Anđelko Šubić  [ DW ]

26. 04. 2025. 09:26

(Neuzvraćene) simpatije Njemaca za papu Franju

Njemci su prije 12 godina najprije morali da progutaju činjenicu da je baš „njihov", prvi „njemački" papa poslije mnogo vjekova, Benedikt XVI ušao u istoriju kao prvi papa modernog doba koji je „dao otkaz".

A onda se na balkonu iznad ulaza u baziliku sv. Petra pojavio Argentinac za kog mnogi nikad nisu čuli. Protestanti u Njemačkoj su skočili kao opareni kada su čuli da Horhe Mario Bergoljo iza imena nosi oznaku SJ – Societas Jesu, dakle prvi pripadnik jezuita koji je postao papa, jer ni ti stari vjerski sukobi nisu zaboravljeni.

Ali kada je taj novi papa, nakon pompe koju je toliko volio i Racinger, prisutne na trgu u Vatikanu samo ljubazno pozdravio sa buona sera, i kada se saznalo da je odbio da promijeni svoje iznošene cipele za one papske po mjeri, te da da ne želi da se preseli u papsku rezidenciju – simpatije su naglo počele da rastu.

Snažna podrška promjenama

Jer prije svega, vjernici u Njemačkoj su sa oduševljenjem dočekali što je iz Vatikana dunuo nov, svjež vjetar i zapravo sve do posljednjeg dana njihova najveća zamjerka papi Franji bila je to što nije učinio više i brže.

U početku je djelovalo obećavajuće: papa Franja nije imao ni trunku razumjevanja za slučajeve seksualnog zlostavljanja maloljetnika od strane crkvenih velikodostojnika. Upustio se i u čišćenje finansijskih malverzacija koje su eksplodirale još u vrijeme Jovana Pavla II, ali ni Benedikt XVI nije želio da se time bavi.

I u sukobu sa tadašnjim prefektom Kongregacije za nauk vjere – neformalnim „premijerom" Vatikana, gdje je Racinger, postavši papa, imenovao još jednog Njemca, Gerharda Ludviga Milera – javnost u Njemačkoj je više bila na strani pape Franje nego na strani tvrdokornog člana kurije koji je uporno odbijao i samu pomisao na bilo kakvu promjenu u vezi sa celibatom katoličkih sveštenika.

Studije u Njemačkoj

U prvim godinama Franjinog pontifikata, među njemačkim visokim crkvenim dostojanstvenicima bilo je još mnogo „tvrdolinijaša" koji su, na primjer, poslušno slijedili naredbe i Jovana Pavla II i Benedikta XVI da se Katolička crkva povuče iz savjetovanja žena o abortusu - bez kojeg je u Njemačkoj nemoguće dobiti dozolu za tu intervenciju.

Uprkos svemu, svi njemački biskupi su spremno zamijenili svoje krstove od čistog zlata koje su nosili oko vrata onima od srebra, kakav je nosio i papa Franja.

U Njemačkoj biskupskoj konferenciji sve se glasnije čula želja da im papa pomogne da promijene mnogo toga u Crkvi. Jer Bergoljo ne samo da je govorio tečno njemački, već je jedno vrijeme i živio i studirao teologiju u Frankfurtu na Majni – iako mu boravak u hladnoj Njemačkoj nije ostao u lijepoj uspomeni.

Papa (ipak) ne želi

Ambicije za promjenama su sve više rasle: tadašnji predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Rajnhard Marks je 2019. pokrenuo projekat reformi, „Sinodalni put", na kom su se mogli čuti mnogi problemi njemačkih katolika. Zašto se i dalje uporno isključuju iz Crkve svi oni kojima je prvi brak propao? Gdje su žene u Crkvi. Ne samo crkveni velikodostojnici, već i vjernici – laici – treba da imaju više uticaja na crkvene odluke jer često i znaju mnogo više o stvarnim nevoljama.

Ali umjesto podrške, papa Franja je iz godine u godinu pokazivao sve manje razumijevanja za svoje Njemce. Vrhunac je bio kada je izjavio da u Njemačkoj „već postoji jedna, i to veoma dobra Evangelistička crkva – i da joj ne treba još jedna", u šta bi se, po njegovom mišljenju, Katolička crkva pretvorila ako bi sprovela sve te reforme.

Njemački vjernici i javnost morali su uložiti mnogo truda da razumiju zašto je papa Franja pokrenuo brojne reforme, ali je jedva koju uspio da sprovede do kraja.

Kada je riječ o ženama – ne pred oltarom, ali barem na odgovornim pozicijama – danas i u Vatikanu ima žena. Kada je riječ o homoseksualnosti, po papi Franji, nikome ne treba zabraniti da dođe u crkvu i primi oproštaj i blagoslov. Ali formalno – ništa više od toga.

Štaviše, stiče se utisak da se papa Franjo umorio od tolikih frontova – od korupcije i nereda u samom Vatikanu i Crkvi pa do zaštite životne sredine i pohlepe špekulanata širom svijeta – da je „zaboravio" na neke stvari koje bi se u Katoličkoj crkvi možda mogle lako i brzo promijeniti.

Ali Njemci zapravo nikada nisu u potpunosti shvatili da ova zemlja nije centar svijeta, a može se reći i da su mnoge želje njemačkih vjernika potpuno strane vjernicima iz Afrike ili Azije.

Samo trojica njemačkih kardinala

Uprkos tome što su mnogi u Njemačkoj – i katolici i protestanti i ateisti – sa tugom primili vijest o smrti pape Franje, smatrajući to ogromnim gubitkom i za Crkvu i za sve ljude ove planete, ovaj papa nije bio naročito naklonjen ni njemačkim crkvenim velikodostojnicima.

Teško je reći da li je ikada u istoriji bilo tako malo njemačkih kardinala koji će sada birati njegovog nasljednika: ostala su samo trojica.

Rajnhard Marks, koji više nije predsjednik Biskupske konferencije, zatim kardinal Rajner Marija Velki, koji je uzaludno nudio papi Franji da se povuče s mjesta nadbiskupa Kelna jer ga tamo više niko ne želi. I kardinal Gerhard Ludvig Miler kojeg je upravo papa Franja „unaprijedio" u kardinala – da bi ga zatim izbacio iz Kurije. Sada će i on, po prvi put, učestvovati na konklavi na kojoj će se odlučivati o budućem papi.