Aleksej Streljnikov  [ DW ]

10. 08. 2024. 01:55

Kako Rusija tjera dezertere nazad na front

Od početka rata  Rusije protiv Ukrajine, na ruskim sudovima je vođeno više od 8000 procesa protiv vojnika. U drugoj godini rata, 2023, njihov broj se čak upetostručio u odnosu na 2022. Mjesečno sudovi donose oko 700 presuda, piše nezavisni ruski internet-magazin Mediazona.

Daleko najčešći prestup je napuštanje vojne jedinice bez dozvole (88 odsto), a mnogo  rjeđe je odbijanje izvršavanja naređenja (šest odsto) i dezerterstvo (tri odsto).

Međutim, za napuštanje vojne jedinice bez dozvole, u nekim slučajevima sudovi izriču samo uslovne kazne što ruskoj vojsci omogućava da one koji su osuđeni pošalje nazad na front. To za DW kaže Ivan Čuviljajev iz ruske organizacije “Šetnja kroz šumu”, koja podržava dezertere.

Prema njegovim riječima, oko 70 odsto onih koji su se ovoj organizaciji obratili za pomoć ove godine su vojnici pod ugovorom. „Svako od njih bio je praktično prisiljen na ovaj ili onaj način da potpiše ugovor. Sve je manje mobilisanih muškaraca jer su mnogi već mrtvi. Svi žele da  pobjegnu jer postoje samo dvije mogućnosti: ili umreti, ili ići na sud”, objašnjava ovaj aktivista za ljudska prava.

Široko rasprostranjena tortura

U nekim slučajevima dezerteri se kriju na područjima Ukrajine pod ruskom okupacijom, kaže Čuviljajev. To je opasno jer ako budu uhvaćeni, suočavaju se s mučenjem kao što je prisiljavanje da duže vrijeme sjede u dubokoj jami na otvorenom, a potom ih transportuju nazad na front.

Ovo mučenje je, kaže on, rasprostranjeno i prijeti vojnicima kada piju alkohol, svađaju se s nadređenima i napuštaju jedinicu bez dozvole. "Ali događa se i da ljude koji ne žele da se bore strpaju u podrume napuštenih zgrada, na primjer škole ili bolnice, i tamo ih muče. Nakon mjesec dana u takvoj 'ćeliji' u neljudskim uslovima pristaneš na sve, bez obzira šta je to", rekao je Čuviljajev.

Među onima koji žele da pobjegnu ima mnogo ranjenih

Vladimir (puno ime poznato DW-u) je u okupiranom Donjecku izabrao najlakši put za  bjekstvo - preko bolnice. On je 2022. regrutovan u rusku vojsku, ali je odbio da potpiše ugovor. Tokom dvije godine Vladimir je više puta bio hospitalizovan zbog ranjavanja. Prije nego što je trebalo da se vrati na front, pobjegao je. No, uhvaćen je i mučen u podrumu, za šta su njegovi rođaci saznali 2024. godine.

Njegova supruga kaže da je on na kraju bio prisiljen da potpiše ugovor s ruskom vojskom. U aprilu je, kaže ona, poslat u jurišnu brigadu i ubrzo zatim je poginuo.

Na Telegram-kanalu o mobilizaciji u takozvanoj "Narodnoj Republici Donjeck” još jedan dezerter je iznio svoju priču. "Odveli su nas u sobu bez kreveta i prozora. Tamo su na vlažnim madracima ležali ljudi koji boluju od HIV i hepatitisa. Morali smo da spavamo na podu", piše on. On govori o mučenju batinama i elektrošokovima. Onima koji su pristali da pristupe jurišnoj brigadi obećana je, piše on, uslovna kazna.

