Saša Klikovac

STAV

Klimatska diplomatija – novi obrasci u međunarodnim odnosima

Nije lako imati mjeru. Najteže je savladati sebičnost, nedostatak empatije i prevaliti dubine neznanja. Kad svemu dodamo nedostatak (samo)svijesti o opštem dobru, onda je jasno zašto čak i planetu zagrijavamo, sve više!

Piše: Saša Klikovac, novinar

Koliko će još vremena proći, ili – hoćemo li ikada shvatiti da je razlika između sopstvenog doma u kome živimo i planete koju nastanjujemo samo u veličini. Sve ostalo je isto

"Svako vrijeme svoje breme nosi“, a naše je pred nama postavilo izazove klimatskih promjena čiji efekti svake godine, sve brže i snažnije, postaju dio naše svakodnevice. Klimatska kriza kroz koju prolazi čovječanstvo čini vjerovatno njegov najveći izazov. Prije više od trideset godina svjetski čelnici su prvi put formalno potvrdili da je planeta u klimatskoj krizi, te su se sastali na prvom globalnom UN Samitu u Riju (1992) kako bi se suočili sa sa izazovima klimatskih promjena. U formalnom smislu ovaj Samit predstavlja početak borbe za planetu koji započinje pozivom UN-a da zemlje potpišu Konvenciju o klimi i time se obavežu na smanjenje emisija gasova koji uslovljavaju efekat staklene bašte. Ovo je bio prvi korak za formalno uvođenje klimatske diplomatije. Samiti o klimatskim promjenama postali su redovan put za razvijanje strategija čiji je cilj očuvanje planete. Evropska unija zasigurno prednjači u klimatskoj diplomatiji razvijajući strategija koje će dugoročno gledano razviti efikasne klimatske planove. S tim u vezi potpisan je i Pariški sporazum (2015) kojim su usmjerene zemlje članice ka cilju da do 2050. godine EU postane prva klimatski neutralna ekonomija i društvo, a u međuvremenu da se globalno zagrijavanje ograniči na 1,5°C. U mnogim zemljama uspostavljena je klimatska diplomatija koja je vodila EU ka čestim ratifikacijama sporazuma zasnovanim na činjenicama i dokazima. Shodno tome prije 2020. EU je iskoristila ovaj instument za razvijanje dugoročne strategije koja vodi upravljanju klimatskim primjenama, a zemlje članice su kreirale nacionalne smjernice za klimatsku stabilizaciju. Cilj EU je da svoje emisije do 2030. smanji za najmanje 55 % u odnosu na njihov nivo iz 1990. godine. Od usvajanja Evropskog zelenog sporazuma 2019. godine, klimatski planovi EU su postali značajno ambiciozniji i postavljaju nove standarde ne samo na evropskom nego i na svjetskom nivou.

Klimatska diplomatija predstavlja važan aspekt spoljnopolitičkog djelovanja, a ujedno i sredstvo političkog pozicioniranja više centara moći, te se koristi tokom brojnih pregovora. Klimatske promjene predstavljaju globalnu prijetnju, a politički odgovor na njene izazove mora doći sa međunarodnog, regionalnog i nacionalnog nivoa. Klimatska diplomatija mora biti prepoznata kao strateški cilj zemalja, osmišljena i vođena na način da se valjano razumije, razvijajući humani kapital koji će izgraditi kapacitete da odgovori svim izazovima u njenom vođenju. Danas više ne možemo govoriti o spoljnoj politici koja ne stavlja u prvi plan klimatsku diplomatiju kao mjerilo njene uspješnosti. Imperativnom postaje obaveza profesionalizacije službi koje imaju za zadatak vođenje klimatske diplomatije, posebno imajući u vidu obavezu za smanjenjem emisija ugljen-dioksida (CO2), čija je koncentracija u atmosferi danas viša nego ikada u protekla dva miliona godina kao i drugih gasova, a posebno metana, koji doprinose stvaranju efekta staklene bašte. Svjesni činjenice da je planeta na korak do međunarodno dogovorenog praga povećanja prosječne globalne temperature od 1,5 °C iznad predindustrijskog nivoa, te da se planeta već zagrijala za oko 1,2 stepeni Celzijusa od 19. vijeka, brojne manifestacije klimatskih promjena uveliko su vidljive civilnom sektoru koji pokazuje gotovo nultu stopu tolerancije prema vladama zemalja koje klimatsku diplomatiju ne profesionalizuju do te mjere da ona postane centar spoljnopolitičke aktivnosti. Pritisak društva posebno je intenziviran činjenicom da bi trajno smanjenje emisije gasova koji stvaraju efekat staklene bašte moglo vrlo brzo unaprijediti kvalitet vazduha, a za 20 do 30 godina globalne temperature bi se mogle stabilizovati. Ove i druge činjenice daju klimatskoj diplomatiji moć koja može biti iskorišćena isključivo ukoliko je vođena od strane stručnjaka i onih koji se ozbiljno bave ovom temom.
Čovjek je svojim neracionalnim djelovanjem uticao da se stvori efekat staklene bašte u toj mjeri da i radikalnim smanjenjem emisija štetnih gasova globalno zagrijavanje mora imati tendenciju rasta najmanje do 2050. godine. Otapanje lednika gotovo da je nemoguće zaustaviti do kraja vijeka, dok će globalni nivo mora zasigurno rasti i narednih 2.000 godina.

