Lunji: Ulcinj mora dočekati investitore sa spremnim dokumentima i jasnim zahtjevima

Građevinski inženjer Mentor Lunji napisao je u objavi na društvenim mrežama da Ulcinj mora dočekati sve investitore koji dolaze, ne sa stisnutom pesnicom, već sa spremnim dokumentima i jasnim zahtjevima, gdje će, kako je rekao, prije svega profitirati lokalna zajednica, a zatim i svi drugi. Jedino su, kaže on, takve investicije prihvatljive.

Njegovo reagovanje prenosimo integralno:

Rasprodani Ulcinj

Društvene mreže. NVO, mediji I naravno politika od pojave “misteroznog” Alabara na sve strane bruje o prodaji Ulcinja

Ta količina izjave ”ljubavi I brige” prema nekom mjestu nije viđena već dugo.

Nostalgične fotografije Velike Plaže koje izbijaju sa telefona mogu čak izazivati i po koju suzu.

Ovaj tip pažnje prema očuvanju prirode i demografije nije viđen ni u najboljim dokumentarcima National Geographic-a.

Kome su poznate prilike u Ulcinju, sve ovo se čini pomalo smješnim, istovremeno bolnim, ali i nemoguće je ne prepoznati i dozu hipokrizije.

Smješno je jer ova “instant-samosvjest” sama po sebi paradoks.

Bolno, jer je naše višedecenijsko ne-činjenje dovelo do toga da danas razni Alabari kucaju na vrata.

Ima i doze hipokrizije jer ove reakcije nisu viđene ni kada je pred našim očima potpuno I postupno promenjen demografski i vjerski sastav recimo Štoja, ujedno pretvarajući ga u najružniji model brazilskih favelâ (o čemu sam pisao još 2005. godine).

Ima doze hipokrizije je jer izgradnja bespravnih spratova i objekata bila je korisna za sve, i zato su svi zatvarali oči pred najezdom divljih graditelja u Štoju, koji istim intenzitetom traje godinama.

Prodaja Galeba, Solane… uništavanje hotela na Velikoj plaži… sve je pratila mlaka reakcija, a centralna vlast je čak bila i nagradjena za ova ne-djela kroz neprekidne saradnje I koalicije sa manjinskim strankama I to godinama za redom.

Pitanje je gdje su suze za kanal Port Milene koji smrdi i zagađuje upravo ovu zonu koju tako mnogo volimo?

Gde su suze za bedeme Starog grada koji stoje porušeni vec četiri godine I gdje ih tupo posmatra betonski divlje sagradjeni urbanisticki Tiranosaurus u pozadini... za koji nije bilo ni jedne protestne reakcije?

Od bivšeg Galeba pa do Bojane, na 15 km dužine glavne turističke arterije, ne postoji ni jedan trotoar.
Tokom čitave magistrale Štoja ne postoji nikakva zaštita, niti I jedan zaštićen pješački prelaz.

Grad nema gradski prevoz, nema bioskop, pozorište, galeriju... do juče nije imao ni knjižaru.
Dakle, šta to mi zapravo ne želimo da prodamo, ako nam nije stalo ni do ničega?

Šta želimo da očuvamo kada sami uništavamo najvrednije lokalitete?

Prošetajte do Limana, Pinješa... Ulcinjskog polja... svi su dobili izgled nelegalnih naselja, bez obzira što su legalizovana. I sve je to naših ruku dijelo.
Ove krokodilske suze koje se danas prolijevaju za Veliku Plažu, su suze krivice i nemoći.

One izlaze iz osjećanja kolektivne krivice za to gdje smo doveli grad našim ne- činjenjem.

Izlizane parole o više od 2500 godina istorije su izgubile na značaju pred licem ove ružne stvarnosti

Sa odlaskom Alabara, problem nije riješen, jer drugi lokalni i regionalni Alabari već čekaju ispred ‘vrata’ sa još slabijim ponudama, koje će na kraju, nažalost, biti realizovane.

Ulcinj mora postati partner u svakom investiranju, ne tako što će biti nepripremljen troseći energiju na marginalna pitanja brojeći ljezaljke I suncobrane, već malo širom I jasnijom strategijom za budućnost.

Ulcinj mora dočekati sve investitore koji dolaze, ne sa stisnutom pesnicom, već sa spremnim dokumentima, sa jasnim zahtjevima, gdje će prije svega profitirati lokalna zajednica, a zatim i svi drugi.Jedino su takve investicije prihvatljive.

I samo tako ćemo steći poštovanje i postati partneri.

Bez dugoročne strategije, različiti Alabari će I dalje dolaziti i odlaziti, I to bez pitanja. Ostaće samo jedno pitanje-koji će od njih biti štetniji.