Una Sabljaković  [ DW ]

30. 05. 2025. 09:40

Srebrenica: „A kad je već učinjeno, u istoriji ga ne valja kriti“

Na promociji knjige, u izdanju njemačke fondacije Pro Peace, u četvrtak uveče u knjižari Zenit u Novom Sadu, govorili su, osim autora, istoričar Milivoj Bešlin, sociološkinja Jovana Kolarić, istraživač Nemanja Stjepanović i direktorka beogradskog predstavništva Pro Peace Nataša Govedarica, a razgovor je moderirao Vladimir Arsenić.

Milivoj Bešlin rekao je da je Popovićeva knjiga „prekretna studija zato što temu Srebrenice uvodi u akademski diskurs“ u Srbiji. Činjenicu da Popović prihvata interpretaciju da je ono što se u Srebrenici i oko nje dogodilo u julu 1995. godine, genocid, Bešlin ocjenjuje kao „veoma važan pomak“.

„To je važan pomak – ne za svijet, ne za region, još manje za Bosnu i Hercegovinu, ali za Srbiju to jeste važno“, naglasio je Bešlin.

Popović se oslanja na stotine izvora, među kojima su presude međunarodnih i domaćih sudova, izvještaji nevladinih organizacija, a važan dio korišćene literature su memoari i monografije, kao i tekstovi istoričara i novinarski izvještaji.

Iako za sebe kaže da je ne samo istoričar nego i aktivista, Popović svakom izvoru prilazi distancirano, a zaključke izvodi služeći se naučnom analizom – u skladu s onim što i navodi u uvodu knjige:

„Pravila istoriografskog metoda posebno su značajna kada je riječ o istraživanju osjetljivih tema i događaja koji se masovno koristi u propagandne i ideološke svrhe. Upravo rigorozna primjena naučne metodologije, posebno istoriografske metode, odvaja istraživanje zločina od pokušaja da se on negira ili relativizuje, te je time i ključna brana ideološkoj zloupotrebi istorijskih izvora.“

Otkrivanje istine: vrijednost za nauku, ali i za zajednicu

„Istina je da je ovo sve sramota za Srbe, ali je bilo sramota činiti. A kad je već učinjeno, u istoriji ne valja ga kriti.“

Tu rečenicu Vuka Stefanovića Karadžića o zločinima Karađorđevih ustanika nad muslimanima u Sjenici 1809. godine, Popović je iskoristio za moto svoje knjige čiji motiv, naglašava, nije čisto naučni.

„Otkrivanje istine, posebno o ovako krupnim događajima, vrijednost je ne samo za nauku, već i za zajednicu koja je sa zločinom na bilo koji način povezana“, kaže Popović i podsjeća na riječi tužioca na suđenju u Nirnbergu: „Važno je te nevjerovatne događaje ustanoviti na temelju jasnih i javnih dokaza, kako nikada niko ne bi mogao posumnjati da su to bile činjenice, a ne izmišljotine.“

Uticaj na međunarodno pravo i međunarodne odnose

Popović kaže da je važan element srebreničkog zločina njegova pravna kvalifikacija i podsjeća da su međunarodni sudovi, kao i oni u BiH, u nekoliko presuda utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid.

„Ta kvalifikacija je s pravne strane nesporna. Istoriografija mora da uzme u obzir tu činjenicu i da joj da odgovarajuće mjesto. Međutim, pravna kvalifikacija je tek jedan od elemenata srebreničkog zločina“, navodi Popović.

On ono što se u Srebrenici desilo u julu 1995. godine on uklapa u kontekst tadašnjih okolnosti u BiH, regionu i u svijetu. Posebno se osvrće na načine na koji su jugoslovenski ratovi i genocid u Srebrenici mijenjali svijet. U tom kontekstu kaže da je „slučaj Srebrenica od 1992. godine u hodu mijenjao međunarodno pravo i međunarodne odnose“.

