[ Pripremila: Ivana Popović ]

OSVRT

Svjedok sedmice: Ksenija Popović

Sedmica u znaku žena - jer jedan dan ne može izbrisati tužnu stvarnost sa kojom se još uvijek suočavamo.

Ponedjeljak, 4. mart 2024.

Dobro jutro, Crna Goro. Taj ti pridjev iz imena, čini mi se, jutros pristaje više nego inače i to ti u brk, neskrivena iza maske, govorim kao ponosna pripadnica tvoje “savremene fekalne književnosti.” Mnogo je zacrnilo, Crna Goro, jer nekako ispade da sve one baba roge kojima su nas plašili, a mi im se zbog toga rugali, i te kako postoje, neodoljivo zaljubljene u zamjene teza i u devedesete godine prošloga vijeka. A mi pred njima prepuni glasnog negodovanja, čekamo da se neko drugi dovoljno sablazni i spasi nas, tako nemoćne i sad već prilično tragikomične.

Ja sam se već neko vrijeme izmakla iz te duboke kaljuge. Ne oglašavam se po političkim pitanjima. Tek ponekad dignem glas kad mi neko udari na familiju, a i to sve rjeđe jer sam davno naučila lekciju da nema svrhe, jer nam se “novinarstvo” svelo na princip “ti napiši, a on neka dokazuje da to nije istina.” Posvetila sam se radu sa ljudima, pogotovo ženama mojih godina, ne bih li im pomogla da se bar malo otrgnu od balkanskih obrazaca koji su namijenjeni da ih sputaju, ospore i udare po njima kad god se drznu na drugačije mišljenje. Učim ih da ne daju na sebe, da imaju pravo da kažu “ne,” i da imaju pravo na svoje želje, ciljeve i dostojanstvo. Naravno da mi zauzvrat makar jednom dnevno stigne ili kletva, ili prijetnja batinama, silovanjem ili smrću. Označena sam kao bijesna feministkinja, iako nikad nisam pripadala nijednoj feminističkoj organizaciji, uz sve propratne zaključke o mojoj ličnosti i mom životu: da sam usjeđelica, ostavljena, da nemam dovoljno seksa, ili sam se “pomamila” od viška seksa. Obično takve komentare oćutim i blokiram autore, ali ponekad neko nabasa u pogrešnom trenutku – kao na primjer jutros, kad sam pod utiskom fekalija što su se izlile u jedan karnevalski mikrofon iz usta sakrivenih maskom Ku Kluks Klana. I onda uđem u “fajt,” i to iz punog trka. Ovoga puta mi je na kraju bilo žao, jer kad mi je čovjek usred rasprave napisao da odgledam “Sulejmana Veličanstvenog” i da tako žene treba da poštuju muškarce, učinio je čitavu stvar suviše lakom. Šteta. Bio mi je potreban izazov danas. Ali što je, tu je.

Tako da sam danas, Crna Goro, deficitarna sa optimizmom. Da bar nije bilo tih odora Ku Kluks Klana, upustila bih se i ja u debatu o slobodi govora i na kraju svrstala, naravno, na stranu pisca. Ovako, kada se u vremenu interneta i apsolutne dostupnosti informacija niko ne može sakriti iza neznanja (kad već može iza maske), primorana sam da se suočim sa činjenicom da je 2024. godine u mojoj zemlji neko zaključio da je prihvatljivo da se odjene u odore koje su globalni simbol mržnje, rasizma i netolerancije i da se svrsta uz jednu od najogavnijih ideologija na svijetu, koja zastrašuje i proganja ljude druge rase i vjere. Tamo crnce, muslimane i jevreje, ovamo “Dukljane,” “Milogorce” i pripadnike savremene književnosti. Fekalne, dakako.

Utorak, 5. mart 2024.

