Kaj-Hendrik Has, Laura Kasprovjak (WDR)  [ DW ]

07. 04. 2025. 12:11

Njemački čelik za njemačke tenkove?

Njemačka industrija čelika decenijama stagnira. Ovdašnje čeličane ne mogu da konkurišu jeftinom čeliku iz Kine ili Indije, a sada su i energenti sve skuplji i povrh toga su sve oštriji zahtjevi za ekološkom proizvodnjom.

Sve u svemu, još 1990. je 175 hiljada radnika radilo u njemačkim čeličanama, danas ih je jedva 78 hiljada – a i oni moraju da strijepe za svoja radna mjesta.

No, očigledno su došla drugačija i opasnija vremena. „Treba nam vojska za našu odbranu. A ako želiš da obezbijediš dobru vojsku, treba ti i čelik“, izjavio je nedavno izabrani poslanik stranke Ljevice u Bundestagu, Mirze Edis.

Doduše i u samoj stranci Ljevice koja se godinama protivila bilo kakvom izvozu oružja i težila razoružanju, Edis je još uvijek usamljen glas.

Ali, ovaj poslanik porijeklom iz Turske govori i iz ličnog interesa. Baš kao i njegov otac koji je kao „gastarbajter“ došao u Duizburg, tako je i on zaposlen u čeličani Hitenverke Krup Manesman (HKM).

To je još uvijek jedna od najvećih čeličana ove zemlje, ali tamošnjih 3.000 zaposlenih strahuje da bi polovični vlasnik firme, koncern Tisen Krup, mogao da zatvori i taj pogon.

Državni kapitalizam?

Baš kao i kod drugih radnih mjesta u teškoj industriji, tako i poslanik Edis tvrdi da na svakog zaposlenog u čeličani „dolazi još pet do šest zaposlenih“ u uslužnim delatnostima, od kantine pa do frizera.

On vjeruje da je jedino rješenje da država preuzme čeličanu već iz razloga obezbjeđenja proizvodnje za odbrambenu industriju.

Njemačka država nikad nije prestala da bude vlasnik – odnosno bar suvlasnik – industrijskih postrojenja kao što je slučaj u koncernu Folksvagen koji je pak i suvlasnik čeličane Zalcgiter.

Uprkos načelnoj zabrani takvih državnih potpora u čitavoj Evropskoj uniji, za vrijeme korone država jeste postala suvlasnik Lufthanze. I sada je suvlasnica energetskog koncerna Uniper i brodogradilišta Majer Verft – ali samo zato što postoje realni poslovni izgledi za njihovu sanaciju kad bi se država povukla iz vlasništva.

Ekonomista Ahim Truger je jedan od savjetnika njemačke vlade, a ovaj stručnjak blizak socijaldemokratama vidi i druge osnove da država interveniše u čeličanu HKM:

„U slučaju takvih teškoća, to može biti isplativo za društvo. Jer kad se spašavaju radna mjesta, onda se cio region održava iznad vode“, kaže on.

No takvo mišljenje jedva dijele drugi ekonomski stručnjaci. Justus Haukap sa Univerziteta u Diseldorfu priznaje da bi država možda mogla kratkoročno da pomogne, ali da se to i previše lako pretvara u ćup bez dna.

Topovi su zaista i dalje od čelika

Isto tako, staro je pravilo da država nikad nije bolji preduzetnik od preduzetnika kojem taj posao znači zaradu. A onda je tu i problem preduzetničkog duha:

„To ne vodi do posebno inovativnog i efikasnog ponašanja, jer se zna da će, ako stvari krenu naopako, neko već priskočiti u pomoć“, objašnjava Haukap.

A takva socijalna intervencija se u Njemačkoj već previše puta pokazala kao greška: u rudnike Rurske regije su potrošene milijarde – i na kraju su svi ipak morali da budu zatvoreni. Jer ako nema tržišne perspektive, nema smisla ni državno ulaganje.

No kad je riječ o čeliku, tu nije samo do tržišta, nego zaista i do odbrambenih kapaciteta. Već se pokazalo da globalni lanci snabdijevanja nisu nikakva garancija, a onda su tu i carine i protekcionizam koji se sve više širi.

