Mi.M. [ PR Centar ]

Obezbijediti godišnje budžetsko planiranje za uklanjanje svih vrsta barijera u obrazovnim institucijama

U Crnoj Gori je neophodno obezbijediti godišnje budžetsko planiranje za uklanjanje svih vrsta barijera u obrazovnim institucijama, edukovati zaposlene u prosvjeti o pravima osoba s invaliditetom sa posebnim akcentom na pristupačnost prostora, informacija i tehnologije, kao i stvariti uslove za njihovo zapošljavanje kroz reviziju inkluzivnih programa.

To je saopšteno na završnoj konferenciji projekta „Sprovođenje anketnog istraživanja do smanjenja diskriminacije OSI u obrazovnom sistemu“, koju su organizovali Savez udruženja paraplegičara Crne Gore (SUPCG), u partnerstvu sa Udruženjem paraplegičara Podgorica, uz podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.

Predsjednica Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore Milijana Ćirković istakla je da je cilj projekta bio smanjenje diskriminacije osoba s invaliditetom (OSI) kroz obezbjeđivanje pristupačnog i inkluzivnog obrazovnog sistema, uz analizu stavova i praksi obrazovnih institucija.

„Tokom sprovođenja projekta realizovano je više aktivnosti, uključujući: rad pravne kancelarije, kroz koju je Udruženje paraplegičara Podgorica pružilo preko 50 pravnih usluga OSI, obuhvatajući savjetovanja iz oblasti socijalne i zdravstvene zaštite, saobraćaja, rada, penzijskog i invalidskog osiguranja, pristupačnosti i imovinsko-pravnih odnosa, medijsku kampanju, čiji je cilj bio podizanje svijesti o pravima OSI i izazovima u obrazovanju, uz prisustvo projektnog tima u elektronskim i štampanim medijima te na društvenim mrežama“, navela je Ćirković.

Kazala je da su tokom projekta održali sastanke sa relevantnim institucijama, među kojima su Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija i Ministarstvo prostornog planiranja.

„Tom prilikom su pokrenute inicijative i uspostavljena međusektorska saradnja, neophodna za sprovođenje monitoringa obrazovnih ustanova. Monitoring osnovnih i srednjih škola, sproveden uz odobrenje nadležnog ministarstva i saglasnost škola. Obišli smo sve obrazovne institucije, uključujući područna odjeljenja, a podaci o pristupačnim objektima postavljeni su na interaktivnu mapu dostupnu na sajtovima Udruženja i Ministarstva prostornog planiranja“, rekla je Ćirković.

Kazala je da su u okviru projekta realizovali fokus grupu sa osobama koje su doživjele diskriminaciju, čime su prikupljena direktna svjedočanstva o fizičkoj nepristupačnosti i nedostatku podrške nastavnog kadra.

„Učesnici su ukazali i na problem niskog nivoa prijavljivanja diskriminacije, što dodatno otežava sistemsko rješavanje problema“, navela je Ćirković.

Smatra da su rezultati projekta važan korak ka izradi preporuka za unapređenje inkluzivnog obrazovanja u Crnoj Gori, naglašavajući potrebu za kontinuiranim djelovanjem svih aktera: državnih institucija, obrazovnih ustanova i civilnog sektora.

Predstavljajući sprovedene aktivnosti monitoringa obrazovnih objekata na teritoriji Crne Gore, generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorica Dejan Bašanović, kazao je da je monitoring sproveden u 24 opštine.

„Povod za sprovođenje monitoringa proistekao je iz ranije analize stavova osoba s invaliditetom prema državnim institucijama. Obrazovne institucije su se našle na listi onih gdje su osobe s invaliditetom osjetile visok stepen diskriminacije“, istakao je Bašanović.

Prema toj analizi, kako je podsjetio, 24,1 odsto ispitanika je istaklo da je diskriminacija najvidljivija upravo u obrazovanju, odmah iza državnih institucija, lokalne samouprave i sektora kulture i sporta.

„Jedan od ključnih problema koji su osobe sa invaliditetom navele tokom školovanja jeste nedostatak pristupačnosti i podrške u vidu asistenata u nastavi“, dodao je Bašanović.

Ukazao je da je monitoring obuhvatio ukupno 260 obrazovnih objekata: 49 srednjih škola, 145 osnovnih škola i 68 područnih odjeljenja.

„U pojedinim opštinama, kao što su Plužine, pojedine institucije još nijesmo obišli zbog nepristupačnih puteva i radova na infrastrukturi, ali će se te aktivnosti nastaviti početkom septembra“, naveo je Bašanović.

Pojasnio je da se kod unosa podataka u bazu i na Google mapu precizno navode svi elementi koje škola ima.

„Opštine sa najvećim brojem pristupačnih objekata su Podgorica (30 škola, 18 rampi, 11 toaleta, 5 liftova, 2 platforme) i Nikšić (27 škola). S druge strane, neke opštine na sjeveru, poput Andrijevice, imaju izuzetno nizak stepen pristupačnosti – od četiri škole nijedna nema rampu“, rekao je Bašanović.

