Kristof Štrak  [ DW ]

27. 01. 2025. 07:50

Aušvic je bio „industrijski pogon za ubijanje ljudi“

Osvjenćim. U suštini to i nije neki posebno važan grad. Poljski gradić s nešto više od 10.000 stanovnika koji je njemačka vojska, Vermaht, okupirala 1939. godine i koji je potom anektiran i preimenovan u Aušvic. Ali, danas svi znaju to ime. Na tom području nacisti su od 1941. godine izgradili najveći njemački logor za istrebljenje, koncentracioni logor Aušvic-Birkenau.

Tu su do kraja januara 1945. godine, prema pouzdanim podacima, ubili najmanje 1,1 milijon ljudi, uglavnom Jevreja, ali i Roma, Sinta i pripadnika drugih manjina.

Zašto tu? Zašto Aušvic? „Mjesto je odabrano s obzirom na to da se saobraćajno nalazi u centru Evrope i da je vozovima za deportacije do njega lako bilo moguće doći“, kaže za DW Kristof Hojbner, potpredsjednik Međunarodnog komiteta za Aušvic (IAK).

Računovodstvo smrti

Logistički razlozi. Trebalo je sve obaviti brzo, za veliki broj ljudi, bez zastoja. Ubice su bile stručne u planiranju masovnih ubistava, u računovodstvu smrti.

Njemačko masovno ubijanje različitih grupa ljudi počelo je još ranije. Ubrzo nakon njemačkog napada na Poljsku početkom 1939. godine, u istočnoj Evropi dogodila su se brojna masovna strijeljanja. I ti zločini dobro su dokumentovani.

Nakon što je Hitlerova Njemačka vojno zauzela velike djelove Evrope, trebalo je da Jevreji budu potpuno zbrisani s lica zemlje. U tu svrhu 20. januara 1942. godine u vili na jezeru Vanze zapadno od Berlina, tada gostinjskoj kući policije i SS-a, održan je „sastanak“. Petnaest ljudi iz nacističkog aparata sastalo se na sat i po kako bi razjasnili i usavršili organizaciju masovnih deportacija i ubistava evropskih Jevreja.

Jedan od učesnika, SS-šturmandfirer Rudolf Lange, prethodnog dana je u blizini Rige naredio da se strijelja više od 900 Jevreja. Potom je otputovao u Berlin.

Onaj ko danas posjeti spomen-obilježje „Kuća konferencije na Vanzeu“ i pogleda faksimil jedinog sačuvanog zapisnika tih 90 minuta, nigdje ne može da pročita riječi „ubistvo“ ili „smrt“. Govori se samo o „konačnom rješenju“ – svi učesnici znali su šta to znači. Holokaust.

Planirano je osnivanje brojnih logora za istrebljenje. A od marta 1942. godine vozovi za deportacije iz mnogih djelova Evrope vozili su do mjesta masovnih ubistava u okupiranoj Poljskoj. Jevrejski narod trebalo je da „nestane“.

Željeznicom u smrt

Taj koncept usmjerava pažnju na još jedan aspekt. Jer Aušvic je, na kraju krajeva, zapravo započinjao na mnogim željezničkim peronima širom Njemačke i Evrope. Logor za istrebljenje Aušvic-Birkenau imao je sopstveni željeznički priključak. Zatvorenici su, nakon izlaska iz voza, odvođeni na takozvanu rampu. S rampe su mnogi odmah odvođeni u gasne komore i ubijani, dok su drugi najprije korišćeni kao radna snaga u logoru.

U nekoliko njemačkih gradova postoje mjesta sjećanja posvećena deportacijama u smrt, recimo u Kelnu, Štutgartu, Hamburgu i Vizbadenu. Vrlo poznat je „Spomenik kolosjek 17“ na berlinskoj željezničkoj stanici Grunevald. To mjesto često posjećuju političari i druge zvanične delegacije iz Izraela. S te stanice krenulo je oko 35 vozova s 17.000 Jevreja samo za Aušvic-Birkenau.

Nacisti su željeznicom, po pravilu u stočnim vagonima, transportovali Jevreje u Aušvic i druge logore i iz mnogih evropskih zemalja, uključujući Francusku, Belgiju, Holandiju, Italiju, Mađarsku, Grčku, kao i sa Balkana, iz Hrvatske, Bugarske i Makedonije.

Preživjela pogon za ubijanje

Anita Lasker-Valfiš iz Vroclava, koja će u julu 2025. godine proslaviti svoj 100. rođendan, kao djevojčica je vozom dovedena u Aušvic i, zahvaljujući sreći, preživjela logor. A i zato što je znala da svira violončelo. Bila je potrebna u „djevojačkom orkestru“.

U Aušvicu je boravila od decembra 1943, do novembra 1944, a potom je prebačena u logor Bergen-Belzen. Na komemoraciji u Bundestagu 2018. godine rekla je: „Ako ne završite odmah po dolasku u gasnoj komori, u Aušvicu ionako ne preživite dugo – najviše tri mjeseca.“ Njeno sviranje dalo joj je šansu da preživi.

„Transporti su bili veoma brojni i događalo se da krematorijum V nije mogao da primi sve ljude koji su stigli“, ispričala je Lasker-Valfiš. „One za koje nije bilo mjesta u gasnim komorama, strijeljali su. U mnogim slučajevima ljude su bacali žive u vatru. I to sam vidjela.“ Aušvic-Birkenau bio je mašina za ubijanje. S industrijskim pećima.

Naočare i ljudska kosa

Onaj ko danas posjeti spomen-mjesto i muzeje u nekoliko baraka – zanijemi od užasa. Više metara visoke gomile ljudske kose, naočara, velike vitrine pune proteza ili posljednjih ličnih stvari. Svjedočanstva masovnih ubistava.

Na dan 27. januara 1945. godine vojnici Crvene armije stigli su do logora. Kristof Hojbner (75), koji je kao dugogodišnji potpredsjednik Odbora za Aušvic pratio mnoge preživjele, sumirao njihova svjedočanstva: „To je bio trenutak apsolutnog zastoja. Oslobodioci, mladi vojnici iz Ukrajine, Rusije i drugih tadašnjih republika Sovjetskog Saveza, stajali su pred kapijom Aušvica i nisu mogli da vjeruju svojim očima. Mnogo toga su već vidjeli, ali ne ono što je tu stajalo pred njima: mrtve koji stoje na nogama. Tek kad su im pogledali lica i oči, shvatili su: ti kosturi su živi.“

„Gotovo nezamisliva nehumanost“

Preživjeli zatvorenik Aušvica zauvijek je nosio broj koji su mu nacisti istetovirali na ruku. Gotovo nezamisliva nehumanost tog mjesta mnoge nikada nije prestala da proganja. „Nezamislivi zločini nad nevinim ljudima polako su izlazili na vidjelo. Razmjere katastrofe bile su neshvatljive“, rekla je Lasker-Valfiš 2018. godine u Bundestagu.

„To je bilo mjesto državno organizovanog zločina“, kaže Hojbner. „A zločin je bio u tome što je stvoren industrijski aparat za ubijanje ljudi.“

Prošle su decenije dok u Njemačkoj nije započela šira obrada strahota Aušvica. Danas su živi samo još posljednji svjedoci.

*ovaj članak je najprije objavljen na njemačkom jeziku