Ivan Đerković (priredio izbor iz štampe)  [ DW ]

17. 02. 2025. 11:56

„Ne, neću da emigriram, boriću se da se sistem promijeni“

„Nakon što su stigli u Kragujevac, oko 10.000 oduševljenih ljudi postrojilo se na Trgu slobode ispred gradske kuće. Skaču, pjevaju, aplaudiraju, mašu zastavama i pale baklje. Đorđe, 24-godišnji student japanskog jezika iz Beograda je prezadovoljan. Iscrpljen, parkira svoj bicikl na travnjaku. ’Ovdje je prijem jednostavno nestvaran’, kaže Đorđe.“

Tako iz Kragujevca izvještava Oliver Zos, novinar ARD-a, prvog programa njemačkog javnog servisa. I ocjenjuje: „Ovo su neprijatna vremena za srpskog predsjednika, jer se velike demonstracije dešavaju u sve kraćim intervalima.“

Izvještač ARD-a susreo se ranije na Filološkom fakultetu u Beogradu i sa 22-godišnjim studentkinjama germanistike Teodorom i Anom. One „ne žele da kažu svoja prezimena iz bezbjednosnih razloga“.

„Na zidovima po cijelom fakultetu okačeni su protestni plakati. U sali za predavanja, umjesto predavanja, održava se sjednica plenuma studenata na kojoj se planiraju naredne protestne akcije.“

„Više nije riječ samo o incidentu na željezničkoj stanici u Novom Sadu“, ukazuje njemački novinar. „Sa stanovišta studenata, nesreća (u Novom Sadu) je simptomatična za srušeni demokratski sistem u Srbiji i oni namjeravaju da protestuju sve dok se sistem ne promijeni. ’Želimo da institucije u Srbiji rade svoj posao’, kaže Ana.“

Međutim, „Vučić i dalje izdržava talas protesta i čini se da ostaje čvrsto u sedlu. Na dan masovnih demonstracija, on je i sam okupio desetine hiljada ljudi na kontramitingu u Sremskoj Mitrovici, u pokrajini Vojvodini. Njegov miting je, međutim, mnogo manji od protesta studenata“, ocjenjuje se u izvještaju javnog njemačkog javnog servisa.

„Ovoga puta nešto je drugačije“

U Novom Sadu je Tobijac Cik, novinar Zidojče cajtunga. To je za njega, kako navodi, „putovanje u zemlju koja je ljuta“.

„Mlada žena zove se Milica Borlja. Na sebi ima sivu duksericu sa kapuljačom, kosu zavezanu pozadi i slušalice oko vrata. Ima 19 godina i na jesen je počela da studira pravo. ’Sad sam duže u blokadi nego što sam studirala’, kaže ona uz gorak osmjeh. Ali za nju to vrijedi, s obzirom na to šta je sada u pitanju. ’Otac mi je uvjek govorio: uzmi pristojnu diplomu i onda emigriraj negdje gdje su prilike bolje nego u Srbiji’, kaže ona. ’Sada znam: ne, neću da emigriram, ostaću ovdje i boriću se da se sistem u ovoj zemlji

promjeni’.“

Njemački novinar bio je i na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. „Više od 30 traktora je u kampusu. Poljoprivrednici su u više navrata demonstrirali poslednjih nedelja. Unutra nas dočekuje jedan od predstavnika studenata, 21-godišnji Vuk Vitković. U trenerci je i japankama. Kući odlazi na svakih nekoliko dana samo po čistu odjeću. Duž zidova, sve do plafona, nagomilane su donacije građana: instant-rezanci, konzerve ribe, keks i paketi toalet papira. Čak i neka nova pandemija vjerovatno ne bi mogla da slomi volju studenata“, piše Zidojče cajtung.

„Oni se drže podalje od političara svih vrsta i iznjeli su pet zahtjeva. Kao ovaj na primjer: ’Hoćemo da pravosuđe radi svoj posao’, kaže Vuk Vitković. ’Želimo da odgovorni za rušenje odgovaraju. Kada se to ispuni, više ne bi bilo razloga da protestujemo.’ Kada je predsjednik ponudio studentima dijalog, oni su odgovorili da za tim nema potrebe, jer on po Ustavu za to nije nadležan, što je značilo da to treba da bude stvar pravosuđa i vlade.“

„Poslednjih godina u Srbiji se ponavljaju veliki protesti protiv vlade“, piše autor članka, „protiv planova za iskopavanje litijuma za evropsku automobilsku industriju, protiv raširenog nasilja u zemlji. Ali, ovoga puta nešto je drugačije. ’Prilikom urušavanja nadstrešnice poginulo je 15 ljudi“, kaže Vuk Vitković. „Ništa gore nema od smrti. I ljudi su prestali da se boje.’ A protestima se pridružuju ljudi koji su ranije bili prilično tihi, ljudi za koje bi se moglo pretpostaviti da su zadovoljni sistemom. Vladajuća stranka, koja ima veliki broj članova, obezbjeđuje da njeni članovi dobiju posao u javnom sektoru. Sada protestuju i penzioneri, poljoprivrednici i radnici.“

Na kraju, njemački novinar prenosi poruku novosadske studentkinje Milice Borlja: „Čvrsto stojimo iza naših zahtjeva. Okupiraćemo univerzitete dok se oni ne ispune. A ako moramo da ih okupiramo godinu dana, onda ćemo da ih okupiramo godinu dana.“

Protestna umjetnost

List Tagesšpigel u fokus svog izvještaja stavlja ulogu umjetnika u protestima. Autorka članka Filine Bikhard susrela se u Beogradu sa Kristinom, studentkinjom Univerziteta umjetnosti i jednom od autorki izložbe „stUUdenti“ u Galeriji Kula.

„Na tri sprata predstavljeni su radovi na teme kao što su okupacija, blokade, protesti i mediji. Prihod od prodaje umjetničkih djela, postera i naljepnica namijenjen je onima koji su pogođeni urušavanjem nedavno renovirane nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu.“

„Svi radovi na izložbi predstavljeni su anonimno i samim tim u ime svih studenata. Kristina u ime tima kustosa objašnjava: ’Smisao naših okupacija fakulteta i blokada ulica ogleda se i u našoj izložbi, odnosno da doživljavamo i razumijemo sebe kao jednu veliku zajednicu’.“

Pritom, kako ocjenjuje autorka članka, „umjetnost ne samo da dokumentuje i estetizuje protest, već se i sam protest razvio u performativnu umjetničku formu. Svakodnevni minut ćutanja počeo je u novembru na Fakultetu dramskih umjetnosti, kada su studenti prvi put obilježili pomen na 15 žrtava urušavanja nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu.“

„Studenti umjetnosti igraju ključnu ulogu u aktuelnim masovnim demonstracijama, jer su prvi donjeli protest na univerzitet. ’Broj 11.52 sada je postao simbol protesta’, objašnjava Anja, studentkinja Filološkog fakulteta i urednica novog, protestnog časopisa ’Filoblok’. U poslednjem broju objavljeno je nekoliko proznih i poetskih radova.“

„U međuvremenu, čak su i svetske zvezde iz oblasti umjetnosti i muzike, kao što su Beograđanka Marina Abramović ili Madona, izrazile podršku demonstrantima“, podsjeća Tagescajtung i zaključuje: „Protestni pokret je dokazao da kreativni otpor može biti ne samo sredstvo pobune, već i oblik društvene obnove.“