Naglasio je i da postoji potreba za sistemskim rješenjima.

„Državne institucije i lokalne samouprave trebalo bi da u svojim budžetima planiraju zasebne stavke za prilagođavanje objekata osobama sa invaliditetom. Trenutno takav mehanizam ne postoji, iako imamo saradnju sa pojedinim institucijama poput Pošte Crne Gore, koje nas redovno kontaktiraju pri izvođenju radova“, naveo je Bašanović.

Kao pozitivne primjere naveo je škole „21. maj“ i „Vladimir Nazor“ u Podgorici.

Bašanović je ukazao i na važnost edukacije zaposlenih u obrazovnim institucijama, naročito u kontekstu inkluzivnog obrazovanja.

„S obzirom na veliki broj djece sa smetnjama u razvoju koja su uključena u redovne škole, potrebno je kontinuirano obrazovanje nastavnog kadra“, naveo je Bašanović.

Najavio je da će monitoring biti nastavljen u septembru kada je planirano završavanje obilaska preostalih škola, uključujući i one koje su trenutno u fazi rekonstrukcije.

„Ovo je posao koji zahtijeva posvećenost i sistemsku podršku. Mi ćemo ga nastaviti jer smatramo da pristupačno obrazovanje nije privilegija, već osnovno pravo“, zaključio je Bašanović.

Predstavnica Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Irena Rakočević poručila je da je inkluzija osoba s invaliditetom temelj savremenog demokratskog društva, naglašavajući da institucionalna posvećenost ovoj oblasti mora biti sveobuhvatna i sistemska.

Istakla je da pitanje ljudskih prava i ravnopravnosti osoba s invaliditetom nije samo pitanje jedne grupe, već preduslov demokratskog i participativnog društva koje omogućava razvoj svakog pojedinca.

Rakočević je podsjetila da je Crna Gora rano započela procese inkluzije, navodeći da su tad napravljeni prvi koraci i donesena prva strategija.

„Posebne škole su transformisane u resursne centre, što je bio važan iskorak ka eliminaciji segregacije. Ipak, segregacija u praksi i dalje postoji. Još uvijek imamo komisije za usmjeravanje koje nijesu u skladu sa preporukama UN Komiteta za prava osoba s invaliditetom. Djeca se i dalje izdvajaju u posebna odjeljenja, što nije prihvatljivo. Na primjer, u Nikšiću postoji slučaj da se djeca sa fizičkim invaliditetom upućuju u jednu školu, a djeca sa intelektualnim invaliditetom u drugu. To moramo da zaustavimo“, poručila je Rakočević.

Kako je kazala, obrazovanje ostaje centralna tačka inkluzivnih politika.

Istakla je da postoji razlika u broju djece s invaliditetom koja pohađaju osnovnu, u odnosu na srednju školu, što ukazuje na nedostatke u podršci i pristupačnosti.

„Porodicama mora biti obezbijeđena podrška kako bi ojačale svoje kapacitete da djeci pruže uslove za nastavak obrazovanja. Takođe, prosvjetni sistem mora da se kontinuirano prilagođava, jer obuka nastavnog kadra, inicijalna i kontinuirana, još uvijek nije sistemski riješena“, kazala je Rakočević.

Ministarstvo je, prema njenim riječima, pokrenulo inicijativu za izradu metodologije i smjernica koje će obavezivati sve resore da prilikom donošenja zakona i strategija uključuju perspektivu invaliditeta, s jasno definisanim parametrima po oblastima.

Rakočević je posebno ukazala na problematiku upisa djece s invaliditetom u osnovne škole.

„To je sada ključno pitanje. Imali smo niz prepreka – od zakonskih do praktičnih, ali mnogo očekujemo od Zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, koji je konačno u skupštinskoj proceduri“, navela je Rakočević.

Dodala je da se donošenjem zakona otvara prostor za uspostavljanje registra osoba s invaliditetom, koji će uključivati i djecu sa smetnjama u razvoju.

„To će omogućiti jasniju analizu i planiranje politika“, zaključila je Rakočević.

Poručila je da je pitanje inkluzije horizontalno pitanje, koje se tiče svih resora, i da je vrijeme da se svi segmenti društva usaglase sa međunarodnim standardima u oblasti ljudskih prava.

Predstavnik Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija Crne Gore, Dragan Mijušković, istakao je značaj inkluzije kao temelja savremenog društva u kojem se poštuju zakoni, strateški okviri i ljudska prava.

Govoreći o ulozi obrazovanja, Mijušković je naglasio da ono predstavlja „najveću snagu jednog društva i čovjeka“, kao i da Ministarstvo čini sve kako bi inkluzivno obrazovanje bilo dostupno i jednako za sve.

