Tufik Softić [ Portal RTCG ]

BERANE

Odgovorni za masovno trovanje nijesu kažnjeni

Više od deset godina od masovnog trovanja građana Berana, kada samo pukim slučajem i nadljudskim angažovanjem medicinskog osoblja nije bilo tragičnog ishoda, slučaj prekriva debeli veo zaborava i niko nikada nije zbog toga proglašen krivim i odgovornim.

Uzaludni su bili sudski procesi protiv Bemaksa i JP Vodovod, jer su završeni oslobađajućim presudama. 

Prema optužnicama kompaniji Bemaks i njenom direktoru Veselinu Kovačeviću na teret je bilo stavljeno krivično djelo uništenje i oštećenje javnih uređaja, odnosno oštećenje cijevi gradskog vodovoda što je izazvalo „znatan poremećaj u životu građana“ iz člana 328, stav 2 iz stava jedan KZCG.

U prvostepenoj presudi, Kovačević i „Bemaks“ kažnjeni su novčano, sa šesto, odnosno hiljadu i sedamsto eura zbog oštećenja i uništenja javnih uređaja iz člana 328, stav 1 KZCG, ali je bjelopoljski Viši sud ovu presudu beranskog Osnovnog suda ukinuo.

Kasnije je taj sud u ponovljenom postupku, postupajući po ukidnim razlozima, oslobodio krivice i Bemaks i Veselina Kovačevića, što je Viši sud zatim potvrdio.

Isto je bilo i sa JP Vodovod. Epidemija stomačnih bolesti u Beranama skoro da je zaboravljena priča. Buknula  je u noći zmeđu 23. i 24. avgusta 2013. godine. A 23. avgusta u Domu zdravlja do ponoći bio je samo jedan pacijent sa stomačnim problemima, da bi nekoliko sati poslije ponoći u Jedinicu hithe pomoći počeli da pristižu prvi pacijetni u većem broju. Zatim su se, prije otvaranja ordinacija izabranih ljekara za djecu i odrasle, bukvalno formirali redovi.

Tog prvog dana epidemije u Domu zdravlja je bilo ukupno 318 pacijenata, a najviše je pregledano u Dječijem dispanzeru, gdje je samo u prvoj smjeni dato oko stotinu infuzija.

Dom zdravlja i Opšta bolnica bili su kao u ratnom stanju, a konačan bilans onih koji su potražili pomoć ljekara popeo se na oko dvije hiljade, dok se pretpostavljalo da se još dva puta toliko građana liječilo samostalno.

U prilog činjenici da je uzročnik epidemije bola voda, govori i podatak da su obolijevanja zabilježena samo na području koje se napaja vodom sa gradskog vodovoda.

Vrlo je čudno da je tako lako i brzo zaboravljeno da je kompanija „Bemaks“ gradeći u to vrijeme put Berane – Kolašin, na dionici od Berana do Lubnica, koristeći državni novac za taj projekat iskoristila i koristeći da postavlja u trup puta cijevi za buduće male hidroeletrane, jedanaest puta u mjestu krševitom prevoju Zdravac probušila cijevi gradskog vodovoda, što se poklopilo sa izbijanjem epidemije, kao i da javnost o tome nije bila na vrijeme obaviještena. 

Jedno od objašnjenja koje se tada moglo čuti je to da je otrovna šalitra od eksploziva ušla u vodovodne cijevi i stigla do slavina potrošača u gradu, što je vrlo realna verzija uzroka masovnog trovanja. Nekako je olako zaboravljeno i  da je stanje u gradu tih dana bilo toliko alarmantno, da je održana i hitna sjednica lokalnog parlamenta na kojoj je traženo uvođenje vanrednog stanja, ali od toga nije bilo ništa. Ostaće zapisano da su tužbu protiv „Bemaksa“ i JP Vodovod hrabrosti imala da podnesu samo dva građanina i po tim tužbama se i sudilo. 

Niko više od stanovnika ovog grada nije, međutim, u međuvremenu podnio čak ni tužbeni zahtjev za nadoknadu štete po jednostavnom obrascu koji je MANS tada besplatno dijelio na ulicama, što je ukazivalo na stanje građanske svijesti u tom trenutku. U međuvremenu je na martovskim lokalnim izborima, naredne 2014.  godine, došlo do promjene lokalne vlasti u Beranama, a i ovaj događaj je svakako tome doprinio.

Prema onome kako stvari stoje skoro poslije deset godina, epidemija stomačnih oboljenja u Beranama se nije ni dogodila, niti je bilo ko kriv. Takav epilog moguć je samo u pravno neuređenim državama. 

Da je drugačije, neko je morao materijalno da obešteti sve koji su bili pogođeni trovanjem, njih oko pet hiljada. Ili makar one koji su zatražili medicinsku pomoć i na taj način imali dokaz da su bili otrovani. 

Ne bi se reklo kako su do danas stvari odmakle mnogo u pogledu građanskih sloboda i građanske svijesti, jer je, kako se čini, nepoželjno čak se i samo prisjetiti tih događaja koji su predstavljali teške incidente sa još težim posljedicama. Ipak je to samo bio „znatan poremećaj u životu građana“.