Danas je u Americi bio takozvani “Super Tuesday,” koji je svjetskoj političkoj sceni donio očekivani rezultat: kandidati za predsjednika će biti Bajden i Tramp. Prijatelji iz te zemlje me ubjeđuju da Tramp nema nikakvu šansu, ali mu je nisu davali ni prvi put, pa smo svi vidjeli što se dogodilo. Tokom prvog mandata, Tramp je uspio da konzervativcima donese većinu u Vrhovnom sudu, koja je ubrzo nakon toga poništila odluku “Roe vs. Wade.” Ta je odluka ženama obezbjeđivala pravo na abortus na federalnom nivou, a sada je prepuštena pojedinačnim državama. Njih četrnaest je odmah zabranilo abortus u bilo kojem trenutku trudnoće i pod bilo kojim okolnostima. To znači da nije važno da li je trudnica djevojčica žrtva silovanja, neko čiji je fetus teško oštećen, neko čiji je život ugrožen zbog trudnoće, ili odrasla žena koja ne želi da rodi – ne samo da se ona ne pita, već ako se usudi da pođe u drugu državu da izvrši intervenciju, može za to odgovarati krivično.

Zašto je ovo relevantno za nas u Crnoj Gori? Zato što dešavanja u Americi, koju smatramo (pozitivno ili negativno) bastionom liberalnog načina života, predstavljaju jasan pokazatelj globalne tendencije vraćanja unazad, ka konzervativnijim i restriktivnijim praksama koje ograničavaju prava žena. Udaljavamo se od laicizma i hrlimo u klerikalizam koji prodire u sve sfere našeg života. Pod okriljem nostalgije za nekim “boljim vremenima,” igra se na strahove i nesigurnost ljudi na strašno podmukao način: “Ne ide ti u životu, prema tome, pusti da ja razmišljam umjesto tebe, a ti me samo slijedi.”

Oprosti, ali ja neću. Ja volim da pripadam ovom novom vijeku, uz sve njegove mane, i da se radujem što je jedna Francuska pokazala da “stara dama” – Evropa – može još uvijek biti bastion slobode i budućnosti, uprkos usponu ekstremnih desnica koje prijete skoro svakoj od njenih država. Francuska je, naime, prva zemlja na svijetu koja je ustavom zagarantovala ženi pravo na prekid trudnoće. A takvo pravo nije podrška abortusu, već civilizacijski iskorak u kojem jedna vlast uviđa da nema pravo da ženama nameće svoja vjerska ubjeđenja, već joj prepušta da o svome tijelu odlučuju onako kako one misle da treba.

Srijeda, 6. mart 2024.

Sjutra radim uključenje uživo na Instagramu, gdje ću odgovarati na pitanja koja mi ljudi šalju preko društvenih mreža. Pišu uglavnom žene, i njihove se poruke mogu svrstati u tri grupe:

Nedostatak samopouzdanja: odgojene su pod stalnim kritikama i pod terorom čuvenog “ali.” “Baš lijepo što imaš sve petice, ali vidi na šta ti liči frizura.” “Dobra si ti, pametna, ali moraš da smršaš.” “Pa dobro, to se podrazumijeva, ali ne treba da te hvalim, već da ti ukažem šta treba da ispraviš.”
Partnerski odnosi: “Ne poštuje me,” “Uzima me zdravo za gotovo,” “Ne znam kako da kažem ‘ne,’” “Njegova se porodica iživljava nadamnom, a on neće da me odbrani,” i slično.
Teškoće u komunikaciji

Ne krijem svoj stav da je ključni problem žena na Balkanu patološki odnos majki prema sinovima i mučni odnos prema kćerkama. Uvijek kad pričam o tome pomenem predstavu koja nam je gostovala na “Barskom ljetopisu” u vrijeme kad sam se nalazila na njegovom čelu. Tadašnja selektorka Maja Mrđenović je u svoj program uvrstila komad slovenačkog reditelja Jerneja Lorencija, u kojem postoji scena koja je frapirala našu publiku, pogotovo žensku. Naime, u jednom trenutku majka vadi dojku i počinje da doji svog razmaženog, tetošenog sina od nekih trideset ili četrdeset godina. Zabavila me je burna reakcija naših žena, jer to hoće tako kad se prepoznamo. A taj je prizor doista bio savršena metafora našeg društva, u kojem još samo fali da majke izvade dojku i podoje svoje odrasle sinove, i da još usput primoraju kćerke da je pridrže, da ne daj bože ne bi bratu ispala iz usta, pa se on potresao.