„Inkluzija nije samo fizičko uključivanje djece u obrazovni sistem. To je vizija koja prihvata različitosti. Potrebna nam je timska saradnja, ne može samo jedan resor riješiti sve probleme. Zato insistiramo na uključivanju svih aktera“, poručio je Mijušković.

Posebnu pažnju posvetio je značaju asistenata u nastavi koji, kako je rekao, pružaju neophodnu tehničku i pedagošku podršku djeci, navodeći da je Ministarstvo već pokrenulo proceduru izmjene programa njihove obuke, koja će ubuduće biti sveobuhvatnija i duža .

„U razmatranju je i uvođenje sadržaja iz oblasti inkluzije u kurikulume fakulteta, kako bi i, recimo, nastavnik fizičkog vaspitanja znao kako da organizuje čas sa djetetom koje ima invaliditet. Do sada to nismo imali, a smatram da je krajnje vrijeme“, naglasio je Mijušković.

Govoreći o pitanju infrastrukture, Mijušković je kazao da se sve novije škole grade sa pristupačnošću kao osnovnim principom.

„Uvjeren sam da će dalja istraživanja i analize dodatno pomoći da unaprijedimo inkluzivni sistem obrazovanja. Na nama je da nastavimo da otklanjamo prepreke ili ih svedemo na najmanju moguću mjeru“, zaključio je Mijušković.

Predstavnica Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Jelena Raičević, kazala je da je taj resor „operativna osnova“ pristupačnosti, jer se prava ostvaruju kroz konkretne objekte.

Podsjetila je da je ključni iskorak napravljen 2008. godine, kada je zakon prvi put obavezao da objekti moraju biti pristupačni.

„Prije 2008. nismo imali zakonsku obavezu pristupačnosti. Kako god se objekat gradio, nije bilo mehanizma da se neko pozove na odgovornost. Tada smo ambiciozno vjerovali da će svi objekti za pet godina postati pristupačni. Ali, iskreno 2025. je godina, a mi još nemamo ni slovo A“, naglasila je Raičević.

Pojasnila je da pod „slovom A“, misli na osnovne podatke, broj objekata koji bi trebalo da budu pristupačni.

„Ne znamo broj lica sa invaliditetom. A to su osnovne stvari. Kako da kreiramo politike ako ne znamo ni koliko, ni šta treba da bude prilagođeno. Ministarstvo pokušava da prikupi podatke na sve moguće načine. Sami šaljemo upitnike institucijama i ministarstvima, prikupljamo informacije kroz projekte i saradnju sa nevladinim sektorom. Te baze još nisu zvanične, ali predstavljaju važnu kariku u stvaranju konačne baze podataka?“, upozorila je Raičević.

Pojasnila je da će ti podaci biti ključni i za izradu nacionalne Strategije pristupačnosti, kao i za realizaciju preporuka Komiteta Ujedinjenih nacija.

„Jedna od tih preporuka upravo se odnosi na potrebu sistematizovane baze i preciznog pregleda postojećih objekata“, navela je Raičević.

Zamjenica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Nerma Dobardžić podsjetila da je Crna Gora još 2009. godine ratifikovala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, čime se obavezala da će preduzeti sve mjere kako bi osobama s invaliditetom bilo omogućeno ravnopravno učešće u društvu, uključujući i pristup obrazovanju, informacijama, komunikaciji, prevozu, kako u urbanim, tako i u ruralnim sredinama.

„Pristupačnost nije samo fizička, kao što su rampe ili liftovi u školama,već i pristup informacijama, komunikaciji i prevozu. Nažalost, o tome se rjeđe govori,“ naglasila je Dobardžić, dodajući da se pravo na pristupačnost često zanemaruje, iako je ono preduslov za ostvarivanje svih drugih prava.

Govoreći o diskriminaciji, podsjetila je na pojmove višestruke i intersekcijske diskriminacije, posebno kod djece sa smetnjama u razvoju i žena s invaliditetom koje pripadaju etničkim manjinama, žive u ruralnim sredinama ili su preživjele porodično nasilje.

„Ne možemo govoriti o jednakosti ako ignorišemo činjenicu da jedna osoba može istovremeno biti izložena diskriminaciji po više osnova“, rekla je Dobardžić.

Takođe je podsjetila da pravo na obrazovanje ne podrazumijeva samo pristup obrazovnim ustanovama, već i kvalitet tog obrazovanja.

„Bez kvalitetnog obrazovanja, osobe sa invaliditetom se suočavaju sa dodatnim barijerama prilikom zapošljavanja i učešća u društvenom životu,“ istakla je Dobardžić.

Posebno je ukazala na razliku između funkcionalnog, odnosno medicinskog modela pristupa invaliditetu, koji i dalje dominira u pojedinim zakonima, i modela ljudskih prava, koji promoviše Konvencija UN, a koji stavlja fokus na osobu i njeno pravo da ravnopravno učestvuje u društvu.