Igor Lasić (Zagreb)  [ DW ]

17. 04. 2025. 09:56

Koncert Tompsona u Zagrebu: „Događanje naroda“

Masovnost publike opet obara rekorde. Koncert na Hipodromu u Zagrebu 5. maja trebalo bi tako da okupi čak 350.000 gledalaca s već kupljenim ulaznicama. Svetski rekord oboren je i po broju karata, i po brzini kojom su one rasprodate.

Ali to je i izvođač za kojeg se često podsjeća da je na sceni veličao ustaške zločine nad Srbima. Štaviše, taj kantautor dan-danas započinje svoj najveći hit „Čavoglave“ upravo pokličem koji su koristile ustaše u Drugom svetskom ratu. Inače, taj dugo zabranjeni uzvik u međuvremenu je u Hrvatskoj delimično aboliran, otprilike nalik onome kroz šta je prošao sada aktuelni poklič „Slava Ukrajini“.

Možda se i u takvom kontekstu može pronaći ključ popularnosti Marka Perkovića Tompsona, estradnog izvođača s nadimkom po automatskoj pušci, ali njega očigledno sluša i mnogo onih koji sigurno nisu skloni ekstremnom nacionalizmu. Jednostavno, on je u međuvremenu kao pojava u Hrvatskoj „normalizovan“. Postao je „mejnstrim“.

Medijski i politički tumači Fenomena Tompson po pravilu ne uspjevaju da otključaju tu enigmu. Zašto konzervativne vrijednosti postaju sve značajnije? Zbog čega jedan desničarski ekstrem sa gitarom naočigled prerasta čak u antisistemski simbol? I gde leži problem samog sistema? Zašto društvene elite u Hrvatskoj ne umeju s tim da se nose? Štaviše, one i dalje polaze od sopstvenih privilegovanih socijalnih, kulturnih i klasnih pozicija, dok pokušavaju da rastumače držanje najširih slojeva.

O svemu tome DW je razgovarao s par kvalifikovanih sagovornika.

Mentalitet opsadnog stanja

„Sekundarni razlozi interesovanja za koncert“, kaže Nebojša Blanuša, profesor političke psihologije, „svakako su postpandemijski trend pojačane masovne želje za takvim tipom okupljanja, kao i efekat mesta i vremena njegovog održavanja. Zatim, publicitet koji proizvodi ’efekat stada’, činjenica da nije dugo održavao velike koncerte, niti objavljivao nove pjesme, kao i zabrane održavanja koncerata u inostranstvu zbog koketiranja s ustaškim pokretom i ideologijom. Ipak, tek bi trebalo objasniti šta posjetioci vide u Tompsonu, njegovom izvođenju i pjesmama, što nadilazi jedan njegov koncert i njega samog.“

Blanuša smatra da su to kultura žrtve i izdanog herojstva, kao i pozivanje na otpor protiv različitih unutrašnjih i spoljnih neprijatelja koji tobože nikad ne spavaju i stalno ugrožavaju „gene kamene“, „vatru“ etničkog identiteta i način života onog ko se reprodukuje kroz religijski posvećenu porodicu, što su vrijednosti koje treba voljeti više od samog sebe. Prema mišljenju profesora Blanuše, time se proizvodi mentalitet opsadnog stanja i utisak da još uvjek vlada ista ratna situacija kao početkom devedesetih godina 20. vijeka.

Jedino istinsko hrvatstvo

„To se pojednostavljeno i tendenciozno prikazuje kao surova borba za opstanak“, uvjeren je Blanuša, „a kroz takvu formulu Tompson u pjesmama i scenografijom na koncertima uprizoruje primordijalni identitet i preuzima ulogu prvosveštenika i proroka sekularne religije etničkog nacionalizma. Ambijent okupljanja kolektivnog tijela publike, melos i sadržaj pjesama, pojačavaju emocionalnu identifikaciju s njim, sadržajem koji propoveda, s okupljenom masom i zamišljenom zajednicom. Riječ je o činu samopotvrđivanja postojanja zajednice koja sebe doživljava kao jedino istinsko hrvatstvo.“

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu napominje da takvoj ideji identiteta demokratski uređenija država i pluralističko društvo zapravo – smeta: „A to je zavodljiva situacija i za one koji su na koncertu iz puke znatiželje. Ili za mlade koji uglavnom žive zagledani u svoje mini-ekrane koji ih drže prikovan u prezentizmu. Tome bi trebalo pridodati i slabo poznavanje istorije, često usvajano preko mitoloških narativa u kojima ima mjesta samo za žrtve sopstvene strane, dok su žrtve drugih derealizovane, čemu već više od 30 godina merdevine drže ’mejnstrim’ politika i većina medija.“

Jasna i pogrešna vizija

Dan nakon koncerta, prema Blanušinim riječima, Tompsonovu publiku dočekaće, međutim, surova stvarnost nedalekih ratova, političkih nestabilnosti, migracija, promjenjenog društva s stranim radnicima čije se prisustvo – ne samo na društvenim mrežama – predstavlja kao invazija koja tobože ugrožava domicilnu kulturu. Doživljaju opasnosti doprinosi i urušavanje međunarodnog pravnog i ekonomskog poretka, a tu su i svakodnevni egzistencijalni problemi, neizvesnost, prekarnost rada, korupcija, rastuće socijalne razlike još od vremena tranzicije i privatizacije.

