Sanja Kljajić  [ DW ]

29. 05. 2025. 12:37

Porođaj s ožiljkom: U Srbiji se svaka druga žena sječe

Rez je bolio više od samog porođaja – tako žene veoma često opisuju epiziotomiju, hirurški rez međice koji se pravi tokom porođaja kako bi se proširio prostor za izlazak bebine glave.

„Tamo gdje se moje tijelo otvorilo da donese novi život, napravili su mi rez iza kog je ostao i fizički i psihički ožiljak za cijeli život“, kaže za DW Nataša (pravo ime poznato redakciji) iz Novog Sada.

Ona je jedna od skoro dvadeset žena koje su za DW svedočile o porođajnom iskustvu. Mnoge su, kako tvrde, sječenju najosetljivijeg dijela tijela bile podvrgnute bez objašnjenja, pristanka – a neke i bez anestetika.

„Taman kad sam mislila da je najgore prošlo, beba je bila živa i zdrava, bolovi su prestali, a onda su mi ranu ušivali bez ičega, naživo. Rekli su da nema ko da mi da anesteziju. To me slomilo više nego sam porođaj. Osjećala sam se kao predmet, ne kao osoba“, priča Nataša.

Oporavak je trajao mjesecima

Bojana Pobulić iz Rume na porođaj je otišla dobro pripremljena i informisana. Znala je šta je epiziotomija i vjerovala je da će ljekari učiniti sve što je najbolje za nju i bebu. Ali iskustvo nakon izlaska iz bolnice poljuljalo je to povjerenje.

„Ja sam s tom ranom od epiziotomije imala problem sigurno dva i po mjeseca, da sam imala baš jake bolove, a mjesec dana nisam mogla da sjedim. A opet kad ustanem, bolovi su bili takvi da sam plakala i morala sam da legnem“, priča Bojana za DW.

Devet godina kasnije, još pamti te dane – zato što rez i danas povremeno boli. U prvim nedeljama, sjeća se, jedva je mogla da brine o sebi, a kamoli o bebi. Podrška supruga bila joj je jedini oslonac.

„Najgore je bilo za moju psihu. Osjećala sam se kao u rupi. Nisam mogla da uživam u prvim mjesecima s bebom. Samo sam plakala, imala crne misli – jer kada te nešto stalno boli i ne znaš kada će prestati, teško je ostati priseban“, priča ona. Tek kada su bolovi popustili, kaže, počela je ponovo da se osjeća kao ljudsko biće.

Stopa epiziotomije i do osam puta veća od preporuka SZO

Prema podacima Instituta za javno zdravlje, svaka druga žena u Srbiji tokom vaginalnog porođaja prolazi kroz epiziotomiju – iako je Svetska zdravstvena organizacija još 1996. preporučila da se taj zahvat koristi u najviše deset odsto vaginalnih porođaja.

DW je prikupio podatke iz svih porodilišta u Srbiji za poslednje tri godine. Oni pokazuju da u pojedinim porodilištima, poput onih u Aranđelovcu i Zaječaru, stopa epiziotomije prelazi 70 procenata. U Knjaževcu je, recimo, 2022. godine iznosila čak 85 odsto — osam puta više od gornje granice koju propisuje SZO.

„Kad sam počela da radim prije 25 godina, epiziotomija je bila standard, pogotovo kod prvorotki“, prisjeća se babica Marija Živić.

„Može međica i da bude elastična i da se procijeni da može da prođe bez epiziotomije, ali prosto takvo je bilo pravilo, i ako bih ja nešto uradila i probala da ne napravim epiziotomiju, to bi bio meni lični problem na poslu“, kaže ona za DW.

Epiziotomija se rutinski sprovodila kod prvorotki, jer se verovalo da koristi i majci i djetetu, objašnjava profesorka dr Olivera Kontić Vučinić, predsjednica Ginekološko-akušerske sekcije Srpskog ljekarskog društva i dugogodišnja ljekarka u porodilištu Kliničkog centra Srbije.

Stručna zajednica je bila uvjerena da se time ubrzava porođaj i sprečavaju spontana pucanja. Vjerovalo se i da rez štiti mišiće karlice i smanjuje rizik od kasnijih problema sa zadržavanjem mokraće.

„Ako nešto isečete, vi to imate pod kontrolom. Onda neće doći do nekontrolisanog oštećenja analnog sfinktera, onog završnog dijela debelog crijeva koji je takođe tu i koje, mislili smo, prilikom spontanog oštećenja može da budu mnogo teže“, objašnjava Kontić Vučinić.

Rutina koja to ne bi smjela da bude

Problemi, međutim, počinju tamo gdje se epiziotomija i dalje izvodi rutinski. Smjernice SZO navode da za to nema opravdanja i da se o zahvatu mora odlučivati od slučaja do slučaja.

„Kod nas se to i dalje radi prilično neselektivno, to apsolutno moram da priznam“, kaže doktorka Kontić Vučinić. Ipak, smatra da preporuke koje propisuju procente nisu idealne.

„Ne možete primjeniti jedan jedini model na sve. To onda poništava individualni pristup i autonomiju pacijenta, ali s druge strane i autonomiju ljekara. Mi smo obrazovani, edukovani, trenirani da uradimo nešto što je u najboljem interesu pacijenta“, dodaje ona.

Psihološkinja Biljana Stanković koja se godinama bavi istraživanjem akušerskih praksi, upozorava da postupci ljekara ponekad nemaju nikakvo medicinsko utemeljenje u medicini, već proizlaze iz rodnih stereotipa.

