Ema Levaškevič  [ DW ]

26. 01. 2025. 08:34

Lukašenko sam sa sobom

Nakon predsjedničkih izbora u Bjelorusiji u nedjelju (26. januar), izborna komisija će vjerovatno objaviti da je Aleksandar Lukašenko (70) ubjedljivo po sedmi put izabran za predsjednika.

Dugogodišnji diktator je međunarodno izolovan od namještenih izbora 2020. godine. Od tada je potpuno zavistan od Rusije.

Prema izbornoj komisiji, tokom predizborne kampanje 2,5 miliona birača (oko 35 odsto) potpisom je podržalo Lukašenka.

Međutim, kampanja nije takmičenje među kandidatima: Belorusi bi na ovim izborima samo trebalo da potvrde svoju lojalnost režimu.

Nekada je prije izbora postojala faza relativne slobode, opozicija je imala pristup medijima i biračima, a opozicioni političari su mogli da budu i u kontaktu sa Zapadom. To je prošlost.

Šta režim ovoga puta radi drugačije

Lev Gudkov iz ruskog centra „Levada“ kaže za DW da je prema istraživanjima javnog mnjenja na izborima 2020. opoziciona kandidatkinja Svetlana Tihanovskaja osvojila 53 odsto glasova, dok je Aleksandar Lukašenko dobio 28 odsto.

No, prema zvaničnim izbornim podacima, Lukašenko je osvojio 80 odsto glasova, a Tihanovskaja samo 10 odsto.

„Levada“ koju su ruske vlasti proglasile „stranom agenturom“, smatra se posljednjim relativno nezavisnim institutom za istraživanje javnog mnjenja u Rusiji.

Kako bi prikrile izbornu prevaru, bjeloruske vlasti su tada na tri dana isključile internet. Hiljade građana je uhapšeno, a mnoge od njih policija je mučila i zlostavljala. To nasilje je izazvalo višednevne masovne proteste.

Ovoga puta, gotovo pet godina kasnije, takav scenario nije ni potreban. Nezavisni mediji odavno su proglašeni ekstremističkim i protjerani iz zemlje. Članovi izbornih komisija sada su tajni, a samo predstavnici režimskih stranaka i organizacija smiju da posmatraju glasanje.

Vlasti su posmatračima OEBS-a u posljednjem trenutku poslale zvanični poziv, što je bilo prekasno za organizovanje posmatranja izbora. U glasačkim mestima dežuraju policajci, a glasačke kabine su otvorene tako da se može vidjeti za koga se glasa.

Takođe, neće biti glasačkih mjesta u inostranstvu. Vlasti su pozvale Bjeloruse koji žive van zemlje da dođu u Bjelorusiju.

To nije opcija za protivnike režima i političke progonjenike, koji su u zemljama Evropske unije našli zaštitu i već se godinama ne mogu vratiti u domovinu.

Uz to, nema nikoga kome bi mogli dati svoj glas, jer Lukašenko nema pravih protivkandidata. Zato je opozicija u inostranstvu pozvala na bojkot ovih „izbora bez izbora“.

Ko su Lukašenkovi „protivkandidati“?

Lukašenkovi pravi konkurenti su Viktor Babariko, Svetlana Tihanovskaja, Sergej Tihanovski, Marija Kolesnikova i Pavel Latuško. Svi su oni 2020. uhapšeni i osuđeni ili primorani na izgnanstvo.

Formalno, protiv Lukašenka se sada takmiče tri predstavnika režimskih stranaka – Sergej Sirankov, Aleksandar Hišnjaka i Oleg Gajdukevič, kao i pseudo-opoziciona kandidatkinja Ana Kanopackaja. Ona je učestvovala i na izborima 2020. i osvojila oko 1,5 odsto glasova.

