Tijana Dušej Ristev i Nataša Anđelković - BBC novinarke  [ BBC ]

04. 05. 2023. 10:38   >>  11:10

TRAGEDIJA U BEOGRADU

Kako razgovarati sa djecom poslije pucnjave u školi

Važno je da roditelji i nastavnici pruže mogućnost djeci da govore o osjećanjima i strahovima sa kojima se suočavaju, ocjenjuju stručnjaci.

Tragedija u centru Beograda kada je učenik ubio osmoro đaka i čuvara u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar" uznemirila je čitav Balkan, a brojne roditelje ostavilo u šoku i sa nedoumicama kako o ovakvim događajima da pričaju sa djecom.

Beograđanka Ana Miljić jedna je od majki čije je dijete ide u peti razred u beogradskoj Osnovnoj školi „Starina Novak" i u srijedu ujutro je otišla na nastavu, kao i obično.

Čim su se pojavile vijesti o pucnjavi, za nju je prva pomisao bila da zaštiti dijete.

„Kada sam vidjela šta se dogodilo, prvo što sam htjela da uradim je da odem do škole po nju, da bude uz mene, na sigurnom", kaže Miljić za BBC na srpskom.

Ne postoji univerzalna priprema niti odgovor na ovakve događaje, upozoravaju stručnjaci, ali je važno razgovarati međusobno o ojsećanjima i kod kuće i u školi.

„Svako najbolje poznaje sopstveno dijete ili djecu, ali je važno razgovarati sa njima, objasniti im u zavisnosti od uzrasta i šta se desilo i kako se čuvati.

„Ali prije svega, treba pustiti djecu da pričaju, da crtaju ili kroz igru nekako ispolje strahove koje možda imaju", kaže psihološkinja Marina Nadejin Simić za BBC na srpskom.

• Tragedija u Beogradu: Učenik osumnjičen da je ubio osmoro dece u školi i čuvara, napad planirao mesecima - policija
• Kako razgovarati sa bližnjima koji su pretrpeli seksualno nasilje
• „Drugi čovek postati nećete” - oštećenje mozga dovodi do zločinačkog ponašanja

Razgovor, osjećanja, razgovor

Razgovor sa djetetom Ani Miljić tek predstoji.

„Ne znam kako da joj kažem da je u školi u njenom gradu staradalo toliko djece, njeni vršnjaci.

„Kako naučiti dijete da prepozna takvu opasnost, ko može da se spremi svoje dijete na ovako nešto", pita se uznemirena majka.

Moguće je da će se kod djece, kao i kod odraslih, isprepletati razna osećanja strah, užas, panika, tuga, ljutnja, zavisi koliko je ko traumatizovan, kaže psihološkinja Nadejin Simić.

I to može biti zamka za roditelje i nastavnike, da pokažu osećanja, ali da ne pretjeraju u tome.

„Važno je i da roditelji iskontrolišu strah i brigu, oni naravno da postoje, ali ako dijete vidi da je roditelj do te mjere uznemiren da daje neke savjete koji su mnogo drugačiji nego što su bili ranije, ono će se dodatno uplašiti.

„Treba naučiti dijete da budu oprezno koliko je to moguće, mada u ovoj situaciji opreznost nije bila dovoljna, jer niko nije mogao da ih pripremi za to, ali roditelji ne bi trebalo da ih preplavljuju sopstvenim strahovima", dodaje psihološkinja.

Ograničiti pristup senzacionalističkim vijestima

Kao koristan alat u savladavanju tuge i stresa, psihološkinja predlaže da se djeci ograniči pristup neprovjerenim informacijama, poput onih koje se dijele po društvenim mrežama.

„Roditelji će svašta vidjeti na Vajber grupama, djeca međusobno, tu ona raste tenzija i strah.

„Ne možemo djecu potpuno zaštititi i treba da znaju šta se desilo, ali treba pričati o svim informacijama koje dobiju, pazeći da to ne budu senzacionalističke vijesti", kaže Nadejin Simić.

---

Kome se obratiti za pomoć?

Institutu za mentalno zdravlje moći da se jave svi kojima je potrebna psihološka pomoć, na brojeve telefona 063 8681757 i 063 8682217.

Klinika za psihijatriju Kliničkog centra Srbije - kontakt telefoni su 011 2685050, 011 3662124 i 063 310723.

Kontakte za pomoć su ostavile i različite stručne organizacije.

„Tu smo za sve koji žele da razgovaraju o osećanjima", poručili su iz Centra Srce. Njihov broj telefona je 0800 300 303, a dostupni su od 14 do 23 sata svakog dana.

Psihološko Jezgro Centar će organizovati BESPLATNE grupe podrške za roditelje učenika iz OŠ Vladislav Ribnikar. Za grupe podrške javite se na 064 8002005 ili preko Instagrama.

Besplatne grupe podrške nudi i udruženje Siguran prostor, uz pomoć psihologa i psihoterapeuta.

Društvo psihologa Srbije pozvalo je psihologe da se uključe kao i da proslede poziv za prijavu volontera pružalaca psihološke podrške i pomoći u prevazilaženju traume.

Volonterima mogu da se jave učenici, roditelji, nastavnici i osoblje škola, kao i ostali građani kojima je potrebna ova vrsta pomoći.

---

Psihološkinja Marina Nadejin Simić predlaže dva nivoa pristupa, jedan je sistemski, drugi je lični i porodični.

Ona očekuje da Ministarstvo prosvete pošalje određena uputstva školama kojim će se podići stepen bezbjednosti u školama, kao i da se pruži prva psihološka pomoć i djeci i nastavnicima.