Ove godine, 2024. svaki mjesec oborio je nove temperaturne rekorde, more je nastavilo da se zagrijava, El ninjo je uticao na zagrijavanje, poplave su izvjesnije, a najpogubnije od svega je izumiranje brojnih životinjiskih i biljnih vrsta koje vjerovatno zauvijek nestaju sa lica Zemlje. Zbog nas! Zahvaljujući, između ostalog, i činjenici da je medijska pismenost, globalno, na niskom nivou, a uzimajući u obzir činjenicu da je jedna od naših najvažnijih karakteristika pohlepa, onda nije teško razumjeti zašto neko i danas smatra da je globalna promjena klime zapravo opšteponavljajući ciklus svojstven planeti. Doduše, sve je manje onih koji tako misle, ali i danas ih je prilično veliki procenat.

Činjenica je da su ljudi najodgovorniji za globalne klimatske promjene. Plaćamo danak sebičnosti, neodgovornosti, neprosvećenosti, nedostatku empatije za kuću u kojoj živimo. Druge vrste su mnogo starije od nas, lepeza života neopisivo je šarolika, ali im svima stajemo na put, a pravo na to zasigurno nam ne pripada!

Zašto se hommo sapiens otuđio?
Za razliku od naših predaka, hommo sapiens je najpametnija ljudska vrsta. Uspjeli smo da pocijepamo atom, dešifrujemo genom, spustili smo se u Marijansku brazdu, pošli na Mjesec i na Mars, stvorili kulturu, umjetnost i tradiciju. Naši prethodnici, neandertalci, imali su čak veći mozak, fizički su bili snažniji, ali smo ih ipak savladali i zavladali planetom. Kako i zbog čega?
Prije svega zato što smo se udruživali, pravili smo, govoreći današnjim jezikom, mrežu saradnika, razumjeli smo da jedino tako možemo da uspijemo. I „uspjeli“ smo. Ali, danas, prvi put otkad postoji hommo sapijens, ono što nas je stotinama hiljada godina vodilo u osvajanje, na kraju nas dovodi do „gubljenja“ veze sa sobom i svijetom oko nas…

Što se može uraditi?

Shodno činjenici da je jedna od najvažnijih diplomatija 21.vijeka upravo ona koja se tiče klimatskih promjena, stepen civilizovanosti jednog društva mjeri se i po tome koliko smo kao pojedine zajednice osviješteni da na ove izazove odgovorimo kroz procese lokalnog, regionalnog i međunarodnog odgovora. Sva će društva jednom morati da postanu svjesni da nam klimatske promjene radikalno mijenjaju uslove života, određuju budućnost i determinišu sadašnjost.

