Jelena Đukić-Pejić (Niš)  [ DW ]

11. 03. 2025. 11:08

Protesti prosvjetnih radnika: Velika vaspitna lekcija

Profesorka Gimnazije „Bora Stanković“ iz Niša Ana Ivić Veljković bila je na protestu prosvjetnih radnika 6. marta u Čačku. Kaže da takav skup nikad ne bi propustila.

„Prvo, dočekati u Nišu cijelu Srbiju na onako velikom protestu, pa onda otići u Čačak na dopumpavanje, to je zaista nevjerovatna energija. Ta energija i ta volja i ta snaga i taj trust intelektualaca koji je bio tamo je upravo najveći ponos“, kaže profesorka.

Umanjenja plate od slučaja do slučaja

U to vrijeme prosvetari su dobili prvi dio februarske plate. Kako su i očekivali, neko je dobio sa umanjenjem, a nekom nije stigla uopšte. Ono što nisu očekivali jeste da ne znaju po kom uputstvu će im plate biti isplaćene, kaže Ana Ivić Veljković. Ona je dobila 60 odsto manju platu, jer je njena gimnazija u obustavi nastave punih osam nedjelja.

„Niko nije dobio uputstvo kako će se umanjiti plata i to je najškakljivija stvar. Jer, ako nemamo uputstvo kako ćemo da umanjujemo platu, ne znamo kako će platu dobiti onaj ko je radio 30 minuta, onaj koji nije radio, onaj koji je bio jednom nedjeljno u obustavi nastave ili je bio potpuno u obustavi nastave. To je očigledno bio lov u mutnom, apsolutno bez zakonskih i pravnih osnova. O tome će se tek pričati kad sve ovo prođe“, kaže profesorka.

Od nula dinara, preko 2.000, pa do 22.000 dinara – to su iznosi plata za one koji su u obustavi nastave, ali i za nastavnike koji su imali časove od 30 minuta. „Na nivou Srbije ne možete da nađete dvije školske uprave koje imaju iste aršine o umanjenju plate“, tvrdi Ivić Veljković.

I škole rade od slučaja do slučaja

Osnovne škole rade. A odluku da li će i kako da rade, učitelji i nastavnici donose sami. Ali zbog toga trpe pritiske.

Kako smo saznali u jednoj školi na jugu Srbije, tamo su zbog želje da stupe u obustavu nastave nastavnici i učitelji pozvani na hitan sastanak kod direktora, ali je sat vremena prije početka otkazan. Odustali su od svoje odluke. U drugoj školi na jugu Srbije, oni koji su bili u obustavi nastave vratili su se na časove zbog pritisaka direktora i kolega. Ti nastavnici nisu željeli da razgovaraju s nama.

Učiteljica drugog razreda Marija Milovanović iz niške Osnovne škole „Stefan Nemanja“ jedina je u svom velikom kolektivu koja je dvije nedjelje u obustavi nastave.

„Smatrala sam da je to ispravno i da treba da podržim i studente i njihove zahtjeve koji su opravdani i kolege prosvjetne radnike koji su u štrajku već duži vremenski period“, kaže Milovanović. Za sve dosadašnje sedmice obustave nastave dobila je umanjenje za oko devet i po hiljada dinara. Toliko očekuje i u drugom dijelu februara.

Kolege je kaže uglavnom podržavaju. Ali nezvanično. „Ja se fenomenalno osjećam, jer postupam po savjesti. I znam da oni ne mogu da se osjećaju dobro, jer ne rade ono što smatraju ispravnim.“

Kaže da je to ranije mogla da razumije, ali više ne.

„Ne razumijem svoje kolege“

„Kod mene je prelomni trenutak bio kad sam na jakni na leđima jednog djeteta u Novom Sadu vidjela posvetu svom drugu Nemanji Komaru koji je poginuo u toj nesreći na željezničkoj stanici. To ne mogu da razumijem. Da ljudi ne shvataju da su oni koji su poginuli nečija djeca, nečiji roditelji. Mi se brinemo oko neke nadoknade časova, a to je dijete na svojim leđima nosilo natpis da njegov drug više nikada neće da nadoknadi gradivo.“

Najvažnije joj je, dodaje učiteljica iz Niša, da ima podršku roditelja svojih đaka. „Oni zaista na cio moj čin gledaju kao na borbu za bolju budućnost njihove djece. Da nisam imala njihovu podršku, pitanje je kakve bih sankcije snosila.“

Njena direktorka je slala roditeljima obavještenje mejlom i pitala ih da li žele da se obezbijedi zamjenski učitelj. Odgovorili su joj da ne žele zamjenu i da su radionice dobre za njihovu djecu i velika vaspitna lekcija da se bore za ono što je ispravno.

Čega se onda ostali nastavnici plaše, pitamo je. „Mislim da su svi isuviše navikli da se neko drugi izbori za ono što je njima bitno. Kažem vam da više ne razumijem svoje kolege. Mislim da će one koji ne podržavaju sve ovo jednog dana biti velika sramota“, odgovara učiteljica.

Uspjeh generalnog štrajka relativno dobar

Studentskom pozivu na generalni štrajk 7. marta odazvalo više od 50 odsto škola u Srbiji, kroz neki vid štrajka, kaže za DW Ranka Savić, predsjednica Asocijacije slobodnih nezavisnih sindikata (ASNS). Za ostale branše uspeh štrajka ocjenjuje kao relativno dobar.

Ali daleko je to, kako kaže, od generalnog štrajka kakav se viđa u zemljama Evrope. „Nemam objašnjenje zašto je to tako. Izgleda da je pritisak na zaposlene u privatnom sektoru izuzetno veliki“, kaže Savić. I naglašava:

„Kad decenijama vlada strah od gubitka posla, ugrožavanja egzistencije i slijepe poslušnosti, onda je potrebno i vrijeme da se taj strah pobijedi. To se ne pobjeđuje preko noći. Potrebno je vrijeme, potrebni su pomaci i rezultati borbe. Radnik mora da bude svjestan da u toj borbi nije sam. Snagu radniku moraju dati sindikati koji se konačno moraju ujediniti i zajednički povesti borbu. Nije isto kada u jednom preduzeću ili ustanovi štrajkuje jedan sindikat i kada su u štrajku svi sindikati. Strah se gubi kada su svi radnici zajedno. Kada uspijemo u tome, štrajk će uspjeti“, objašnjava Ranka Savić.

Sindikati imaju razloga da podrže studentske proteste

Predsjednica ASNS objašnjava da sindikati imaju mnogo razloga da podrže studentske proteste i njihove zahtjeve za funkcionisanjem države i njenih institucija.

„Da bismo radili ono zbog čega i postojimo, potrebno nam je poštovanje Zakona o radu, potrebna nam je inspekcija koja radi po Zakonu, a ne direktivama političara. Potreban nam je ministar rada koji je servis radnika, a ne politike. Potrebni su nam nezavisni sudovi koji radne sporove rješavaju za šest mjeseci, a ne za par godina. Kada svi srpski sindikati shvate koliko je ova borba studenata budućnost i opstanak svih nas, onda ćemo sjesti i dogovoriti buduće akcije.“

Što se tiče Ane Ivić Veljković, s kojom smo na početku razgovarali, ona kaže da odavno ne vjeruje da postoji sindikat koji se bori za prava i interese zaposlenih. Zato se bori sama. Sa određenom dozom brige i straha kaže da će ići i u Beograd 15. marta. „Gdje će majka, nego za svojim djetetom“, kaže profesorka iz Niša. I ona je majka jednog studenta.