„Za školu 'Ribnikar' to je jako velika kriza, traumu su doživeli svi i djeca i roditelji i zaposleni, njima treba velika pomoć, sigurna sam da ne mogu sami.

„Potrebna im je pomoć u smislu razgovora, podrške, kao i drugarima, jer žrtve su i oni koji su prisustvovali tome, ne samo stradali, a zapravo cijela prva smjena, i djeca i nastavnici i koji nisu vidjeli to, doživjeli su dovoljan užas", kaže školska psihološkinja koja radi u Četvrtoj beogradskoj gimnaziji.

To što su uplašeni roditelji djece u drugim školama i iz drugih gradova u Srbiji, ona vidi kao sasvim normalno i zato očekuje da od sistema stigne odgovor kroz ozbiljan rad i prevenciju nasilja.

„Na svaku pojavu nasilja, kako na individualnom, tako i na grupnom planu, treba reagovati.

„Na nasilje ne možemo gledati kao nešto što se dešava drugome, jer nasilje uvek rađa nasilje", kaže Nadejin Simić, napominjući da su pogrešni sporadični savjeti „ako te udari, vrati mu".

Razgovarati i u školi

Smatra da je sad veliki deo posla na njenim kolegama školskim psiholozima i pedagozima, kao i nastavnicima koji će razgovarati sa djecom kako bi se vratio osećaj bezbjednosti u školama u narednom periodu.

„To je proces, ne ide to jednim razgovorom gde će djeca moći da ispolje emocije i pričaju o tome šta proživljavaju", kaže Nadejin Simić za BBC na srpskom.

U Srbiji nema dovoljne psihološke podrške za nastavnike, podsjeća ona, iako je 2014, Ministarstvo prosvjete organizovalo edukacije za najuži krug ljudi za psihološke krizne intervencije.

„Tada je bio organizovan mobilni tom psihologa koji su mogli da se stave na raspolaganje školi kojoj je to potrebno, nažalost to kod nas, ne znam iz kojih razloga, nije zaživjelo.

„Od tada postoje samo sporadične edukacije, koliko je tu nastavnika prošlo, ne znam i ljudi generalno nisu pripremljeni za to", kaže Nadejin Simić.

Te 2014. godine Ministarstvo prosvete je izdalo brošuru „Psihološke krizne intervencije u obrazovno - vaspitnim ustanovama" u kojoj je do detalja objašnjeno kako djeca i odrasli reaguju na krizne situacije, ali i kako im treba pristupiti kroz razgovor i slušanje.

„Pokažite svoja osjećanja, time će vaši učenici dobiti 'dozvolu' da iskažu sopstvena osećanja", jedan je u nizu savjeta nastavnicima u osnovnim školama.

Predlaže se i da nastavnici ne ispituju i ocjenjuju đake neposredno poslije kriznog događaja.

„Ne možete se praviti da se ništa nije desilo, ne mogu da uđem u odjeljenje i predajem lekciju iz psihologije ili istorije, a da ne pomenem šta je bilo.

„Jako je važno za djecu da se razgovara o tome, lekcija manje-više to će se nadoknaditi, ali za ovakvu stvar, laički rečeno, važno je rasplašiti djecu i smanjiti tenziju, tako što ćete im dati mogućnost da slobodno pričaju o osjećanjima", kaže Nadejin Simić.

U Srbiji je određena trodnevna žalost od petka do nedjelje.

• Da li deca u Srbiji smeju u lov
• Vaš tinejdžer je sarkastičan - ne brinite, to je znak inteligencije
• Kako razgovarati sa decom o kontroverznom influenseru Endrjuu Tejtu

Kako razgovarati sa djecom različitog uzrasta?

Psihološkinja Debora Gilboa, stručnjak za roditeljstvo, preporučuje roditeljima djece mlađe od šest godina da im daju jednostavno objašnjenje, u jednoj rečenici, poput kratke poučne priče sa junacima.

„Možda roditelji žele da njihova djeca znaju da je loša osoba povrijedila nekog ili da je neko sa teškom bolešću bio ljut i povrijedio druge", istakla je za američki portal Tudej.

Osnovci će postavljati više pitanja, dodala je ona, a roditelji treba da odluče koliko žele da podijele sa njima.

Slično, samo dublje će reagovati i tinejdžeri, koje roditelji prvo treba da pitaju da li su čuli za najnoviju tragediju i da im dozvole da podijele osećanja.

„Tinejdžeri traže ono što se krije iza, traže rešenja, a današnja generacija veruje u saradnju i socijalnu pravdu. Možete ih pitati tim povodom - šta bi volio da uradiš, šta možemo zajedno. Podučavanje tinejdžera da rade na promjeni pomoće će im da budu otporniji na ono što se dešava", rekla je ona.

Psiholozi upozoravaju i da djecu ne treba pritiskati da pričaju, ako ne žele, ali pratiti dalje ponašanje i da li ima nekih promjena u ponašanju.

U Americi, gdje su slične tragedije mnogo prisutnije, prošle godine su školski savetnici u Teksasu organizovali veliki skup na kom se govorilo o pružanju podrške učenicima posle masovnog nasilja.

Diskutovalo se o tome kako mogu da se spriječe ili se pripreme za krize, kao i o „mreži traume" koja se razvija posle pucnjava u školama, a predložene su i primjeri dobre prakse za zbrinjavanje posle takvih psihički iscrpljujućih događaja.

---

Pratite nas na Fejsbuku,Tviteru i Vajberu. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk