- Hronika
- Kolumne
- Radio
- Izdvajamo
- Emisije
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Muzički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
31. 03. 2023.11:46
„Transrodne osobe su zaslužile da budu priznate i poštovane“
DW: Gospođo Slavik, zajedno sa vašom koleginicom Tesom Ganzerer, ušli ste u istoriju: vi ste prve otvoreno trans-žene u njemačkom Bundestagu. Da li ste zbog toga ponosni?
Nike Slavik: Srećna sam zbog svih kvir osoba u Njemačkoj, posebno zbog svih trans-osoba, jer ovakva vrsta reprezentacije nikada ranije nije postojala. Kada sam bila mlada, nisam imala uzore ni u medijima, ni u politici. A to je nešto što mi je tada zaista bilo potrebno – da se osjećam kao normalan svijet i da nas ima svuda. Takođe, možemo postati akteri u ovom društvu, aktivno nešto da promijenimo, a ne samo da ostanemo zarobljeni u ulozi žrtve. Ovo je važan korak za nas i naša prava.
Trans-identitet je samo dio vas, a o tome vas često pitaju. U Bundestagu se, međutim, bavite i drugim temama: saobraćajna politika, savremena socijalna politika, zaštita klime. Da li je trans-identitet za vas blagoslov ili prokletstvo?
Uvijek mi je bilo važno da budem otvorena po pitanju sopstvenog identiteta, jer znam da se ljudi time osjećaju osnaženim, da im to daje snagu i osjećaj da su viđeni.
Vi i Tesa Ganzerer doživljavate i verbalne napade u Bundestagu, uglavnom od poslanika Alternative za Njemačku. Mora da imate debele živce...
Kao političarka uvijek morate da imate debele živce, jer i mi moramo da prihvatimo kritiku, a dio nje je ono što je dobro i ispravno u demokratiji. Ali, ima i mnogo napada iz mržnje prema trans-osobama koji prelaze granicu. Veoma često me napadaju na internetu i to nije prijatno, ali ne želim da tim ljudima da pružim zadovoljstvo pokazujući da su me uplašili i nastavljam da radim za društvo u kojem čovjek ne mora da se krije.
Vi ste se autovali kada ste imali 17 godina. Kada ste postali svjesni da se ne identifikujete s muškim polom?
To mi je oduvijek bilo jasno, to sam veoma snažno osjećala još kao dijete. Postojala je jaka želja ljudi oko mene da ja ispunim mušku ulogu. Dobro se sjećam kako su me uvukli u fudbal i sve one hobije koji bi se očekivali od navodnog dječaka. Ništa mi to nije išlo. A kada sam ušla u pubertet, imala sam veoma jak fizički osjećaj da se moje tijelo razvija u pravcu s kojim uopšte ne mogu da se identifikujem.
Vaš otac je iz Poljske, iz konzervativne katoličke porodice. Kako je reagovao?
Kada sam mu to rekla, odgovorio je pitanjem: „Da te odmah sada udarim ili šta?“ Ali, on to nije mislio ozbiljno. U početku ga je to opterećivalo, ali je onda vrlo brzo postao zaokupljen situacijom u kojoj se nalaze trans-osobe i podržao me je, što me je iznenadilo. Bila sam veoma uplašena u to vrijeme.
Vladajuća koalicija želi da ukine zakon o transseksualcima iz 1980. godine i zamijeni ga zakonom o samoopredjeljenju. Kada će on biti usvojen?
Njemački zakon o transseksualcima je neustavan u mnogim aspektima. Do prije samo nekoliko godina predviđao je da ljudi koji žele da promijene ime i bračni status moraju da se razvedu. Postojala je čak i obavezna sterilizacija. To je Savezni ustavni sud okarakterisao kao neustavno.
Iako Svjetska zdravstvena organizacija kaže da trans-identitet nije mentalni poremećaj, njemačka država i dalje primorava trans-ljude da idu na dugačke terapije i da im različiti psiholozi dva puta nezavisno ovjeravaju trans-identitet. Želimo da to revidiramo kako bi oni koji su pogođeni mogli sami da podnesu prijavu. Očekuje se da zakon prođe u Bundestagu kasnije ove godine.
Šta se može učiniti da se društvo učini otvorenijim za manjine?
Reprezentovanje je veoma važno. Možda ima mnogo onih koji nemaju kontakt s trans-osobama, koji imaju predrasude ili strahove. I mislim da, kada nas vide, i vide da smo normalni ljudi, da onda ti strahovi mogu da se uklone.
Čak i ako smo samo mali dio društva, zaslužujemo da budemo priznati i poštovani. To važi i za druge manjine, bilo da je riječ o religiji ili o ljudima s migrantskom pričom: svi imamo pravo da ne budemo napadani i da živimo svoje živote što slobodnije i nezavisnije.
Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.