„Masovno ubijanje zarobljenika i civila u sred Evrope bio je poraz slike priželjkivanog novog svijeta i više nego simbolična objava da nema ništa od Fukujaminog ’kraja istorije’. Rasprave o svetskom poretku, humanitarnim intervencijama i jačoj poziciji Ujedinjenih nacija u sprečavanju ratova i ratnih zločina, usijale su se upravo u vrijeme i nakon srebreničkog masakra“, kaže Popović.

On podsjeća da se zapadne zemlje nisu odlučile da vojno intervenišu u Srebrenici, enklavi okruženoj teritorijama pod kontrolom Republike Srpske, iako se tamo od 1992. godine slilo hiljade izbjeglica, od kojih su neki umrli od gladi, neki izvršili samoubistvo, dok je među onima koji su dočekali jul 1995. godine više od 8.000 ubijeno.

„Izostanak jače intervencije u Srebrenici omogućio je da vojna intervencija na Kosovu četiri godine kasnije bude lakše i brže izabrana kao rešenje za zaustavljanje još jednog Miloševićevog rata“, ocjenjuje Popović.

On skreće pažnju da je slučaj Srebrenica mijenjao i nauku, jer je ogroman broj nestalih uslovio razvoj forenzike. „To je omogućilo da tragedije poput terorističkog napada u SAD 2001. ili cunamija u Jugoistočnoj Aziji 2004. godine budu sanirane efikasnije, bar kada je u pitanju identifikacija žrtava. To je važan element ozdravljenja za svako društvo“, naglašava Popović.

Vrhunac tragedije počeo je 11. jula

Popović opisuje situaciju u enklavama u Podrinju od maja 1992. do aprila 1993. godine, gdje nije bilo moguće nabaviti hranu, jer je Vojska Republike Srpske (VRS) zabranila njeno dostavljanje s ciljem koji je, podseća Popović, i opisan u naređenjima VRS, a to je „da se neprijatelj iznuri i prisili da napusti područje“.

„Humanitarna situacija u Srebrenici apsolutno je tragična. Hiljade izbjeglica smještene su na ulicama, na otvorenom i spavaju u snijegu. Izbjeglice nemaju gotovo ništa sa sobom, obučene su oskudno, a neki nisu jeli danima“, naveo je Unprofor kada je njegov konvoj u martu 1993. godine ušao u Srebrenicu.

Takva situacija je u Srebrenici bila gotovo sve vrijeme rata, ali je vrhunac tragedije počeo 11. jula 1995. godine kada je u grad ušla vojska VRS s Ratkom Mladićem na čelu. Tada su svi stanovnici Srebrenice napustili grad i okupili se u bazi UN u Potočarima. Uslijedilo je masovno ubijanje bošnjačkih muškaraca od strane VRS, koje je trajalo punih sedam dana, kada su ubijene 8.372 osobe.

Poricanje najdokumentovanijeg zločina u istoriji

Popović navodi da je zločin u Srebrenici „najdokumentovaniji veliki zločin u istoriji“. „O njemu se danas zna gotovo sve“, kaže Popović i podsjeća da o tome postoji hiljade dokaza, ali i dodaje da su ipak i dalje na snazi njegova relativizacija i poricanje.

To dobija podršku od strane vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj koje plasiraju poruke da se zločin nije desio, a ako i jeste, u mnogo manjoj mjeri.

„Odgovornost onih koji su zločin osmislili, organizovali i naredili, svakako je najveća. Ali, postoji i jasna odgovornost aktera koji su doprinjeli da se zločin izvrši, da se prikrije i da se negira, iako ta odgovornost nije uvjek krivična“, kaže Popović i zaključuje:

„Društvo koje nastoji da otkrije sve o zločinu, oda poštu žrtvama i kazni krivce, ima šanse da obezbijedi drugačiju budućnost za nove generacije. Onu u kojoj se Srebrenica nikada i nikome neće ponoviti.“