Igor Lasić  [ DW ]

16. 02. 2025. 12:50

Tompson: Ne margina, nego elita hrvatske scene

Još jedan krug uvjek iste diskusije o Marku Perkoviću Tompsonu – tako bi se ukratko mogla opisati situacija koja poslednjih nedelja u Hrvatskoj puni medijske rubrike na presjeku estrade i politike. No, ne treba očekivati da će se prašina ovog puta tako brzo slegnuti.

Za manje od mjesec i po dana, 28. marta, održaće se završno veče Porina, najveće hrvatske pop-muzičke nagrade, a Tompson je ovom prilikom među glavnim favoritima za pobjedu u više kategorija, posebno za Pjesmu godine. Najnovije vijesti kažu da je za sledeće ljeto uspješno zakazao i mega-koncert na zagrebačkom Hipodromu.

Masovna podrška publike i dijela politike kod kuće

Aktuelne trzavice u javnosti, vezane za njegove ideološke preferencije, neće mu nimalo odmoći. Štaviše: taj pevač je svoju nemalu slavu stekao upravo zahvaljujući svojim ekstremnim nacionalno-desničarskim ispadima i podjelama najšire javnosti tim povodom.

Od muzičku obradu ustaškog pozdrava „Za dom – spremni!", preko izvođenja doslovno koljačkih i antisrpskih stihova iste provenijencije iz Drugog svetskog rata, pa do stihova o teritorijalnim pretenzijama prema susjednoj BIH, on je odavno glavni simbol pop-kulture odgovarajuće političke struje u Hrvatskoj.

Odgovorne državne strukture na to najčešće blagonaklono zatvaraju oči. Od iole relevantnih aktera u Hrvatskoj, malo ko je otvoreno zastupao bezrezervnu kritiku Tompsonove ideologije, kao da je unapred odustao od sukoba po tom pitanju.

To se vidjelo i u najnovijim događajima, gdje su neki od najviših predstavnika vladajuće stranke ponovo jasno stali uz njega, svakako imajući na umu i skore lokalne izbore.

Čini se, dakle, da svaka konfrontacija te vrste Tompsonu marketinški odgovara, jer među njegovim pristalicama izaziva prkos prema političkom establišmentu. Ovi drugi , ni onda kada su mu ideološki relativno bliski, obično ne žele da ga sasvim otvoreno podrže - zbog nezgodne pjevačeve reputacije u inostranstvu.

I to, naravno, ne u Srbiji iliBiH, već zapadnije, tamo gdje su njegovi koncerti najavljivani pa zabranjivani – u Holandiji, Njemačkoj, Švajcarskoj, Sloveniji itd.

I doček rukometaša potvrdio: Tompson nije marginalac

Ovog puta svi su ti sporovi obnovljeni kada su hrvatski rukometni reprezentativci poželjeli da vide i čuju Tompsona na svom slavlju u Zagrebu. On ih je tako zabavio na dočeku posle finala Svetskog prvenstva u Oslu, odakle su 3. februara stigli sa srebrnom medaljom.

Javni prostor tada se momentalno usijao; tražile su se zabrane i bojkoti, kako za doček, tako i za Porin. No, zvijezda desnice nije poljuljana, a razlog je očigledan – izuzetna, masovna podrška publike, i to vjerovatno njenog najmotivisanijeg djela.

To potvrđuje činjenica da Tompson definitivno nije nikakav marginalac ni autsajder. On je nesumnjivo dio elite, mejnstrim hrvatske muzičke scene, koliko god se liberalniji djelovi društva teško mirili s tom činjenicom.

Zato bilo bi nepošteno generalno tvrditi da je Tompson sam normalizovao ekstremno-desničarske političke pozicije i reafirmisao ustaštvo, istorijsku hrvatsku verziju fašizma.

„Fenomen Marka Perkovića Tompsona treba posmatrati kao fenomen koji nije samo muzički, iako se to u načelu može primjeniti i na sve druge muzičare ili muzičke pravce, s obzirom na to da se političko i kulturološko na jedan ili drugi način prožima kroz svo umjetničko stvaralaštvo", rekao nam je o tome Krešimir Krolo, sociolog sa Univerziteta u Zadru, koji je i ranijih godina analizirao tu estradnu pojavu i njenu recepciju, naročito među mladima.

„Kada je riječ o specifičnom političkom angažmanu, odnosno", nastavlja on, „u kontekstu Tompsona, o zagovaranju nacionalističkih i tradicionalnih narativa, onda je njegovo prisustvo u javnom prostoru neizbježna tačka vrijednosnih i identitetskih sporova."

Žanr svojstven i drugim istočnoevropskim zemljama

Krolo napominje da etničko-nacionalni identitet nije svojstven samo Hrvatskoj i Tompsonu, već da je riječ o gotovo univerzalnom (sub)kulturnom žanru, posebno u istočnoevropskim zemljama. S druge strane, zar do retradicionalizacije tih društava nije došlo zbog rastućeg osjećaja egzistencijalne nesigurnosti usled njihovog naglog otvaranja globalnom tržištu?

„Tompson i slični muzičari funkcionišu kao neka vrsta romantizacije tradicionalnog nacionalnog identiteta naspram globalizacijskih procesa i bojazni da bi taj identitet mogao nestati u nekoj kulturološkoj amorfnoj masi 'beskrajnih' sloboda. Ono što je svakako zanimljivo jeste da trenutno živimo u vremenu koje je dijametralno suprotno od osjećaja ugroženosti koji isijava iz Tompsonovih pjesama. Jer, istovremeno je jasno vidljiv uspon nacionalističkih, ekstremno desnih i imperijalnih politika i identiteta na međunarodnoj sceni."

Zanimljiv je, međutim, apsurd koji bi se sjutra pokazao u sukobu „velikih" i „malih" nacija, napominje Krolo. „'Mali' Tompsoni tada bi morali ustupiti mjesto 'velikima'."

A pritom ne treba zaboraviti ni da su oni svoju afirmaciju i uspon ostvarili u periodu onoga protiv čega pevaju: vrijednosne dominacije liberalizma i međunarodnog prava.

Stoga Krolo ne isključuje mogućnost da u nekom doglednom vremenu dođe do „otrežnjenja" od Tompsonovih narativa, ukoliko se na geopolitičkoj sceni ostvari ona Tukididova da „veliki rade šta hoće, a mali trpe šta moraju".

„Ako ne znaš šta je bilo" - po Tompsonu

U tom kontekstu donekle je paradoksalna i sama naslovna poruka nominovane Tompsonove pjesme za predstojeći Porin: „Ako ne znaš šta je bilo“.

Čudno je, naime, da nakon tolikog i tako uspješnog javnog veličanja vrijednosti do kojih Tompson drži, može proći i pretpostavka da neko još uvjek ne zna „šta je bilo", jer bi to značilo da je suprotstavljena politička strana bila uspješnija u prikrivanju navodnih istorijskih ili svevremenih istina koje Tompson promoviše kao neupitna zvijezda pop scene.

No, tajna njegovog uspjeha leži i u tome što njegove pjesme funkcionišu kao trajni proces razotkrivanja spoljašnjih i unutrašnjih prijetnji Hrvatskoj – bez obzira na realnost. To pokazuje da objašnjenje Tompsonovog uspjeha ne treba tražiti u neposrednoj realnoj situaciji, već u širem društvenom i političkom kontekstu.