„Tu su i ’netransparentnost’ društvenih i političkih procesa, disfunkcionalne institucije i manjak vizije budućnosti koju uobičajeni politički, obrazovni, religijski i drugi akteri, kao i mediji, ne mogu da ponude, jer su i sami zahvaćeni istim haosom. U takvu situaciju Tompson dolazi kao naručen, onaj koji nudi jasnu i jednostavnu, ali potpuno pogrešnu viziju u sebe zaljubljenog borbenog identiteta. I uvek istu definiciju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti za malu naciju u velikom, dezorijentisanom i ispraznom svijetu“, zaključuje Blanuša, uz opasku da to nije prvo istorijsko iskustvo manipulacije takvim koncepcijama.

„Imali smo ih na različitim stranama kroz 20. vek“, upozorava on, „ali u najkrvavijem obliku upravo od onih kojih se Tompson nikada nije odrekao. Da ponavljamo tu lošu prošlost, bio bi poraz svih nas.“

Tko zlo pjeva, ne misli

A da je riječ o hrvatskoj verziji „antibirokratske revolucije“, smatra Boris Buden, filozof i publicista sa adresama u Berlinu i Beču – a kako to voli da kaže u novije vrijeme, i na Korčuli. „Naravno da to nema veze s pjevanjem. Riječ je o ’događanju naroda’, ali ovoga puta ta birokratija nije jugoslovenska, komunistička i prosrpska – nego je evropska, liberalno demokratska, kapitalistička i antihrvatska, uključujući i domaće evroatlantske elite. Hipodrom je zdušni pokušaj da se ne bude ’govno na kiši’“, kaže Buden

On procjenjuje da se tako želi bar pjesmom da se stavi „hrvatska puška na hrvatsko rame“, a hrvatski novčanik u hrvatski džep: „Da se još jednom odsanja tisućljetni san o suverenosti. Barem na par sati. Barem tu na Hipodromu. Pjevam da zaboravim – da je sve bilo uzalud. Ali, tko zlo pjeva – ne misli! Jer da misli, shvatio bi: Hrvatska nema budućnosti. Gotovo je. Što je bilo, bilo je. Da pogledaju stvarnosti u oči, svi bi, koliko ih ima, nakon koncerta na kolenima otpuzali u Beograd do ’Kuće cvijeća’, da se, što bi Srbi rekli, poklone senima jedinog suverena kojeg su imali. Hrvatski narod je kulminaciju svoje suverenosti doživeo u Titovoj Jugoslaviji. Nikad prije i nikad posle“, sumira Buden, dodajući čak i ocjenu da je Hipodrom – jugonostalgičarski „dernek“ koji nema hrabrosti to sebi da prizna. Ili, u nastavku njegovog opisa – kulturna kompenzacija istorijskog debakla.

Frojdovski povratak potisnutog

Prema njegovu uvidu, veličanje ustaštva i ideala „Za dom“ ostaje zato samo dekorativni pleter-kič na okamenjenom hrvatskom snu. „Frojdovski rečeno“, tumači filozof, „to je povratak potisnutog, bolne istine da ustaše nisu bile hrvatski suverenisti, nego vazali evropskih dvorova. Ordinarni evropski rasisti koji nisu ubijali i ginuli za hrvatske interese, nego za ’evropsku civilizaciju’, za Evropu fašista i kvislinga, po prvi put ujedinjenu tek pod Hitlerom i Musolinijem. Ali ipak, Tompson jeste kultura – i to autentično hrvatska.“

„Čitav Hipodrom bi poginuo za dubrovačku književnost, iako je niko od njih nije čitao i nikada neće. Otuda taj silni resantiman prema zvaničnoj, politički korektnoj kulturi. U personifikaciji svoje aktuelne ministarke, ona je bez boja, ukusa i mirisa. Birokratsko opsluživanje klijentele s ciljem mira u kući, primarno političkog. Njena navodno viša svrha je iluzija kojom elite lažu same sebe, dok se narod pravi da im veruje. Osim na Hipodromu“, rekao nam je Boris Buden. U tom svjetlu, međutim, ni estradni rekordi ne djeluju toliko blistavo, ali više ni samo estradno.