjeća se Žilijana.

Krivica, priznanje i kolonijalni kontinuitet

Tek 1994. godine, kada je Mobutu sasvojom diktaturom bio na ivici kolapsa, Žilijana se vratila u Kongo. Otac je djeci dao instrukcije: „Rekao nam je: ’Šta god da se desi, morate se vratiti kući.’ Kada je ponovo bilo bezbjedno za nas, vratili smo se kući, gdje i pripadamo.“

Danas je Žilijana manje aktivna u kongoanskoj politici. Ne želi da govori o trenutnoj situaciji u Kongu, sukobu između kongoanske vojske i pobunjeničke milicije M23, niti o kontinuiranoj eksploataciji prirodnih resursa, u kojoj učestvuju Zapad, Kina, Ruanda i druge strane sile. Niti želi da govori o suđenju u Briselu, koje je još uvijek u toku. Reći će samo ovo: „Ništa se nije dogodilo u posljednjih deset godina. Jedanaestoro od dvanaest optuženih je umrlo.“

Neaktivnost belgijskog pravosuđa govori sama za sebe, smatra Žilijana. Ona ne gaji velike nade da će neko konačno biti pozvan na odgovornost za ubistvo njenog oca. Posljednji živi optuženi ima preko 90 godina.

Za Žilijanu je to teško i frustrirajuće iskustvo: „Niko nije pozvan na odgovornost. Nijedan Belgijanac, nijedan Evropljanin, niko iz Konga. Nijedan bijelac, nijedan crnac. Svi se slažu da je bilo ubistva. Ali niko ne želi da prizna da je počinio to ubistvo.“

Danas, 2. jula 2025. godine, Patris Lumumba bi napunio sto godina.