Svjedok sedmice: Violeta Golubović

Naš svjedok sedmice u nedjelji za nama je doktorantkinja socijalnog rada i direktorica JU Centar za dnevni boravak Danilovgrad Violeta Golubović.

Ponedjeljak, 7. april

Radujem se počecima, možda baš iz tog razloga sam uvijek više voljela ponedjeljak nego petak.

Kao i svaka majka koja svoju karijeru usklađuje sa porodičnim životom, prvo sam poljubila moju Nadu i Ninu ispratila ih u školu i pokušala da ukradem pola sata vremena za sebe da uz kafu pročitam par redova iz knjige “Moć politike i promene”.

Dok čitam kako se lako moć može zloupotrijebiti i koliko ona lukavo nas mijenja. Već u sledećem trenutku telefon je skrenuo tok mojih misli i radni dan je uveliko počeo. Na putu ka poslu toliko sam poziva obavila, da nisam ni sama bila svjesna da sam već stigla. Radni dan je bio jako intezivan, nisam završila sve obaveze i ako sam odlučila da ostanem duže na poslu.

Shvatam da su danas Blagovesti, praznik koji se obilježava i podsjeća nas koliko nam riječi trebaju biti blage. Objavljujem status na svom ainstagram profilu “riječi su moćno oružje u rukama mudrog čovjeka”. Nadajući se da smo svi svjesni moći izgovorene riječi.

Odlazim kući i ono naljepše što bi izdvojila za ovaj ponedeljak bio je doček moje Nade i Nine i rečenica koju Nina izgovara ”mama dobila sam 5 iz istorije”.

U trenutku sam zaborila sav napor mog radnog dana i izazova koje sam imala. Pomišljam koliko sam srećna i zahvalna što sam mama. Što imam moju Nadu i Ninu koje jedva čekaju da dođem kući, raduju mi se i trče u zagrljaj.

Ponedjeljak nisi mogao biti ljepši.

Utorak, 8. april

Pitam se da li samo obilježavanje Međunarodnih dana služe kao jedini dan u godini da bi se sjetili nečeg važnog i samo tog dana napravili osvrt na prava koja nam po Ustavu i svemu pripadaju?

Međunarodni dan Roma, svi mediji i portali se utrkuju da objave neki intervju sa pripadnicima romske populacije.
Gle čuda, organizivane su neke trebine, čak i prijemi. Priča se šta se treba uraditi, koja prava Romi imaju i kako treba da im pružimo iste prilike u našem društvu kao i drugima.

Nije li licemjerno sjetiti se nekoga samo onda kada nam to obaveza nalaže?

Sjetila sam se svog iskustva kao socijalna radnica kada sam išla na Vrelima Ribnickim u terenske posjete. Uslovi u kojima ti ljudi žive i podižu djecu su nehumani.
I dalje mi je slika pred očima djeteta od dvije godine koje u sred zime sa majcom kratkih rukava boso ide po betonu u dvorištu barake…

Da, mislim da bi trebalo da se Međunarodni dan Roma obilježava na način da svi donosioci odluka i kljucni akteri u društvu odu na Vrela Ribnička, posjete taj napaćeni narod i sami procjene da li možemo taj dan sa ponosom proslavljati.

Stigla sam sa posla kući, pozivam Elvisa mog prijatelja koji je Rom po nacijonalnosti, ponosna sam na naše prijateljstvo i jako lijep odnos koji imamo. Čestitam mu Medjunarodni dan Roma, uz želju da sledeće godine ima više razloga za slavlje, a manje razloga da ukazuje šta je sve potrebno uraditi da Romi imaju dostojanstven život u našem društvu. Obećavamo jedno drugom da ćemo se čuti ubrzo kako bi se vidjeli i ispričali.

Ostatak dana provela sam u svom toplom domu, sa mojom porodicom i bila zahvalna na svemu što imam i što jesam.

Utorak je bio u znaku mog životnog poziva, socijalne radnice koja zivi socijalni rad…

Srijeda, 9. april

I ovo jutro je počelo uobičajno, stiže mi poruka od moje kume Anđele da mi kaže da predveče dođem do nje, ali da se ne opterećujem i da će razumjeti i ako ne dođem, da zna da imam dosta obaveza.

Pozivam je jer nisam razumjela poruku, Anđela mi govori da joj je rodjendan i da je mislila da ga sa par nas večeras proslavi.

Izvinjavam se što sam zaboravila i potvrđujem svoj dolazak. Na putu ka poslu razmišljam koliko su me obaveze od kada sam na ovom radnom mjestu kao rukovodilac ustanove preplavile, koliko me briga i želja da odgovorno vodim ustanovu u cilju postizanja rezultata nekako odvojilo od moje svakodnevnice.