Mihail: “Ništa ne može da dočara užase rata”

Kada je, 24. februara 2022. započela ruska invazija na Ukrajinu u punom obimu, Mihail (ime promijenjeno ) već je služio kao vojni obveznik u ruskoj vojsci. "Ništa nam nije rečeno, nije izgledalo da će doći do pune invazije. Tada su svi mislili da će sve biti brzo gotovo", ispričao je ovaj mladić za DW. No, ruska invazija naišla je na žestok otpor u Ukrajini. U ljeto 2022., nakon šest mjeseci služenja vojnog roka, Mihail je odlučio da potpiše ugovor s vojskom. Kaže da mu se svidjelo socijalno osiguranje - dobra plata, vojna hipoteka i druge pogodnosti. I mentalno se pripremio za ono što će uslijediti gledajući filmove o ratu i video zapise stvarnih bitaka.

"Činilo mi se da sam spreman na smrt, ranjavanje i gubitak. Ali u stvarnosti ništa ne može da dočara užase rata", kaže on.

Ali Mihail je najprije poslat u brigadu u samoj Rusiji. Tamo mu je obećano da neće biti prebačen u zonu borbenih dejstava. "Ujutro na posao, a uveče kući” - tako je on to zamislio. U septembru 2023. on i neke njegove kolege neočekivano su pozvani u izviđačku jedinicu, gdje su obaviješteni da će biti poslati “na izvršenje nekih zadataka”.

 Smješteni su u vojno vozilo i odvezeni u ruski region Belgorod, koji graniči s Ukrajinom. „Front kod Harkova još nije bio otvoren", prisjeća se Mihail. On je,  kaže, do proljeća postavljao mine i u junu je prešao granicu s Ukrajinom. U jednom napadu je ranjen. U bolnici je, priča dalje, stalno bio emitovan program ruske televizije: "Tamo se govorilo da sve ide dobro, da ukrajinski vojnici bivaju masovno zarobljavani. Svi u mojoj sobi smijali su se ovoj besmislici."

Prema Mihailovim riječima, jedan od muškaraca koji su bili s njim u bolnici požalio je što je odlučio da služi u ruskoj vojsci. Ali visoka plata - oko 200.000 rubalja (više od 2.000 evra) - privukla je ovog 40-godišnjaka i oca dvoje djece. U Mihailovoj brigadi, kaže on, mučeni su i oni koji su odbijali naređenja. Prema njegovim riječima, stavljani su u jame, morali su dugo da nose tešku odjeću i opremu, a za noge su im bili vezani tegovi ili točkovi kamiona.

Rijetki se usuđuju da dezertiraju

Vjerovanje u obećanje Kremlja da će brzo zauzeti Kijev sada je zamijenjeno drugim  uvjerenjem, kaže Mihail. "Političari će ionako sjesti za sto i dogovoriti se, ali mrtve nećete moći vratiti", kaže dodajući da većina vojnika ipak ne želi da beži, pogotovo ako imaju porodice. “Ako imate 40 godina, imate djecu i stan, onda je odlazak u drugu zemlju kao smrt”, kaže Mihail. Mnogi se, kaže, takođe plaše da više nikada neće vidjeti svoje porodice.

On sam ima roditelje u Rusiji koji su prihvatili njegovu odluku o   bjekstvu. U početku su, kako kaže, bili za rat protiv Ukrajine, ali su se predomislili kada su saznali za pravo stanje na frontu. Mihail, koji je i sam nekoliko  puta za dlaku izbjegao smrt, prisjeća se kako se jednom odmakao od svojih drugova, da popuši cigaretu, i kako je njih u tom trenutku pogodila granata. "Kasnije sam njihove djelove tijela morao da sakupljam u crne kese”, kaže on.

Ovaj i još jedan sličan incident natjerali su ga da dezertira. Pridružio se pokretu "Šetnja kroz šumu” koji mu je pomogao da pobjegne iz Rusije. To je bilo lakše nego što je mislio, kaže. Sada pravi planove za budućnost. "Želim da odem negde u Kostariku i radim u IT industriji”, kaže.