Struka i nauka decenijama upozoravaju na to što će se događati, međutim globalno gledano, donosioci odluka nisu na adekvatan način instrumentalizovali klimatsku diplomatiju. Iako duboko svjesni činjenice o klimatskim promjenama kroz koje prolazi planeta, svjetskim liderima nedostaje suštinske odlučnosti da kroz spoljnopolitičko djelovanje sprovedu globalne strateške ciljeve.
Klimatska diplomatija je novo političko sredstvo u međudržavnim dogovorima, čiji je cilj da sačuvaju opštečovječanske vrijednosti – u prvom redu opstanak ljudske i svih ostalih vrsta i obezbijedi kvalitet života na planeti.

Kada je u pitanju Zapadni Balkan, ovaj region imao je specifične istorijske okolnosti što ga je dovelo do izvjesne ekskomuniciranosti koje su ga stavile izvan zapadnoevropskih magistralnih tokova. Predstavljajući, u smislu nivoa razvijenosti periferiju istočnog i zapadnog svijeta, Zapadni Balkan nije se razvijao intenzitetom kako su to radile druge zapadne i istočne zemlje, pogotovu one koje su bile bliže centrima moći. Međutim, ovaj region sada je u prilici da se, i pored brojnih različitosti, poveže upravo kroz proces klimatske diplomatije. Na taj način svrstali bi se u red zemalja koje pokazuju visok nivo svijesti o rizicima pred kojim smo se kao civilizacija našli, te da konkretnim djelovanjem doprinesemo rješavanju globalnih klimatskih promjena.
Najvažniji tip diolomatije ubrzo će postati dogovor o ubrzanoj implementaciji smanjenja emisije gasova koji stvaraju efekat staklene bašte, na svaki način promovisanje obnovljivih izvora energije i opštecivilizacijsko prilagođavanje na klimatske promjene.

Da bi se to postiglo, potrebna je promjena svijesti, prvo kod donosilaca odluka, a onda kroz obrazovni sistem. Koncept cjeloživotnog učenja nužno se mora zasnivati na postulatima klimatske diplomatije koje treba da razumije i prihvati društvo u cjelosti. To podrazumijeva društvenu obavezu da se štiti i čuva priroda, sistemski promovišu ekološki standardi i zdravi stilovi života.
Planeta će svakako nastaviti da se okreće, jedino je pitanje ko će nastaviti da živi na njoj, u kakvom okruženju i pod kojim uslovima. Priroda nam je već dala vrlo jasna upozorenja, na nama je da ih u na pravi način razumijemo i adekvatno reagujemo.

Što nas očekuje?

Klimatska diplomatija kao instrument spoljnopolitičkog djelovanja na međunarodnom nivou može nas dovesti do nulte stope emisije gasova te spriječiti zagrijavanje planete i globalne katastrofe. Doduše, čak i da klimatska diplomatija bude vođena na najefikasniji mogući način gotovo da je neminovnost da će se naša planeta do 2040. godine zagrijati od 1,5 °C. Takođe, očekivano je da će se zagrijavanje nastaviti i posle 2040. godine,čak do kraja vijeka. Međutim, već od 2050. godine uz uspješnu klimatsku diplomatiju mogli bismo očekivati ograničavanje globalnog zagrijavanja koje bi predstavljalo planetarni spas. Ukoliko klimatska diplomatija ne bude vođena na adekvatan način te se ne preduzmu potrebne mjere, našu planetu do 2100. godine može očekivati zagrijavanje od 3 do 6 °C (5,5 do 11 stepeni Fahrenheita) iznad predindustrijskog nivoa. To bi značilo katastrofalne posljedice za zemlju, ekosistem, čovječanstvo. Tada bi sve naše razlike postale nevažne i samo bismo imali jedan cilj – preživljavanje! Što će se događati u budućnosti pokazaće vrijeme koje je najmudije, ono zna sve odgovore.

Tekst je dio projekta “Dekarbonizacija Crne Gore kroz vezu klimatskih promjena i diplomatije (#CLEDEXUS#)“, koji Centar za klimatske promjene, prirodne resurse i energiju Univerziteta Donja Gorica realizuje uz podršku Savezne Republike Njemačke (Saveznog Ministarstva vanjskih poslova), posredstvom Ambasade Savezne Republike Njemačke u Podgorici. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove donatora.