Сара Шкулетић

RODITELjSTVO U FOKUSU

Kako prepoznati emocionalne i socijalne probleme kod djece?

"Vidim da ti je teško. Želim da znaš da sam ovdje da te saslušam i podržim. Tvoja osjećanja su važna i želim da znaš da ti vjerujem. Možeš mi se uvijek obratiti ako želiš da razgovaraš o tom. Nijesi sam/a u ovome. Postoji mnogo načina na koje možemo zajedno raditi na tome da se osjećaš bolje“, samo su neke od rečenica koje psihološkinja Tijana Brzić preporučuje roditeljima koji žele pokazati svom djetetu da ga razumiju i da su tu za njega, ukoliko dijete ispolji znake odbačenosti, izolovanosti ili agresije.

Poteškoće iz ranog djetinjstva, poput izolacije, vršnjačkog nasilja i zanemarivanja mogu uticati na sposobnost djeteta da vjeruje drugima i razvije prijateljstva tokom puberteta. Ako dijete nije naučilo zdrave strategije suočavanja ili je doživjelo značajan stres ili traumu, neće znati kako da se nosi sa izazovima i stresorima koji se javljaju tokom puberteta, kaže psihološkinja.

“ Neriješeni problemi iz ranog djetinjstva (hronična anksioznost, traume, nasilje) mogu uticati na razvoj djeteta u periodu adolescencije. Pozitivna iskustva i podržavajuće okruženje podstiču zdravu sliku o sebi i samopouzdanje. Suprotno tome, negativna iskustva ili nedostatak podrške mogu uticati na samopoštovanje i doprinijeti poteškoćama u oblikovanju identiteta tokom puberteta“, ističe ona.

Kada roditelj primijeti da se dijete izoluje od svoje okoline, Tijana Brzić upozorava da to može biti znak da ima emocionalne ili socijalne probleme, pa je potrebno identifikovati okidače tog ponašanja. Ona naglašava da je važno uspostaviti otvorenu i iskrenu komunikaciju sa djetetom, kao i kreirati siguran prostor u kom će se osjećati prijatno da podijeli svoja osjećanja i brige.

“Podstičite društvene aktivnosti koje odgovaraju njegovim interesovanjima. Pomažite djetetu da razvije zdravo samopouzdanje i samopoštovanje i pohvalite ga za njegove talente, postignuća i napore. Podstaknite ga da postavi ciljeve i podržite ga u njihovom ostvarivanju. Učinite sve što možete kako biste dijete osnažili i pomogli mu da razvije socijalne vještine i pozitivnu sliku o sebi“, savjetuje Brzićeva.

Diplomirana psihološkinja koja predaje na brojnim radionicama za djecu, Jelena Lacman, konstatuje da svaka izolacija ne mora nužno da proističe iz nasilja, u smislu da dijete trpi nasilje ili da je ono samo nasilnik.

"Može se desiti da se radi o djetetu koje je naprednije od prosječnog , pa mu je škola dosadna, te se samim tim izoluje od drugara sa kojima ne dijeli iste teme i interesovanja. Ukoliko roditelji ne prepoznaju koja su djetetova interesovanja ili talenti i ne usmjere ga u tom pravcu, ono može da se izoluje i povuče. U tim situacijama je potrebno razgovarati sa stručnjakom i učiteljima, nastavnicima, profesorima o tome kako se dijete ponaša, u kakve situacije zapada i da li se konstantno povlači ili samo u određenim situacijama“, objašnjava Lacmanova.

Ona dalje navodi da se nasilje projektuje, pa će ga dijete koje ga trpi projektovati na sebe, biće autodestruktivno i neće razvijati svoje talente i potencijale ili će ga projektovati na svoju okolinu, druge ljude, ali i kroz mučenje životinja i vandalizam.

"Moguće je uočiti da dijete trpi nasilje, kroz promjene njegovog ponašanja. Obično senzibilni roditelji koji pažljivo posmatraju i njeguju dijete, mogu primjetiti da se u određenom periodu ono ponaša drugačije od uobičajenog, ne priča o događajima iz škole, druženju, razgovorima, nešto krije od roditelja ili im ne govori istinu“, priča Jelena Lacman.

Tijana Brzić kao još neke od znakova na koje treba obratiti pažnju izdvaja fizičke tragove u vidu vidljivih modrica, ogrebotina, opekotina ili drugih povreda koje se ne mogu objasniti ili koje ne odgovaraju djetetovoj priči kako ih je zadobilo.

