Lejla Pleh, Uroš Janjić  [ DW ]

25. 12. 2024. 07:28

Borba grafitima: Čiji su zidovi?

Kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini i Srbiji, oblikovana je nasleđem rata iz devedesetih, koji je ostavio duboke traume i podjele u društvima obje zemlje. U domenu javnog prostora, ulična umjetnost, spomenici, murali ili grafiti, pojavljuje se kao moćan medij: zidovi po ulicama gradova više nisu samo građevinski elementi. U postkonfliktnim društvima kao što su ova dva, oni postaju bilbordi na kojima se ispisuju sjećanja, likovi i ideje, izražavaju stavovi. Postavlja se pitanje kome, zapravo, pripadaju zidovi?

Jer, države su se usmjerile na institucionalne pristupe: podizanje spomenika, imenovanje ulica i obilježavanje važnih datuma. Time pokušavaju da ukalupe prošlost i kreiraju zvanične narative o ratnim dešavanjima.

No, građani često nalaze vlastite načine da izraze svoje doživljaje i interpretacije onogo što se desilo. To se posebno vidi po grafitima i muralima: dok neki nose snažne poruke zajedništva, neki vode do dodatnih podjela i rušenja interkulturalnog dijaloga.

U ovom procesu, zidovi postaju simbol društva u tranziciji – mjesta na kojima se prelamaju zvanične priče i alternativni pogledi, koji polarizuju, prekrečavaju se i ponovo nastaju.

Nacionalizam? Nacionalizam.

U mnogim gradovima ove dvije zemlje, Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Mostaru...javne prostore ispunjavaju poruke i slike čiji autori često ostaju anonimni. Takav je i ovaj jasno nacionalistički, koji aludira na zategnute odnose Srbije i Kosova i poziva na nasilje.

Međutim, ima murala čiji su autori poznati. Grafiti umjetnik i muralista iz Beograda, poznat pod pseudonimom Wunste, autor je murala posvećenog poginulim borcima na Košarama, naslikanog na zgradi u Čačku. Mural je nastao po inicijativi i narudžbi jednog veterana, stanara te zgrade, koji je želio da oda počast svojim saborcima. Za Wunstea, ovaj mural nije izraz nacionalističkih ideja, već autentičan čin sjećanja.

O djelima sa nacionalističkim narativima koji dominiraju javnim prostorom, Wunste, kao umjetnik, ima jasan stav:

„Kada pričam konkretno o takvim grafitima, mislim da su propaganda i jedan običan politički bilbord. Ništa drugo. I ne znam da li to neko finansira i ne znam da li ljudi koji to crtaju imaju lošu namjeru. S obzirom na stil, znam da nije niko od ljudi koji ozbiljno crtaju. To će reći da su ili neki klinci, ili neki, onako, poluobučeni ljudi. Ne bih ja karakterisao te ljude kao da su dio te priče. Mislim da su vrlo često samo oruđe", rekao je Wunste.

Sa Wunsteom bi se složio i Benjamin Čengić, akademski slikar i direktor Manifesta, prve galerije savremene umjetnosti u Sarajevu. Čengić je jedan od autora poznatog sarajevskog murala sa likom poznatog i tamo omiljenog generala Jovana Divjaka koji je preminuo 2021.

„Nacionalističe izraze ne mogu ni nazvati incidentima - siguran sam da su mnogi grafiti i murali podržani ili dozvoljeni na bilo koji način od vlasti. Mislim da je to stvar zakona gdje se nekome gleda 'kroz prste'. Zakonski mnoge stvari nisu uređene, ali se dozvole moraju dobiti. Međutim i postupak dobijanja dozvola se vodi nekim moralnim ili etičkim usmjerenjem onoga ko ih dodjeljuje", naglasio je Čengić.