Zaključak je da moram napraviti drugačiji odnos prema postavljanju prioriteta i organizaciji obaveza i svog vremena.

Dan na poslu uobičajan, nekako manje opterećujuci i odnosu na predhodne dane.

Trebala sam da odem do mog Nikšića, imala sam i obavezu i potrebu da pružim podršku ljudima koji istinsko daju napor u proteklih par godina da naš grad bude ono što zaslužuje. Nisam otišla, obećala sam Anđeli da ćemo proslaviti zajedno njen rođendan i tako je i bilo. Izašla sam nakon dužeg vremena u grad, sjedjele smo u kafiću pričale, šalile se, smijale. Došle smo do zaključka i dogovorile da ovakve izlaske uvedemo kao obavezne makar jednom mjesečno.

Vozim se prema kući skoro je ponoć, po ulicama grada rijetko koga ima…

Sabiram utiske od dana koji je skoro pa prošao i shvatam da pored moje porodice, moji prijatelji su moj resurs i nesto sa čim se ponosim…

Srijedo bila si podsjetnik da smo mi ti koji upravljamo svojim vremenom i obavezama i da su prijateljstva značajan segment u našem životi koji nam život čine sveobuhvatnim, dragocjenim…

Četvrtak, 10. april

Da više od pola sedmice je prošlo.

Znala sam da će dan biti naporan zbog obaveza koje me čekaju.

Na putu dok se vozim prema Danilovgradu pozivam moju mamu Veru, to je već sada nekako i naš ritual. Pičam joj koje obaveze imam i zajedno sumiramo utiske od predhodnog dana.

Volim te naše razgovore i to što dan započinjem sa osobom koja mi nije samo podaria život, već me i naučila i postavila jake temelje u mom odrastanju i vaspitanju. Da žena mora biti dostojanstvena, sa manirima i jaka.

Moja Vera je žena koja je oličenje hrabrosti i dostojanstva i moj jedini autoritet koji u svom životu priznajem.

Uzimam telefon provjeravam portale u želji da ispratim društvena dešavanja i jako brzo ga ostavljam, jer mi je porazno da su glavne naslovnice obezbjedjene ”za obecanja i verbalna nametanja i optuživanja” pojedinaca.

Nijedna socijalna tema ni danas nije dobila priliku da se nadje u fokusu. Brine ta činjenica …

Nakon svih obaveza i nekako ne naročito meni inspirativnog dana da bih iz njega izvukla zanimljiv rezime, vraćam se u svoju sigurnu luku i uspjevam da napišem par redaka za svoju drugu knjigu koju pripremam…

Četvrtak je bio u kontekstu i frazi ”i ovaj dan je prosao”…

Petak, 11. april

Radovala sam se petku iz više razloga, ne samo što je došao posljednji dan radne sedmice, već što ću nakon dužeg vremena imati priliku da odem u Nikšić, tamo gdje je moj dom, majka koja me čeka, grad koji volim i ljudi kojima se radujem što ću ih vidjeti.

Da tačno je da sve što smo stariji više volimo i imamo potrebu da se vraćamo svojim korjenima i sebi, ulicama gdje smo prve korake napravili i gradu gdje smo uspomene stvarali odrastajuci i maštajući gdje ću biti i šta ću raditi.

I dobro je dok se imamo gdje i kome vratiti.

Da imala sam planove da stignem da se vidim sa svim mojim ljudima kojima sam obećala tu našu zajedničku kafu, ali…
Nekako mi u Nikšiću vrijeme brže prolazi, nekako u Nikšiću vazduh mi je ljepši, boje intezivnije, a ljudi srećniji…

Da, ne krijem to volim svoj grad i to odakle sam …

Pozivam Bojana, da vidim jel sve uredu kako su proveli dan kaže “super tebe nema demokratija je zavladala”, uvjek je to tako kada tata ostane sam sa ćerkama, tada sve može. Bojan je podrška i moj glas razuma kada krenem da donosim odluke u trenutku, neko ko me poznaje, razumije i voli… Da Bojanu "treba orden dati" kako bi često u šali naši prijatelji rekli kad smo nas dvoje u pitanju.

Petak je bio prelijep.

Sumiram nedjelju uz kratak osvrt da je bila baš onakva kakva treba.

Da je trenutak sve što imamo, da nam moć ne treba da bi bili neko, da su porodica i prijatelji bogastvo i da je dobro kada imamo dje da se vratimo i ko da nas čeka, raširi ruke i zagrli. Ne živim, ali sam uviek mislima i srcem u Nikšiću.

Zahvalna na još jednoj nedjelji i prilici da budem ono što jesam u društvu u kome se očekuje da budemo ono što nismo, da bi bili…