Kanopackaja je jedna od rijetkih koja je nakon učešća na izborima ostala na slobodi u Bjelorusiji, iako se pozicionirala kao dio opozicije. Njeno učešće na izborima 2025. pokušaj je stvaranja privida konkurencije, kažu bjeloruski stručnjaci za DW.

Muški kandidati čak ni ne kriju da podržavaju Aleksandra Lukašenka. Kanopackaja se barem zalaže za „civilizovani i demokratski prenos vlasti u zemlji bez krvi“, ali ne pominje izbornu prevaru niti represiju.

Kako se Lukašenko promijenio?

Tokom protesta 2020. Lukašenko je obećavao da će mu šesti mandat biti posljednji. Međutim, nije održao obećanje.

„Njegova glavna poruka glasi: 'Bez mene će biti gore, Bjelorusija bi mogla biti uvučena u rat'“, kaže bjeloruski politikolog Valerij Karbalevič.

Ali što češće Lukašenko nastupa u javnosti, to više dolazi do izražaja njegovo loše fizičko stanje. Teško diše, nastoji da se negdje osloni dok stoji, često se ponavlja i izgovara banalne fraze.

„Rapidno je propao, uporedimo li ga sa video-snimcima od prije dvije godine, a kamoli iz 2020. godine“, kaže bjeloruski ekonomista i bloger Sergej Čali, koji živi u Poljskoj.

Lukašenko možda i sam shvata kakav dojam ostavlja danas. Prema njegovim riječima, „neki bjegunci“, kako naziva one koji su morali da napuste Bjelorusiju, kao i „drugi“, samo čekaju „smrt predsjednika“. No, dodao je, uzalud to čekaju.

Bijeg od kontinuirane represije

Iako je Lukašenko u proteklih nekoliko mjeseci oslobodio 250 političkih zatvorenika, represije se nastavljaju.

Prema podacima Centra za ljudska prava „Vjasna“, samo prošle godine je političi hapšeno, ispitivano i pretresano skoro devet hiljada.

Od ljeta 2020. zaštitnici ljudskih prava broje 3.697 osoba kao političke zatvorenike, a od njih je 1.254 još uvijek u zatvoru, neki potpuno izolovani. Nemaju pravo na posjete porodice i advokata te ne primaju pisma.

Među njima je i opozicionarka Marija Kolesnikova, koja je u novembru 2024. prvi put vidjela svog oca nakon dvije godine.

Više od 600 dana nije bilo kontakta ni sa bankarom Viktorom Babarikom, koji je htio da učestvuje na izborima 2020. i osuđen je na 14 godina zatvora.

Sergej Tihanovski, bloger i suprug Svetlane Tihanovskaje, nalazi se skoro 700 dana u izolaciji. Osuđen je na gotovo 20 godina zatvora.

Pred represijama je posljednjih godina stotine hiljada građana pobjeglo u inostranstvo. Tamo su od 2023. lišeni bilo kakvog kontakta sa državom čiji su državljani, jer bjeloruske ambasade više ne izdaju nove pasoše, potvrde ili dokumente.

Kakva su očekivanja Belorusa?

Prema istraživanju organizacije Četam haus, Bjelorusi smatraju da su izbori 2025. važan događaj, ali ne žele da izađu na birališta. Dok je 2020. godine čak 75 odsto ljudi „sigurno“ htjelo da glasa, danas ih je samo 36 odsto.

Belorusi ne očekuju promjene, već se nadaju „predahu od represija“ i „otopljavanju ledene atmosfere“, što bi podržala većina.

Međutim, prema mišljenju politikologa Karbaleviča, pod Lukašenkom „otopljavanje“ više nije moguće. „Bjelorusija ulazi u novu fazu, režim prelazi iz autoritarnog u totalitarni.“

Prema istom istraživanju, 55 odsto ispitanika smatra da bi Bjelorusija trebalo više da radi na poboljšanju odnosa sa državama EU, a nešto više od polovine želi da se Bjelorusi iz inostranstva mogu vratiti kući.