Neće biti pravog napretka dokle god ne prestanemo da veličamo jedan dio potomstva nauštrb drugog, samo po osnovi toga da li osnovnu fiziološku funkciju obavlja stojeći ili sjedeći. Dokle god to ne shvatimo, svaka priča o jednakim pravima muškaraca i žena će biti puka forma iza koje se skrivamo dok abortiramo ženske fetuse i zaklinjemo kćeri da se odreknu nužnog nasljedstva u korist braće, jer su one ipak tuđa večera.

Četvrtak, 7. mart 2024.

Jutros je na mreži X neko objavio čitulju sa sajta umrli.me koja glasi:
Džavid Murati
15.08.1946 - 03.03.2024.
Sahranu će obaviti socijalna služba Podgorica.
Počivaj u miru brate napaćeni.

Na slici je pogureni čojvek sa štapom, a meni su oči pune suza. U samo nekoliko rečenica je stalo toliko toga: usamljenost, zaborav i društvena izolacija sa kojom se mnogi suočavaju. Ne znam nšta o Džavidu Muratiju, ne znam o kakvim se patnjama radi i šta mu se to desilo, ali otići s ovoga svijeta, a da nema ko da te isprati osim socijalne službe, usud je koji nikome ne bih poželjela. Ako postoji neki drugi svijet koji nas čeka nakon smrti, nadam se da će ovaj čovjek na njemu naći svoj mir, a i neko dobro društvo s kojim će ga dijeliti.

Petak, 8. mart 2024.

Danas je zlatni dan za cvjećare i ulične prodavce narcisa, karanfila, mimoza i ruža. Odjeljenja u Crnoj Gori su skupila novac za poklone učiteljicama i u pitanju su pozamašne svote. Ako se neko slučajno usprotivio i rekao da su pretjerane i da će mnoge roditelje staviti u neprijatnu situaciju, ispao je cicija i negativac. Kad su moja djeca bila tog uzrasta (i oboje imali predivne učiteljice!), u jednom se trenutku predlagalo da se za svako dijete da po 20 eura. Ako imate preko tridesetoro u odjeljenju, to vam dođe osmomartovski poklon od preko 600 eura. Uz zdušno zalaganje nekih “crnih ovaca” na čelu sa mnom, uspjeli smo tada da urazumimo ovaj nalet entuzijazma, pogotovo imajući u vidu da je bilo porodica koje samo mjesec ranije nisu mogle da plate 5 eura za pozorišnu kartu djetetu.

No, da ne skrećem s teme. Gest poklanjanja cvijeća suprugama, djevojkama, majkama, koleginicama i učiteljicama je sam po sebi lijep. Ali je istovremeno i licemjeran, jer jedan dan ne može izbrisati tužnu stvarnost sa kojom se još uvijek suočavamo. Da, žene su danas dotjerane, često razgolićene i vulgarne, a ponekad i seksualno slobodne. Ali su isto tako nezaštićene od nasilja i potlačene na mnogo podmuklih načina.

Zato, dok čekamo pravdu za Zimritu Nerdu i zaštitu za druge koje će proći poput nje, ne smijemo se odricati feminizma. Ne onoga koji će da antagonizuje muškarce i da ih proglašava za neprijatelje, jer oni to nisu dokle god ne posegnu za nasiljem. U krajnjem, zna se ko propagira patrijarhat na Balkanu: majke sinova, one iste što se ljute zbog prizora u Lorencijevoj predstavi.

Potreban nam je feminizam koji će se boriti za istinsku jednakost, u kući, na poslu, i pred zakonom, zasnovanu na obostranom poštovanju umjesto na položaju tijela prilikom pražnjenja bešike.