dw.com  [ DW ]

13. 02. 2025. 11:59

„Geto zvani Izrael“: Alija Izetbegović o Bliskom istoku

Autor feljtona Mihael Martens najprije konstatuje da je krvoproliće na Bliskom istoku izvelo hiljade ljudi na ulice i u glavnom gradu Bosne i Hercegovine: „’Juče Srebrenica, danas Gaza’, ’Slobodna Palestina’ i pozivi Alahu Akbar naizmjenično su odjekivali trgom ispred velelepne zgrade Vijećnice iz habsburškog doba na skupu u oktobru 2023. godine. Tadašnja gradonačelnica Sarajeva, Benjamina Karić, obratila se gomili: ’Sarajevo iz prošlog rata još zna kako je kada nema ni vode ni hrane i kada gledamo kako naša djeca umiru“, rekla je šefica grada kojeg su nekoć pod opsadom držali Srbi“, piše njemački novinar u članku pod naslovom: „Geto zvani Izrael“.

On potom njemačkim čitaocima iznosi svoja zapažanja o muslimanima u BH. Konstatuje da su „bosanski muslimani najvećim dijelom otprilike toliko muslimani, koliko su hrišćani u Donjoj Saksoniji hrišćani“. Stranka, koja bi se zalagala za uvođenje šerijata imala bi u Sarajevu otprilike toliko šansi da pobijedi na izborima, koliko i kada bi anabaptisti u Minsteru obećali ponovo osnivanje svog carstva“.

Autor nastavlja sa svojom percepcijom Sarajeva konstatujući da se u njemu „doduše vidi više potpuno pokrivenih žena ili žena koje nose maramu nego prije dvije decenije, ali su to ipak većinom turistkinje iz arapskih zemalja ili Turske“. Dalje piše da su u Sarajevu tokom Ramazana kao i obično otvoreni skoro svi restorani ili kafići, „u svakom slučaju nešto prazniji preko dana“.

„Alkohol se ne služi svuda, ali niko ne mora dugo da ga traži. Ispijanje čaše hercegovačke žilavke s pogledom na džamiju i opušteno ignorisanje ezana u blagom blaženstvu bijelog vina, jedan je od ugodnih večernjih užitaka koje Sarajevo nudi“, opisuje svoje utiska Mihael Martens.

„Druga Bosna“

Međutim, kako konstatuje, takvi anegdotski dokazi ne pružaju kompletnu sliku. „Iza liberalne zavjese postoji i druga Bosna, koja nije tako kosmopolitska kakvom se predstavlja.“ To je, podsjeća novinar, u svom romanu „Crveni jaguar“ pokazao hrvatski književnik Miljenko Jergović, rođen u Sarajevu 1966. godine.

„Bosanski islam, koji se često s razlogom opisuje kao pozitivan primjer liberalnog islama evropskog karaktera, može da poprimi netolerantne crte“, navodi Martens i dodaje da to pokazuju i rani tekstovi njegovog vjerojatno najpoznatijeg predstavnika, kojeg su poštovali Bernar Anri Levi i drugi zapadni intelektualci – bivšeg bosanskohercegovačkog predsjednika Alije Izetbegovića.

„Utemeljitelj“ BiH, kako Martens naziva Izetbegovića, „nikada doduše nije odgovarao karikaturalnoj slici islamističkog fundamentaliste, kako ga je opisivala srpska ratna propaganda“.

„Ipak, neki Izetbegovićevi spisi iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka zaista pokazuju autora koji, ne samo da je duboko uvjeren u superiornost islama iznad svih ostalih svjetskih religija, već i zauzima nepomirljiv stav prema Izraelu. Oni se distribuiraju u izdanju Izetbegovićevih spisa subvencionisanih poreskim prihodima BiH, koji su, osim u knjižarama, dostupni i u gradskom muzeju Alija Izetbegović“, navodi njemački novinar i dodaje da je među tim djelima i tekst „Muslimani i Izrael“, objavljen 1970. godine.

U njemu su, objašnjava Martens, aškenaski Jevreji identifikovani kao najveće zlo države Izrael: „Dobro naoružani, obrazovani i nemilosrdni, raseljavaju lokalno stanovništvo i tako stvaraju ’životni prostor’ za novu državu. ’Šta se može očekivati od države rođene iz nepravde i nasilja’, pita se Izetbegović. Njegov odgovor glasi: ’Cionizam, koji je nastao kao reakcija na progon Jevreja u Evropi, istovario je sav svoj nakupljeni otrov, bijes i osvetu prema Arapima’. Jevreji u Izraelu su doduše, kako piše Izetbegović, bili najveće žrtve rasizma i genocida, ali u međuvremenu i sami sprovode genocid, piše Izetbegović“, a navodi se u feljtonu u Frankfurter algemajne cajtungu.