U svom radu zabilježila je svedočanstva o takozvanom „muževom čvoru“ – dodatnom šavu kojim se, navodno, vagina „vraća na staru mjeru“ kako bi se povećalo seksualno zadovoljstvo partnera nakon porođaja

„Poslednji put sam za to čula od jedne ispitanice u Beogradu koja je ispričala kako joj je ljekar na porađaju u Narodnom frontu 2022. godine prokomentarisao: Evo i jedna mašnica za muža“, priča Stanković za DW.

Slično joj je, kaže, potvrdio i jedan akušer starije generacije, koji vjeruje da međica treba da se sječe i ušiva – jer se, u suprotnom, „nikad ne vrati na staru mjeru“.

Strpljenje koje izostaje

Problem visoke stope epiziotomije u Srbiji, više nego iz pogrešnih namjera, proizlazi iz nečeg jednostavnijeg — nedostatka strpljenja, kaže Marija Živić.

„Kod nas ima mnogo porođaja, a malo osoblja. Po knjigama, kada porođaj krene, bebi može da treba i do dva sata da izađe. U praksi se to ne čeka. Krene se odmah, iako žena još nema pritisak na međicu – što znači da tkivo nije spremno, da još nije vreme. Ali se to preskoči“, objašnjava Živić.

Nekada zaposlena u državnom porodilištu, danas radi u privatnoj ustanovi i vodi edukacije na kojima trudnicama objašnjava kako masažama mogu pripremiti međicu za porođaj.

Kaže da u bolnici u kojoj sada radi koriste gelove i ulja za omekšavanje tkiva, ali i primjenjuju pristupe koji u državnim porodilištima još nisu standard.

„Pokret je izuzetno važan tokom porođaja, a u našim [državnim] porodilištima žene najčešće leže. Kad šetaš – sila gravitacije radi za tebe. Žena se osjeća bolje, nije fiksirana. Uveli smo i pilates loptu. Kad žena na njoj sjedi i lagano se pokreće, beba se spušta prirodno i prilagođava porođajnom kanalu. Do trenutka kada porođaj krene, kanal je već promijenjen i beba prođe bez potrebe za rezanjem“, priča Živić.

Papir trpi sve

Može li to sve da se primjeni i u državnim porodilištima? Na papiru – može. Niz strateških dokumenata i vodiča dobre kliničke prakse prepoznaje problem prekomjernih intervencija tokom porođaja i preporučuje pristup u skladu sa smjernicama SZO.

Doktorka Olivera Kontić Vučinić kaže da se upravo priprema još jedan vodič o fiziološkom porođaju koji jasno ističe da epiziotomija ne treba da bude rutinska, već da se sprovodi isključivo na osnovu individualne procjene ljekara i uz pristanak žene.

Ali da li su vodiči dovoljni? Psihološkinja Biljana Stanković smatra da nisu – jer su i postojeće preporuke mrtvo slovo na papiru.

„To je sve izdalo Ministarstvo zdravlja, ali ne postoji monitoring koji bi utvrdio da li se išta od tih preporuka primjenjuje“, kaže Stanković.

Za pravu promjenu, kaže, potrebna je volja zdravstvenih radnika da se odupru lošim praksama. Oni, s druge strane, upozoravaju na uslove u kojima rade – previše porođaja, premalo osoblja i loši uslovi.

Babica Marija Živić prisjeća se kako je jednoj koleginici iz državnog porodilišta ponudila pilates loptu – i naišla na podsmjeh. „Kaže mi: ‘Da li si luda, pa izbaciće i mene loptu“, sjeća se Živić. „Ali nije problem lopta, svaka bi žena mogla da šeta, diše, tušira se, ali za to treba vremena. A u državnom porodilištu nemamo ni kad ni kako.“

Doktorka Kontić Vučinić ipak vjeruje da će novi vodič donjeti promjene, jer će biti praćen i edukacijama.

„Ova svedočanstva koja su potekla od pacijentkinja, od trudnica, iako smo mi bili u šoku na samom početku – šta nam se to dešava – imalo je to i svoje korisne i dobre efekte na nas kao struku. I mi se mijenjamo, i odlaze neki ljudi koji se drže tradicionalnih, starih, zacrtanih dogmi u akušerstvu, a dolazi neki mladi svijet koji mi stariji treba da naučimo u stvari kako i šta treba da rade“, dodaje doktorka.

Na kraju, nije važno samo da majka i beba iz porodilišta izađu živi i zdravi, već i da se žena nakon porođaja osjeća dobro, podsjeća psihološkinja Stanković. Još joj je urezana u pamćenje izjava jedne učesnice njenog istraživanja:

„Došla sam devet prstiju otvorena, hodala sam, kucala sam i rekla: ‘Izvinite, ja se porađam, da li bih mogla da dobijem pomoć?’ Kada su oni završili sa mnom, vukla sam se uz zidove, nisam mogla da ustanem. Tamo žene izgledaju kao zombiji,“ prenosi Stanković reči te žene.

I ponavlja: „Porođaj traje 24 sata, ali posle toga dobijemo bebu za cio život i potrebna nam je mama koja može da odgovori na potrebe bebe što prije nakon porođaja.“

Bojana Pobulić dobro zna razliku. Njen drugi porođaj prošao je bez epiziotomije, iako je beba bila krupnija nego prvi put. „Taj oporavak je bio pjesma“, kaže. „Da mogu da vratim vrijeme, tražila bih da me ne sjeku.“

*pravo ime poznato redakciji

Ovaj tekst nastao je uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključiva odgovornost autorke i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti Evropske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu. Ni Evropska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornim za sadržaj.