Iva Manojlović (Beograd)  [ DW ]

18. 05. 2025. 09:56

Zakon nije dovoljan: Gdje puca zaštita žena od nasilja?

Najmanje 408 žena i 15 djevojčica u proteklih trinaest godina ubijeno je u porodično-partnerskom nasilju u Srbiji. U više od polovine slučajeva izvršilac je bio njihov partner, a u još gotovo 30 odsto slučajeva muški član porodice, pokazuju podaci Autonomnog ženskog centra (AŽC).

Samo u protekloj godini bilo je 17 žrtava femicida – ubistava motivisanih mržnjom prema ženama. To je manja brojka u odnosu na 2022. i 2023. godinu, kada je bilo 28, odnosno 27 slučajeva.

Sagovornice DW ističu da su, uprkos tome, institucije morale bolje da reaguju kako bi zaštitile žene, jer je „i jedna ubijena žena previše“.

Na osmu godišnjicu obilježavanja Dana sjećanja na žene žrtve nasilja (18. maj) – uspostavljenom u znak sjećanja na stravičnu statistiku iz maja 2015. godine, kada je tokom 72 sata bilo ubijeno čak sedam žena – DW istražuje šta su glavni uzroci ovolikog broja femicida i kako mora drugačije.

Mnogo, ali nedovoljno

„Ima puno stvari koje su učinjene, ali kada pogledate broj ubijenih žena bude vas sramota da izgovorite da su učinjeni značajni pomaci“, za DW ocjenjuje povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković.

Ona objašnjava da su pomaci činjeni kontinuirano kroz zakonodavni okvir, ali da samo postojanje Zakona nije dovoljno.

„Potrebna je dosledna, neselektivna primjena i stalno korigovanje, jer uvjek postoji neka pukotina u sistemu koja mora da se prati i popuni. Ne možemo da spasimo svaki život, ali moramo da uradimo sve što je do države da se spasi svaki koji je moguće spasiti“, kaže Janković.

Smanjen broj femicida i veći broj prijavljenih slučajeva nasilja (oko 29.000), Vanja Macanović iz AŽC tumači kao rezultat djelimično dobrog sprovođenja Zakona o sprečavanju nasilja u porodici. Ipak, napominje da su i pored toga napravljeni ozbiljni propusti.

U skladu sa zakonom, objašnjava članica AŽC-a, postoje grupe za koordinaciju i saradnju, čije obavezne članove čine predstavnici osnovnih tužilaštva, centara za socijalni rad i policijskih uprava. Njihov zadatak je da razmatraju prijave nasilja u porodici, procjene rizik i naprave plan zaštite podrške žrtvama.

„Onde gdje one rade dobro, razumiju se i imaju dobru saradnju, nama se ne dešavaju slučajevi femicida. Ali tamo gdje grupe ne funkcionišu kako treba, femicid se ponavlja, naročito onde gdje su slučajevi ranije bili prijavljivani“, kaže Macanović.

„Kao aspirinom na tumor“

U polovini od 17 slučajeva prošlogodišnjih femicida ubijene žene su počinioca prethodno prijavljivale za nasilje. Uprkos tome, institucije nisu uspjele da ih zaštite.

Macanović skreće pažnju i na poslednji slučaj, osmi od početka godine – žena iz Kragujevca je više puta prijavljivala nasilnika, koji ju je na kraju izboo nožem. Njemu je sedam dana prije toga izrečena najblaža hitna mjera – zabrana prilaska, koja je, kako sagovornica DW ističe, „za početnika u nasilju, a ne za nekoga ko ima kriminalni dosije za nasilna ponašanja i prijeti ubistvom“.

„Kada postoji visoki rizik moraju da se preduzimaju druge mjere, a ne da se oslanjaju na najblaže. To je kao da dajete aspirin nekome ko ima tumor“, upozorava pravnica AŽC-a.

U novembru prošle godine iz Ministarstva bez portfelja zaduženog za sprečavanja nasilja nad ženama istakli su da je izrečeno 32.000 hitnih mjera. One podrazumjevaju privremeno udaljavanje učinioca iz stana, kao i privremenu zabranu da kontaktira žrtvu nasilja i prilazi joj.

Iako su saglasne da je prijavljivanje policiji nužno, iz ženskih organizacija apeluju da tako važan korak ipak treba planirati.

„Koliko god država poziva žene da prijave nasilje, to treba da urade tako da posle prijave budu bezbjedne, a to će uraditi ako se obrate ženskim organizacijama. Mi sa njima onda procjenjujemo rizik i pravimo plan bezbjednosti, tako da nakon prijave ne budu teže povrijeđene ili ubijene. Za ženu je najopasniji momenat kad nasilniku saopšti da će da ga napusti, prijavi ili pokrene postupak“, pojašnjava Vanja Macanović.

To je važno i da bi žene znale šta mogu da očekuju od nadležnih institucija, jer je „najgore u Srbiji to što ništa ne zavisi od zakona, nego od profesionalaca koji ga primjenjuju“.

U čemu leži društvena odgovornost?

Osim rada institucija, sagovornice DW ukazuju da je neophodno raditi na prevenciji i promjeni načina kako se priča o nasilju u društvu – kroz obrazovanje, kulturu i medije.

„Nasilje se kod nas i dalje posmatra kao privatna stvar, izostaje šira perspektiva koja bi ga vidjela kao ozbiljan društveni problem. Opstanku nasilja doprinosi to što ga od malih nogu normalizujemo i prenosimo kao transgeneracijsku traumu, a mediji i pop kultura tome dodatno doprinose“, pojašnjava sociološkinja Hristina Cvetinčanin Knežević.

Ističe da je potrebno da vjerujemo žrtvama, što isključuje bilo kakvu osudu, a da se umjesto „šta je čekala“ i „što ga nije prijavila“ zapitamo kako možemo sada da joj pomognemo.

„Zato je važna dimenzija, koja se nalazi između društva i države – ekonomsko osnaživanje, jer je činjenica da žena ne može da napusti nasilnika kada nema gdje i kako da ode.“

Povjerenica za zaštitu ravnopravnosti podsjeća da se u korenu nasilja nad ženama nalazi diskriminacija.

„Ključni su dobar zakonodavni okvir, kultura koja kao vrijednost njeguje toleranciju, poštovanje i ravnopravnost, a ne dominaciju patrijarhata, promjena sistema edukacije, medija i informisanja, kao i ekonomska podrška“, kaže Brankica Janković.

Cvetinčanin Knežević ukazuje i da je bitno je da dođe do promjene svijesti, te da društvo konačno shvati da je za nasilje odgovoran jedino počinilac.

„Najvažnije je da podržimo ženu, kako bi shvatila da to nije život kakav zaslužuje“, zaključuje sociološkinja.

*Ako prolazite kroz nasilje i potrebna vam je pomoć ili poznajete nekoga kome je potrebna, pozovite neku SOS telefonsku liniju, čiji spisak možete pronaći ovdje