"Iznenadni gubitak interesa za aktivnosti koje su mu nekada bile drage, promjene u apetitu ili spavanju, noćne more ili stalni osjećaj anksioznosti su takođe neki od indikatora da je dijete žrtva nasilja. Dijete može pokazivati znakove emocionalne nestabilnosti, uključujući stalnu tugu, brigu, strah, gubitak samopouzdanja ili osjećaj krivice.Važno je napomenuti da ovi znakovi sami po sebi ne moraju uvijek ukazivati na nasilje, ali su važni pokazatelji da je potrebno eventualno traženje pomoći od stručnjaka ako postoje sumnje da dijete trpi nasilje“, obrazlaže Brzićeva.

Kada se roditelji susretnu s agresivnim ponašanjem djece, Tijana Brzić tvrdi da je značajno zadržati smirenost i kontrolu nad sopstvenim emocijama kako bi pružili sigurno okruženje za dijete i izbjegli dodatno pogoršavanje situacije. Takođe, ona dodaje da je bitno dati dobar primjer djetetu tako što će roditelji sami pokazivati pozitivne načine izražavanja bijesa ili frustracije, jer djeca često uče ponašanje od odraslih u svojoj okolini, stoga je važno biti uzor u prikladnom ponašanju.

"Djeca ponekad koriste agresiju kao način izražavanja frustracija, tuge, straha ili nedostatka vještina za rješavanje problema. Pružite podršku i empatiju i pokažite djetetu da razumijete da mu je teško, ali da agresija nije prihvatljiv način izražavanja tih osjećaja. Neka djetetu bude jasno da agresivno ponašanje nije prihvatljivo i da postoje posljedice za takvo ponašanje, ali istovremeno mu pružite priliku za ispravljanje i učenje“, precizira sagovornica Brzić.

Kažnjavanje djeteta vikanjem i fizičkom kaznom, kao što je udaranje, može imati ozbiljne negativne posljedice na dobrobit i razvoj djeteta, mogu uzrokovati veliku emocionalnu traumu kod djeteta. Obje sagovornice ne pronalaze ovaj vid vaspitavanja adekvatnim i ističu da on može imati ozbiljne posljedice na dijete. Brzićeva pojašnjava da se takvi oblici kažnjavanja mogu dovesti do niskog samopoštovanja, depresije, anksioznosti, kao i do narušavanja povjerenje i bliskost između djeteta i roditelja.

“Kada je dijete izloženo fizičkom kažnjavanju, postoji veća vjerovatnoća da će dijete razviti agresivno ponašanje. Dijete može naučiti da je nasilje prihvatljiv način rješavanja problema i može ga prenijeti na druge odnose i interakcije“, tumači Tijana Brzić.

Lacmanova tvrdi da je ovaj vid kažnjavanja narušavanje granica djeteta i u zavisnosti od njegovog temperamenta i karaktera, dijete može reagovati na više načina – potpunim povlačenjem i minimiziranjem svoje ličnosti ili buntom, pa čak i odlukom da i samo postane nasilnik.

„Umjesto kažnjavanja vikanjem i fizičkom kaznom, preporučuje se primjena pozitivnih i konstruktivnih metoda disciplinovanja djeteta. To uključuje uspostavljanje jasnih pravila i granica, konzistentnost, naglašavanje pozitivnog ponašanja i korišćenje oblika usmjeravanja ponašanja koji su usmjereni na učenje i razvoj djeteta“, ukazuje Brzićeva i dodaje da je važno smiriti se i kontrolisati sopstvene emocije, te da komunikacija treba biti mirna i sa poštovanjem.

“Navedite primjere kako bi dijete razumjelo o kojem se ponašanju radi i bez indukovanja krivice ili optužbe, izražavajte svoja osjećanja i mišljenje koristeći ‘ja' izjave. Na primjer, umjesto 'Ti si uvijek nemiran' , recite 'Osjećam se frustrirano kada vidim da se igraš grubo'. Slušajte šta ima da kaže, pokušajte da razumijete njegove razloge za takvo ponašanje i pohvalite dijete kada pokaže pozitivno ponašanje. Neka zna da ga volite bez obzira na njegovo ponašanje, ali da želite da nauči bolje načine izražavanja svojih osjećanja“, upućuje psihološkinja Brzić.

Jelena Lacman ukazuje da je potrebno prilagoditi se djetetu i priznati stanje u kom se nalazi, a ne poricati ga.

“Kada dijete zbrinemo tako da se osjeća sigurnim i bezbjednim sa svim onim što osjeća i trpi, tada treba razgovarati o uzroku problema i zajedno sa djetetom tražiti rješenje sa kojim je ono saglasno. Najveća greška roditelja je da vole dijete na način koji oni smatraju ispravnim, a ne na način ispoljavanja ljubavi koji je djetetu potreban“, zaključuje ona.