- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Muzički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
18. 04. 2025. 08:11
Vjera i nauka o smrti: Imamo li dušu?
Za Uskrs hrišćani slave vaskrsenje Isusa i pobjedu života nad smrću. I Jevrejii muslimani vjeruju u vaskrsenje. Za hinduse i budiste u prvom planu je oslobađanje iz kruga ponovnog rađanja.
U tugu zbog gubitka voljene osobe – usled bolesti, starosti, nasilja ili nesreće – kod vjerujućih ljudi često se umiješa nada da smrt nije kraj. Utjehu pronalaze u predstavama o zagrobnom životu, koje ne postoje samo u današnjim svjetskim religijama.
I kod ranih sakupljača i lovaca, kod Egipćana, Vikinga i u mnogim drugim kulturama, preživjeli su se često opraštali od pokojnika uz rituale sahranjivanja i grobne darove, otvarajući im time put u zagrobni svijet.
Kako se definiše smrt?
Biološki gledano, ljudsko tijelo može da funkcioniše najviše oko 120 godina. Presudan je, međutim, prosječni očekivani životni vijek, koji se tokom vremena značajno produžio zahvaljujući boljim uslovima života, higijeni i medicini.
Za većinu ljudi važi: nije nas strah same smrti, već neznanja o tome šta se dešava tokom umiranja i nakon njega.
Medicinski gledano, postoje različite vrste smrti: kod tzv. „kliničke smrti" otkazuje kardiovaskularni sistem, puls i disanje prestaju, organi više ne dobijaju kiseonik i hranljive materije. Kod kliničke smrti moguća je reanimacija uz pomoć vještačkog disanja i masaže srca – i često bude uspješna.
Kod tzv. „moždane smrti"to više nije slučaj, jer su tada veliki mozak, mali mozak i moždano stablo prestali da funkcionišu. Iako u dubokim slojevima mozga kod moždane smrti još može biti aktivnih ćelija, „svijest" je tada već izgubljena. Osobe sa moždanom smrću mogu još dugo da se održavaju u životu pomoću aparata. Neki pacijenti kod moždane smrti čak reaguju na spoljašnje nadražaje, na primjer tokom operacija. Ipak, sa medicinskog stanovišta, to su samo refleksi kičmene moždine, a ne osjećaj bola.
Šta se dešava sa mrtvim tijelom?
Naši organi mogu još neko vrijeme da funkcionišu bez kiseonika i hranljivih materija. Tek postepeno dolazi do potpunog prestanka deobe ćelija, a zatim ćelije umiru. Kada previše ćelija odumre, organi više ne mogu da se regenerišu.
Najbrže reaguje mozak – njegove ćelije počinju da odumiru već nakon tri do pet minuta. Srce može da izdrži i do pola sata. Čim krv prestane da cirkuliše, ona se sliva naniže i nastaju tzv. „mrlje smrti", koje sudskim vještacima mogu da ukažu na uzrok i mjesto smrti.
Nakon dva sata nastupa ukočenost mrtvog tijela, jer se više ne stvara adenozin-trifosfat. Bez ovog prenosioca energije u ćelijama, mišići se ukrute. Nakon nekoliko dana, ta ukočenost ponovo popušta.
Sistem za varenje odumire tek nakon dva do tri dana, a bakterije koje se u njemu nalaze ubrzavaju razgradnju tijela. Međutim, patogeni u tijelu mogu još dugo ostati opasni – uzročnici hepatitisa, na primjer, preživljavaju još nekoliko dana, dok bakterije tuberkuloze mogu opstati čak godinama. U cjelini, proces raspadanja ljudskog tijela traje oko 30 godina.
Šta nas uče iskustva bliska smrti?
Sa naučne tačke gledišta, iskustva bliska smrti („near-death experiences") nastupaju u vremenu između kliničke smrti i reanimacije. Time se intenzivno bave ne samo nauka, već i religije i ezoterija, s tim što opisi tih doživljaja mogu u velikoj mjeri da variraju u zavisnosti od kulturnog i regionalnog okruženja.
Mnogi koji su preživjeli kliničku smrt nemaju nikakva sjećanja na tu fazu. Drugi, pak, izvještavaju o navali sjećanja, o odvajanju od tijela, o pejzažima ili o jakom svjetlu (na kraju nekog tunela). Neki su opisivali osjećaj velike sreće, dok su drugi doživjeli strah ili paniku.
Izgleda da se iskustva bliska smrti češće javljaju kada je reanimacija posebno dugo trajala i kada je dotok kiseonika u mozak bio duže poremećen. Ovo smanjeno snabdjevanje mozga kiseonikom najviše utiče na slepoočne i tjemene režnjeve mozga, kao i na Gyrus angularis – moždanu regiju koja se nalazi između njih. Međutim, ostaje nejasno da li upravo tamo nastaju iskustva bliska smrti,.
Imamo li dušu?
Iako je smrt sastavni dio života, ne želimo da je prihvatimo kao neizbježan kraj. „Duša" najčešće označava nematerijalnu, od tijela odvojenu, besmrtnu suštinu jedne osobe. U mnogim religijama duša je ono što čovjeka čini onim što jeste.
Vjera u besmrtnu dušu duboko je ukorenjena u našem dualističkom načinu razmišljanja, koji svijet dijeli na dvije suprotne kategorije: dobro i zlo, ispravno i pogrešno, tijelo i dušu. Filozofi poput Platona, Sokrata ili Dekarta smatrali su tijelo i dušu odvojenim entitetima.
Naučna saznanja ukazuju na to da su svi mentalni procesi povezani s funkcijom mozga. Prema tome, čitav naš „duševni život" može se objasniti neuronima, hemijskim prenosnicima informacija i moždanim mrežama.
Ali da li naše biće – naša duša – zaista čine samo mjerljive moždane aktivnosti, biohemijski procesi i društveno-kulturni uticaji? Ili naš „duševni život" oblikuje izuzetno složena međuzavisnost tijela, duha i okruženja?
Postojanje duše ili takve međuzavisnosti ne može se dokazati naučnim putem. A tamo gdje prestaje domen empirijske nauke – počinje vjera.