Kada je vrijeme nastanka - poruka

U srcu Beograda, u Knez Mihailovoj ulici, nalazi se grafiti koji glasi „The only genocide in Balkans was against the Serbs" i potpis „Narodna patrola". Razgovarali smo sa D.K. vođom te desničarske organizacije u Srbiji, koji nam je ispričao kako je ta grupa u okrilju noći postavila natpis - koji i danas stoji.

On je svjestan velikog uticaja „takve poruke na takvom mjestu". Kaže i da su „dolazile poznate ličnosti i slikale se ispred grafita. Svetski poznati blogeri radili su priloge o graffitu i pokretali razgovor na tu temu".

D.K. nam objašnjava da je za njih ta poruka podsjetnik na „viševjekovnu represiju nad srpskim stanovništvom na Balkanu. Crna pozadina koja simbolizuje tužnu priču, nesreću. Ja ne vidim kako smo bilo koga mogli time da uvredimo".

Pritom je jasno šta je za mnoge uvredljivo: naime to što je grafit nastao u žiži rasprave oko rezolucije UN o genocidu Srebrenici 2024. Ta tema itekako polarizuje društvo u zemlji, i onemogućava pravo pomirenje između Srbije i BiH.

Glavno pitanje koje se ovde postavlja jeste: gdje država povlači granicu između onoga što je dozvoljeno i onoga što nije? Zašto negde insistira na dozvolama, a negde ne? Ko odlučuje koje poruke mogu opstati na zidovima, a koje će biti uklonjene? Dok jedni tvrde da je ključ u slobodi izražavanja, drugi se pitaju koliko ta sloboda košta društvo u cjelini i kakav trag ostavlja na kolektivno sjećanje.

Prekrečavanje - pa na sud

Nevladina organizacija Krokodil iz Srbije poznata je po svom aktivnom radu na suzbijanju nacionalističkih narativa u javnim prostorima. Kroz svoje akcije, članovi ove organizacije prekrečavali su sporne grafite i murale koji promovišu mržnju ili veličaju kontroverzne figure iz prošlosti.

„Sa dolaskom 2.000-tih godina, pojačano je pojavljivanje ekstremne desnice na zidovima. Dugo se nije razumjelo zašto su zidovi važni i pripadali su nekom drugom senzibilitetu. Današnja dominacija nad zidovima vodi ka vjerovanju da ono što iskazuju jesu objektivne istine", istaknuo je predsjednik i kreativni direktor Krokodila Vladimir Arsenijević, nagrađivani pisac, prevodilac i izdavač - koji je i sam učestvovao u nekoliko akcija precrtavanja fašističkih grafita sa kolegama iz organizacije.

Iako su aktivnosti Krokodila naišle na odobravanje djela javnosti, često su se suočavali s pravnim posledicama – od prijava do tužbi koje dolaze upravo od institucija koje bi trebalo da rade na zaštiti zajedničkih prostora. Crtači spornih grafita, kako ističe Arsenijević, nikada nisu dobili tužbe.

Ističući paradoks, on nam je ispričao kako su on i njegove kolege trenutno na sudskim procesima zbog tužbe prema kojoj su „bijelom bojom na bijelom zidu uništili spoljni izgled zgrade".

Arsenijević u tom kontekstu kaže da ideološki grafiti prevazilaze estetsko i da nakon njihovog otkrivanja postaju „sveto mjesto": Zastava se više ne smije prekrečiti, lik postaje simbol grada, a natpis, iako propagira nasilje, ima jasno definisanu poruku za onog kojeg se tiče.

Čini se da država štiti samo one forme izraza koje se usklađuju s dominantnim narativima, dok zanemaruje druge, iako su svi ti zidovi dio zajedničkog prostora. Baš kao i nebo nad nama. A javni prostori Bosne i Hrecegovine i Srbije nastavljaju da svedoče o složenim putevima siećanja u društvima koja još uviek traže način da se suoče sa vlastitom istorijom.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Emiteri mira: Osnaživanje mladih novinara kao izveštača o miru“ u organizaciji Regionalne kancelarije za saradnju mladih Zapadnog Balkana (RYCO), i u saradnji sa DW.