Roderih Kizeveter je stručnjak za odbranu stranke Demohrišćana. Povrh toga je i bivši pukovnik Bundesvera tako da zna šta znači čelik: „Čelik je osnovna pretpostavka kako bismo našu civilnu infrastrukturu učinili spremnom za rat. Ili kako bismo imali dovoljno resursa za oružane snage.“

Čelik je u vojsci svuda, u „starom“ oružju kao što su topovi baš kao i u „novom“ kao što su rakete i bespilotne letjelice. Ovaj političar CDU čak predlaže da se udruže svi proizvodni kapaciteti uz suvlasništvo države već i da bi se izbjegla rasprodaja investitorima iz inostranstva i kako bi se omogućila konkurentnost.

Švedski čelik za Leoparde

Nema sumnje da koncern Rajnmetal za svoje tenkove i oružane sisteme treba čelik i da ga treba sve više. No čelik nije uvijek čelik kakav uopšte treba vojnoj industriji.

Jedna od retkih valjaonica čelika u Njemačkoj koja uopšte ima sertifikat za proizvodnju vojno sposobnog čelika za oklop je Dilinger Hite iz Zarlanda – i njoj posla ne manjka.

Ali u Rajnmetalu imaju problema da uopšte nađu kvalitetan čelik: „U posljednjim godinama kvalitet više nije bio dostupan – posebno oklopnog čelika“, kaže predsjednik uprave Armin Paperger.

Trenutno najveći dio takvog čelika uvoze iz Švedske, iako bi voljeli da imaju njemačkog isporučioca. Polako kvalifikuju proizvođače da ispunjavaju njihove visoke zahtjeve, ali tu je i pitanje cijene: „Ne možete reći da ćete plaćati tri puta više – jer naš kupac takođe ne prihvata više cijene", dodaje Paperger.

I u njemačkoj politici se sve više širi uvjerenje da se ne može izbjeći ozbiljno popunjavanje vojnog arsenala jer je neravnoteža prema prijetnji s istoka drastična.

Njemačka trenutno ima manje od 300 tenkova – a u međuvremenu je vojna tajna koliko je od njih uopšte u voznom stanju. Rusija tvrdi da još uvijek ima 5.750 tenkova, čak i da se ne ulazi u pitanje koliko su stari i spremni za izazove današnjeg bojišta.

Vojna industrija nije dovoljna

Koncern Rajnmetal već sada treba oko 250 hiljada tona čelika, a potrebe i te i drugih fabrika oružja u Njemačkoj sve više rastu.

No treba imati na umu i prave razmjere koliko se to čelika „Made in Germany“ pretvara u oružje: ukupna količina proizvedenog čelika u ovoj zemlji je 2022. godine bila negdje oko 36 miliona tona. Dakle, ono što treba namjenskoj industriji je tek djelić.

Naravno da se njemačkim čeličanama ne isplati – i više se nikad neće isplatiti – da proizvode čelik za konzerve graška, ali i kod kvalitetnog i specijalnog čelika je pitanje perspektive takve proizvodnje u ovoj zemlji.

No poplava čelika iz Kine koji se nudi jeftino samo zato što tamošnje čeličane primaju ogromne državne subvencije je problem za čitavu Evropsku uniju. Upravo je pokrenut novi program podrške za čeličnu industriju i za evropskog povjerenika za industriju Stefana Sežurnea su na prvom mjestu manji nameti na energente za čeličane i zaštita od subvencionisanog uvoznog čelika.

No i Tisen Krup zapravo ne želi da mu se država miješa u poslove i vlasništvo: u posljednje vrijeme njena glavna proizvodnja su limovi za automobilski sektor, kućne aparate i pakovanje.

Prije skoro četiri godine, firma je zatvorila svoj pogon u Duizburg-Hitenhajmu – možda bi danas odluka bila drugačija.

Jer iako industrija naoružanja ne može sama da spase njemački čelik, još uvijek ostaje pretnja Rusije i nepredvidivost Sjedinjenih Država.

Već i zbog ekonomske nezavisnost bi Njemačka dobro učinila da se i dalje drži čelika „Made in Germany“, a u dogledno vrijeme bi i poslovni bilansi čeličana mogli da izgledaju bolje.