PEKO JOVANOVIĆ

Penzioner koji je sreću našao na planini

Nekadašnju bjelinu koju su, ne tako davno, na Prošćenskim planinama činila brojna stada ovaca i zvuk čaktara ovnova predvodnka, te momačke pjesme i djevojačku ciku, smijenio je besprekorni mir, koji katkad remeti jedino šum visokih stabala šume, koja polako guta okolne pašnjake. Doduše, u jednom dijelu planine, tačnije u Mekom dolu, porodica Petka Jovanovića sa svojim stadom podsjeća na vremena kada se na tamošnjim pašnjacima napaslo na hiljade ovaca, bilo naroda pjesme i veselja.

Petko koji je duboko zagazio u osmu deceniju  priča da se planini vratio nakon  odlaska u penziju prije petnaest godina, pa sad, kaže, uživa u netknutoj prirodi.

„Probao sam da kao i mnogi penzionerske dane  provodim uz televiziju i šetnje  što me je vremenom lagano ubijalo tako da sam motivaciju našao u  stočarstvu koje nije ni malo lako, ali ima  svoje draži. Obnovio sam kolibe na katunu u Mekom dolu  gdje provodim vrijeme tokom ljeta sa svojim stadom i nekoliko grla krupne stoke. Prihod je različit od godine do godine. Sve zavisi, kako kaže, od vremenskih prilika. Ova godina je goveđa, kako se u narodu često može čuti za ljeta u kojima ima dosta kiša, a time i trave. Ovce su se dva puta jagnjile, tako da imam dupli berićet, jer sam dva puta tražio trgovce. Ovog puta prodaću samo ovnove, a jagnjice zadržati“, priča Petko.

Sa puno tuge prisjeća se starih vremena.

„Nekada su livade Mekog dola i čitavih Prošćenskih planina, bile pune stada. Čobanicu, mladu djevojku, mogao si sresti na svakom koraku.  Sada danima ne sretnem nikoga  i to je ono što nevalja. U takvoj situaciji  čovjek  se ne osjeća prirodno jer ima potrebu da sa nekim popriča da čuje savjet, drugačije mišljenje, novosti..   Dok sam bio mlad nijesam ni pomišljao da mogu ostati bez snage a pogotovo da  će ovakvu ljepotu svi napustiti, mislim da to nije dobro ali šta ja tu mogu. Veća sila”, vajka se Petko.

Sin Nikola pomaže roditeljima uz duboki žal što, iako je ušao u petu deceniju, nije uspio da nađe ženu sa kojom bi stvarao porodicu i širio imetak, pogotovo što sada postoje svi  preduslovi za solidan život na selu i planini.

„Imamo put, dobru vodu, a ovdje na planini, obezbijedili smo i solarnu energiju tako da imamo i struju. Jedino  nema  ljudi i djevojaka. Prošao sam mnoga sela tražeći nevjestu stizao do Male Crne Gore, zagledao djevojku međutim, majka joj kaže ne bih ćerku dala da živi na selu. E, sad mi recite kako da se ja i moj drug oženimo“, pita se glasno Nikola.

Porodica Jovanović gubi nadu da će se oni koji su otišli nekada vratiti na Prošćenske planine. Stasavaju generacije, kaže, uz razne rijalit emisije i druženja preko interneta, posledice takvih generacija ćemo  za koju deceniju svi  osjetiti, sada su u problemu momci na selu da nađu ženu, neće se dugo čekati da će na isti problem, doduše, u manjoj mjeri  naići i oni u gradu, glasno razmišlja Nikola.

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore