Sanja Tomović

Iz Mojkovca na svjetska postolja: Klub koji ne priznaje izgovore ni granice

U malom gradu na sjeveru Crne Gore, gdje se Tara poput žile kucavice probija kroz planinske masivne, već osamnaest godina teče još jedna nevidljiva, ali snažna rijeka Atletski klub "Tara". Nastao iz vizije, entuzijazma i bez velikih resursa, ali sa ogromnim srcem, ovaj klub iz Mojkovca postao je rasadnik talenata koji nižu uspjehe na evropskim i svjetskim takmičenjima. Njihov uspjeh ne mjeri se samo medaljama, već pričama koje nadahnjuju, poput one Vesne Kljajević, djevojke čija je atletska priča počela kroz emisiju Dnevnica, a danas nastavlja na američkom koledžu.

Za portal RTCG, govori trener Danilo Ristić, koji zajedno sa svojim ocem, profesorom i trenerom Markom Ristićem, godinama gradi ovu priču, on nam je otvorio vrata jednog drugačijeg svijeta sporta, onog gdje disciplina, poštenje i posvećenost ruše sve prepreke.

"Atletski klub 'Tara' osnovan je 2007.godine. Od tada je kroz klub prošlo mnogo sjajnih takmičara , od učešća na Olimpijadi 2012. godine u Londonu, do domaćih prvenstava. Naši atletičari drže preko četrdeset domaćih rekorda. Ali, naš najveći uspjeh je što djeci dajemo priliku da treniraju , bez obzira na finansije. Kod nas nijedno dijete ne plaća treninge, opremu, suplemente, ni putovanja. Sve to obezbjeđujemo iz sopstvenih sredstava", kaže Ristić.

U Mojkovcu, gdje su resursi ograničeni, djeca treniraju besplatno, a jedini kriterijum je talenat, ne porijeklo, ne status, ne veze. Ristić naglašava "Kod nas ne važe ni političke, ni rodbinske, ni imovinske veze. Samo rad i talenat. Ako neko pronađe bolji klub mi im besplatno dajemo ispisnicu. Ne pravimo prepreke, jer najvažnije je da djeca napreduju".

Iza tih riječi kriju se desetine uspjeha i bezbroj priča koje nadahnjuju. Među njima se izdvaja priča Vesne Kljajević, treća atletičarka iz kluba "Tara" koja zahvaljujući kraljici sportova danas studira u Americi.

Vesna je direktno sa svjetskog prvenstva u Peru, prošle godine otputovala u Ameriku, gdje danas studira matematiku na koledžu u Sjevernoj Karolini.

Na Floridi je osvojila zlatnu medalju, a sve to bez trenera, osim podrške Danila Ristića koji ju je savjetovao preko telefona.

"Atletiku sam počela da treniram spontano. Sve je počelo emisijom 'Dnevnica' koja je rađena za mene i moju porodicu. Kristina Rakočević je tada radila za nas, a profesor Marko Ristić je to sve organizovao. On me je zapazio da bih uz ogroman trud i rad bila dobar sportista. Bila sam dosta mršava i visoka. Rekao mi je da dođem da treniram. Pravo da Vam kažem ja nisam ni znala šta je to atletika? Svakoga dana me je vozio na trening i vraćao kući na selo sa treninga. To nije malo. Podržavao, trudio se, isto koliko i ja. Vjerovao u mene, možda kad sam i sama posustajala. Ja dolazim iz skromnih uslova, atletika mi je omogućila ono što bez nje nikada ne bih imala. Dan bez treninga za mene je izgubljen dan", iskrena je Vesna.

Priča Vesne, koja danas brani boje svog koledža i crnogorske reprezentacije, dokazuje koliko sport mijenja živote, ako mu se da šansa.

Tu priliku je dobila i Olja Simićević, učenica osmog razreda osnovne škole "Aleksa Đilas Bećo" iz Mojkovca , koja je prošlu godinu završila kao trećeplasirana na svjetskoj rang listi u svojoj uzrasnoj kategoriji.

"Kada sam imala samo pet godina, trener Marko me je zapazio dok su moje sestre trenirale. Rekao je da dođem kad bude vrijeme i da probam da treniram. U početku, iskreno, ja nisam ni znala šta je ovaj sport. Sada imam 17 medalja i želja mi je da budem svjetski šampion. Atletika je moj put", odlučno kaže Olja.

U klubu "Tara" trenira se srcem. Tu nema dolazaka " reda radi" , nema prostora za dangubu, samo rad, trud i disciplina. Djeca su izvučena sa ulica, odvojena od telefona i svega što nosi novo vrijeme, uključeni su u sistem koji gradi ne samo sportiste, već i ljude.

"Naš prvi teren je bio u lugu pored Tare. Kako je ona vrlo ćudljiva, ostali smo bez terena, odnijela ga je sa sobom. Bili smo prinuđeni da preskačemo rijeku Rudnici , često mokrih nogu, da treniramo, ali rezultati su stizali. Zahvaljujući 'MOSI' igrama, dobili smo teren. Danas su naši sportisti ambasadori Crne Gore i Mojkovca, svuda u svijetu. Atletika je u Crnoj Gori, nažalost, siromašan sport, ali ovi rezultati i ovi mladi ljudi trebalo bi da budu na ponos državi", ističe Ristić.

Uprkos tome, klub ima velika očekivanja za tekuću sezonu , Evropsko prvenstvo do 23 godine u Norveškoj, na koje se sprema Vesna, kao i Balkanska prvenstva na kojima učestvuju takmičari poput Kristine Kljajević, Anđeline Lašić, Matije Damjanovića i, u skoroj budućnosti , Olje Simićević.

"Balkansko prvenstvo je sve osim 'balkansko' . Tu učestvuje više od dvadeset zemalja. Samo ostvariti normu je uspjeh, a mi idemo na medalju. Mi se takmičimo sa zemljama koje su jako bogate i dosta ulažu u sport, ali kod nas nema bijele zastave", poručuje Ristić.

Posebno emotivna ostaje anegdota sa svjetskog prvenstva kada je takmičara Kristina Rakočević osvojila zlato, a njen "tim" se sastojao od nje i trenera Marka Ristića.
" Na konferenciji za štampu novinar je pitao ko čini njen tim, odgovorila je samo ja i trener. Dok su neki dolazili sa 200 ljudi u delegaciji", prisjeća se Ristić.

U zemlji gdje sport često čeka podršku , Atletski klub " Tara" iz Mojkovca pokazuje da pravi uspjesi ne dolaze iz luksuza već iz ljubavi, predanosti i vjere u djecu. Njihovi šampioni odrastaju na livadama, treniraju bez tribina i reflektora, ali osvajaju medalje koje svijet vidi. Vesna, Olja, Kristina i svi drugi iz ove male vojske talenata dokazuju da i iz siromaštva i skromnosti može niknuti veličina kad se djeci pruži šansa. A ponekad, poput Vesnine priče dovoljan je jedan trenutak pažnje da se promijeni cijeli život. Tara teče i sa njom teče nada.