„Produžetak Hitlerovih metoda“

„Oni su, piše Izetbegović, praktično postali produžetak Hitlerovih metoda nemilosrdne upotrebe nasilja, preseljavanja, grubih odnosa s poraženima, čak i vojne taktike blic-krig, iznenadnih napada i nemilosrdnih obračuna i osvete. Autor je to napisao tri godine nakon Šestodnevnog rata (1967), zbog kojeg je jugoslavenski diktator Tito prekinuo diplomatske odnose s Izraelom. U Jugoslaviji je to bilo sve samo ne radikalno gledište. Izetbegovićev prikaz po kojem se Izrael sastoji od ’fanatičnog ljudskog materijala’, ali je ipak samo veliki ’geto’ u moru islamskog svijeta, poput ’stranog tijela u ogromnom organizmu’, svakako je bio na liniji s komunističkim državama poput Jugoslavije. Isto kao i Izetbegovićeva ocjena da su u slučaju Izraela ’i geto i mržnju koja okružuje svaki geto stvorili sami Jevreji’. Ipak, koliko je daleko od opisa Izraela kao ’stranog tijela’, do zaključka da to ’strano tijelo’ nema pravo da postoji i da mora biti uklonjeno“, pita se Martens.

„Izetbegović tu ideju ne izražava direktno, nego istrajno kruži oko nje. Svaka neislamska vlast nad Jerusalimom, piše on, ’neprirodno je stanje’. Samo su muslimani sposobni da obezbijede da Jerusalim bude otvoren za sve, a na samim muslimanima je da oslobode grad – tako što će im Jevreji biti primjer: ’Snaga Izraela u suočavanju s Arapima rezultat je ogromne podrške i solidarnosti dijaspore, odnosno svih Jevreja u svijetu’, piše Izetbegović. Slabost muslimana je nasuprot tome, kako piše Izetbegović, u njihovoj neujedinjenosti“, citira autor Izetbegovića čija ocna i da je ideja o Izraelu nastala iz slabosti islama.

„U suprotnom, Englezi i Jevreji nikada ne bi došli na ideju da stvaraju državu na našim živim tijelima. Samo je slabost muslimana, kako piše Izetbegović, omogućila Izrael – zbog toga što smo mi bili jagnjad, oni su postali vukovi“, citira Izetbegovića u svom tekstu Martens. I nastavlja: „’Islamska snaga nije potrebna da bi Jerusalim u budućnosti bio čisto muslimanski’, piše Izetbegović, ’nego da opet bude svima otvoren i nepomućen izvor iz kojeg izviru tri velike rijeke čovječanstva’.“

„U drugom eseju upozorava da je ’borba vjerovatno neizbježna, jer su pod vođstvom cionista Jevreji u Palestini započeli akciju koja je jednako neljudska, koliko i nepromišljena, koliko kratkovida, toliko i avanturistička.’ Ali ta je borba, piše Izetbegović, izgubljena za Jevreje, jer ne uzima u obzir globalni odnos snaga između njih i muslimana: ’Da bi zadržali Jerusalim, Jevreji bi morali da poraze islam i muslimane, a to je – hvala Bogu – iznad njihove moći.’ Ako ’cionisti’ nastave putem svoje arogancije – piše autor, koji je preveden na mnoge jezike i veoma cijenjen u muslimanskom svijetu – postoji samo jedno rješenje za muslimane: ’Nastaviti borbu, širiti je i produžavati, dan za danom, godinu za godinom, bez obzira na žrtve i vrijeme’, sve dok cionisti ne budu prisiljeni da se odreknu ’svakog pedlja ukradenog tla’. Bilo kakav kompromis na tom putu, piše Izetbegović, bio bi izdaja braće u Palestini“, piše u feljtonu frankfurtskog lista.

Autor članka ipak ukazuje i da bi trebalo uzeti u obzir kontekst u kojem Izetbegović piše: „Kontekst je ovdje, naravno, da je Izetbegović takve rečenice pisao dok je još bio mali advokat u Sarajevu, kojeg je čak tamo jedva iko poznavao. Za vrijeme rata u BiH od 1992. do 1995. godine, kada je bio na vlasti, ponašao se sasvim drugačije nego što bi se moglo strahovati iz ovakvih napisa. U Srebrenici i drugim bosanskim gradovima nisu Izetbegovićevi vojnici, već bosanski Srbi pod vođstvom ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića, djelovali kao božiji ratnici koljačkih masovnih ubistava“, piše Martens.

Izetbegovićevi tekstovi i danas imaju uticaj

Martens potom ocjenjuje da „za većinu bosanskih muslimana islam do danas nije politički program uređenja javnog prostora. Iako se njegov najpoznatiji predstavnik nikada nije eksplicitno distancirao od fantazmagorija svojih ranih dana, njegovo stvarno djelovanje kao predsjednika bilo je – makar i iz mudrog uvida o odnosu snaga – usmjereno na očuvanje Bosne i Hercegovine u kojoj muslimani, Jevreji i hrišćani mogu ravnopravno da žive zajedno“, piše Martens i na kraju svog teksta izvodi sljedeći zaključak:

„Ali, onaj ko želi da ocijeni bosanski islam, i to da li je, kako se često postulira u Sarajevu, on uzor za Evropu, ipak ne bi trebalo da ignoriše tekstove najpoznatijeg političkog vođe tog islama. To što su oni nedavno ponovo izašli iz štampe tek prije nekoliko godina u nekritičkom izdanju, finansiranom novcem poreskih obveznika, pokazuje naime i ovo: oni i dalje imaju uticaj i treba i dalje da ga imaju. A Izetbegovićeva karakterizacija Izraela kao nepravedne države koja je produžetak nacionalsocijalističkih metoda, među bosanskim muslimanima – i ne samo među njima – nipošto nije samo mišljenje jednog radikalnog autsajdera“, piše njemački novinar Mihael Martens u tekstu objavljenom u Frankfurter algemajne cajtungu.